Enver Mujezinović, nekadašnji pomoćnik i načelnik odjeljenja za obavještajno-bezbjednosne poslove pri Ministarstvu odbrane, rekao je da je službenu informaciju o događaju u Velikom parku, odnosno ubistvu osam vojnika, dobio u oktobru 1993., kada se izvodila operativna akcija “Trebević”.
Svjedok je izjavio da je tek tada saznao da je u aprilu 1992. godine neka jedinica onesposobila vojni transporter i zarobila osam vojnika, koji su prvo odvedeni u Policijsku stanicu Novi Grad, a potom u Dom policije, odakle su izvedeni i ubijeni.
“Da sam tada imao tu informaciju, o tome bih informisao ministra i proslijedio je organima pravosuđa. Zarobljeni vojnici su trebali biti predati vojnoj nadležnosti”, naglasio je svjedok.
Tužilaštvo je predočilo akt iz 21. maja 1992. u kojem su navedena imena osam vojnika i sadržaj da ne žele da se vrate u Jugoslovensku narodnu armiju (JNA) i da žele da se priključe Teritorijalnoj odbrani (TO), a svjedok je rekao da nije bilo uobičajeno da Štab TO-a i Ministarstvo odbrane zajednički izvještavaju, pogotovo političke stranke.
Kazao je i da mu se čini da je dokument u tehničkom smislu nastao u ministarstvu, kao i da je sastavljen isključivo u psihološko-propagandne svrhe, da se moral protivnika poljulja.
Odgovarajući na unakrsna pitanja Odbrane, svjedok je rekao da su zarobljeni vojnici trebali biti predati nadležnom istražno-vojnom organu, a u to doba, kazao je, to je bio bataljon Vojne policije, odnosno uprava Štaba TO-a.
Prema njegovim riječima, osim Specijalne jedinice policije i njenog komandnog mjesta, u Domu policije je bila smještena operativna grupa Državne bezbjednosti.
“Gdje god su pod istim krovom javna i državna bezbjednost, javna bezbjednost se ne pita ništa. Nesreća prvooptuženog i drugooptuženog je što su bili pod istim krovom s njima, zato oni sjede ovdje”, rekao je svjedok.
Za zločin protiv ratnih zarobljenika počinjen u sarajevskom Velikom parku optuženi su Dragan Vikić, Jusuf Pušina, Nermin Uzunović i Mladen Čovčić.
Optužnica ih tereti da su, kao pripadnici policijskih i sigurnosnih struktura, bili informisani o zarobljavanju osam pripadnika JNA iz transportera koji je bio u kvaru i nalazio se na području sarajevskog naselja Dobrinja. Nakon toga su zarobljenici odvedeni na lokalitet Velikog parka, gdje su ubijeni rafalnim pucanjem iz vatrenog oružja.
Vikić je nekadašnji komandant Specijalne jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine (MUP RBiH), a Pušina je bio pomoćnik ministra za uniformisanu policiju MUP-a RBiH.
Drugi svjedok Stanko Slišković je kazao da ne može tvrditi da je imao informacije o događaju u Velikom parku dok je bio komandant Rejonskog štaba TO-a u Novom Gradu, a kasnije kao savjetnik i pomoćnik u Ministarstvu odbrane, već da je do saznanja došao krajem 1992. godine.
“Mislim da je to bilo u nekoj kafani kod kina ‘Radnik’, više sam čuo eho te priče da se desilo ubistvo nekih vojnika. Pokušao sam kasnije da dobijem više informacija o tome, ali nije bilo načina. Te informacije su do mog dolaska trebale biti pospremljene kod nadležnih državnih organa”, rekao je svjedok.
Naveo je i kako je čuo da su pripadnici Civilne zaštite trebali nešto da rade u Velikom parku, ali da misli da oni nisu ništa mogli samostalno poduzimati.
Tužilaštvo mu je predočilo dijelove iskaza iz istrage u kojem je kazao da je u jesen 1992. na sastanku parlamentarne komisije čuo da se raspravljalo o tim ubistvima, kao i da je imao neprovjerene informacije da je Civilna zaštita trebala zbrinjavati posmrtne ostatke nekih ljudi ubijenih u Velikom parku, što je svjedok ocijenio tačnim.
Nastavak suđenja je 14. novembra.
