Ono što je posebno poražavajući podatak jeste broj pokrenutih istraga u predmetima visoke korupcije, a to je za tri godine tek njih 64. Polovina tužilaštava u Bosni i Hercegovini nije pokrenula niti jednu istragu u predmetima visoke korupcije.

Oko 180 tužilaca radi u BiH na predmetima privrednog kriminala i korupcije. Kada se ta cifra podijeli s ukupnim brojem istraga koje su pokrenute, dolazimo do poražavajućeg zaključka da je u BiH u 2021. godini svaki 17. tužilac otvorio istragu u predmetima visoke korupcije, u 2022. svaki peti tužilac, a u 2023. godini svaki deveti tužilac.

Ovi podaci govore da se borba protiv visoke korupcije može svesti isključivo na individualne napore pojedinih tužilaca, te potpuni izostanak kvalitetnih rezultata kada se gleda tužilačka zajednica u njenoj ukupnosti.

Kada govorimo o trećem segmentu koji je analiziran, to je broj podignutih i potvrđenih optužnica, u vremenskom periodu od tri godine ukupno je podignuto 49 optužnica u predmetima visoke korupcije.

Ono što je posebno zabrinjavajuće jeste što se ovaj broj optužnica u najvećem procentu – a to je nešto više od 60 procenata – svodi na ukupno četiri tužilaštva u Bosni i Hercegovini, dok u odnosu na drugi dio tužilačke zajednice bilježimo izuzetno pasivno držanje i, posljedično tome, izuzetno loše rezultate. Najlošiji segment procesuiranja visoke korupcije u Bosni i Hercegovini vidljiv je s aspekta broja pravosnažno okončanih predmeta visoke korupcije, a to je ukupno 25 donesenih pravosnažnih presuda. Od tih 25 presuda, 18 ih je osuđujućih.

Posebno zabrinjavajući podatak jeste sve učestalija praksa zamjene kazne zatvora do jedne godine novčanom kaznom.

Transparency International u Bosni i Hercegovini je također analizirao uzroke izuzetno loših rezultata u procesuiranju visoke korupcije. Na prvom mjestu govorimo o izostanku opšte političke volje za efikasnim i kvalitetnim procesuiranjem visoke korupcije.

Ozbiljan uzročnik loših rezultata jeste nepostojanje kapaciteta unutar pravosudne zajednice za odlučnu i kvalitetnu borbu protiv visoke korupcije. Ti nedostaci kapaciteta se prije svega ogledaju kroz neadekvatnu i vrlo lošu proceduru izbora imenovanja nosilaca pravosudnih funkcija, zatim izostanak ozbiljne i sveobuhvatne specijalističke obuke pojedinih tužilaca koji rade na predmetima visoke korupcije, te u konačnici izuzetno mali broj netužilačkog osoblja, stručnog i administrativnog, bez čije podrške i efikasnog rada ne mogu se očekivati kvalitetni rezultati na planu borbe protiv visoke korupcije.

Također, ozbiljan uzročnik loših rezultata ogleda se u postojećem sistemu ocjenjivanja rada nosilaca pravosudnih funkcija koji je direktno povezan sa sistemom napredovanja unutar tužilačke zajednice, a koji se ne zasniva na sveobuhvatnoj analizi pojedinih tužilačkih predmeta koji se nalaze u radu, već pojedinih kvantitativnih pokazatelja koji su odlučujući prilikom dobijanja konačne tužilačke ocjene.

Loši rezultati su uzrokovani i dugotrajnošću u vođenju postupaka, čime se povjerenje javnosti u rad
pravosudnih institucija ozbiljno narušava i, u konačnici, sve prisutnija praksa, različitog tumačenja u primjeni pojedinih pravnih instituta od strane suda i od strane tužilaštva na drugoj strani, što dovodi do velikog broja oslobađajućih, odnosno odbijajućih presuda, i na kraju – jedan od ozbiljnih uzroka loših rezultata jeste i sistem lošeg kvaliteta optužnica, koji se mora izuzetno pojačati.

Ono što je posebno zabrinjavajuće jeste reakcija pravosudne zajednice, koju karakteriše potpuno odsustvo samokritičnosti i objektivnosti prilikom prihvatanja i analize rezultata ove studije.

Ono što je bitno jeste naglasiti izuzetno pojačanu društvenu odgovornost nosilaca pravosudnih funkcija u konkretnom društvenom trenutku, a to je trenutak pristupanja Bosne i Hercegovine u članstvo u Evropskoj uniji, gdje uistinu ključni razlozi i najveći zadaci pred bosanskohercegovačkim institucijama leže upravo na planu ostvarivanja principa vladavine prava, u kojem dijelu nosioci pravosudnih funkcija igraju odlučujuću ulogu.