Ali činilo se da će takmičari imati veliki problem, jer snijega nije bilo. Samo dan prije zvaničnog otvaranja igara, trava je još uvijek bila vidljiva na mjestima takmičenja, a umjereno vrijeme nije pokazivalo znakove promjene.
“Svi su sretni”, izjavio je za New York Times Pavle Lukač, zvaničnik organizacionog odbora ZOI ’84. u Sarajevu, dva dana prije otvaranja igara. “Čekamo snijeg, ali ne želimo njime ukrašavati grad dok ne slete svi avioni”.
No, u noći 7. februara 1984. vrijeme se drastično promijenilo i snijeg je prekrio planine, što je još jednom zadalo glavobolju organizatorima – da li će uspjeti sve to raščistiti na vrijeme za ceremoniju otvaranja igara?
Snijeg je trebalo ukloniti s puteva koji su vodili prema mjestima takmičenja, takmičarskim stazama, kao i sa sjedišta Olimpijskog stadiona Koševo, gdje je sutradan trebalo da bude održano svečano otvaranje. U čišćenju snijega u pomoć su pozvani i srednjoškolci.
Munevera Begić, koja danas ima 79 godina, kaže da se te noći sjeća “kao da je bilo jučer”.
“Sjećam se da smo svi bili na ivici jer je postojala mogućnost otkazivanja igara, jer nije bilo snijega”, priča Begić za BIRN dok s njom razgovaramo u njenom domu u Sarajevu.
“Ali kada su se pojavile prve pahulje, povećala se nada, a čim su se pretvorile u mećavu, bio je to osjećaj kao da je festival širom zemlje”, kaže ona.
A kada je došao 8. februar 1984. godine, putevi su bili čisti, arene spremne, a Olimpijski stadion Koševo ispunjen posjetiocima za svečano otvaranje. Na stadionu, tačno u 14.30, začule su se fanfare koje su označile početak ceremonije. Olimpijsku baklju zapalila je sportska reprezentativka Jugoslavije, klizačica Sandra Dubravčić, koja je došla iz Hrvatske.
ZOI ’84., koje su se održale u Sarajevu od 8. do 19. februara, pratilo je oko 2,5 milijardi gledalaca širom svijeta. Ukupno 222 medalje dodijeljene su 2.691 sportisti i trenerima. Prodaja ulaznica dostigla je broj od 640.000, dok je događaj pokrivalo 7.825 novinara iz 760 medijskih kuća širom svijeta.
Najupješnije zemlje na igrama bile su Istočna Njemačka (sa devet zlatnih, devet srebrnih i šest bronzanih medalja) i SSSR (sa šest zlatnih, deset srebrnih i devet bronzanih medalja). Ali i država domaćin, Jugoslavija, takođe je imala šta ispričati o svom heroju koji je osvojio medalju.
Jugoslovenski kolektivni napor
Ceremonija otvaranja ZOI-a 8. februara 1984. Foto: © 1984 Međunarodni olimpijski komitet (MOK).
Kada je Jugoslavija izabrana za domaćina ZOI-a ’84., očekivanja su bila velika.
Jugosloveni su bili oduševljeni i željni da svoju zemlju učine da zablista. Infrastruktura za takmičenja izgrađena je za manje od šest godina, brže nego bilo koji drugi prijašnji građevinski radovi za olimpijade.
“U izgradnji su učestvovale firme iz cijele Jugoslavije, moj pokojni suprug je radio u firmi u Čačku i radili su na izgradnji bob staze na Trebeviću”, ističe Begić.
Zimske olimpijske igre u Sarajevu koštale su 141.647.000 dolara, ali su završile s viškom od 12.000.000 dolara – to je bila prva Olimpijada od koje je ostao novac. Višak je iskorišten za izgradnju objekata u drugim gradovima, koji su i danas u funkciji, poput Doma mladih u Sarajevu i dvorane Mejdan u Tuzli.
Prethodne Olimpijske igre završavale su se finansijskim deficitima, što je predstavljalo značajnu poteškoću za gradove domaćine. Ali Jugoslavija je uspjela prikupiti dodatna sredstva od građana na dobrovoljnoj bazi.
“Svako od nas je učestvovao u izgradnji kroz izdvajanja od svake plate”, priča Begić i dodaje “takav je bio zakon i niko nije imao ništa protiv”.
Prema jugoslovenskom zakonu, svaki građanin je morao da izdvaja sredstva za infrastrukturne projekte za opšte dobro. Bilo je 1.200.000 pojedinačnih i više od 4.000 grupnih donacija preduzeća.
“Sjećam se djece koja su došla nekoliko dana prije otvaranja kako bi vježbala. Svi su tada živjeli zajedno, a jedna od njih je bila i moja pokojna kćerka”, prisjeća se Begić. Omladinci iz cijele Jugoslavije koji su radili na pripremama za otvaranje ZOI-a bili su smješteni u studentskim domovima u Sarajevu.
“Bila je uzbuđena mjesecima nakon završetka igara”, dodaje Begić.
No, samo nekoliko godina kasnije, Begić je izgubila kćer u ratu koji je izbio raspadom Jugoslavije.
Vučko, vesela maskota
Sandra Dubravčić pali olimpijsku vatru na ceremoniji otvaranja 8. februara 1984. Foto: © 1984 Međunarodni olimpijski komitet (MOK).
Jugoslavija je imala široku mrežu javnih radiodifuznih servisa u svakoj od šest socijalističkih republika. Tokom igara, TV stanica svake republike imala je zadatak da pokrije po jedno polje takmičenja.
Prije Olimpijade, preko javnih RTV stanica upućen je poziv jugoslovenskim umjetnicima za učešću na konkursu za kreiranje maskote za ZOI ’84.
Jože Trobec, slikar, karikaturista i dizajner iz Slovenije, bio je među onima koji su još 1981. godine vidjeli poziv.
“Kada sam vidio tu objavu, isprva se nisam mogao odlučiti, a onda sam kod kuće nacrtao neke vrlo stilizirane životinje”, priča Trobec za BIRN. “Potom sam odlučio da učestvujem na konkursu”.
On napominje da su mnoge prethodne Olimpijske igre za maskote imale nacrtane životinje. Moskva je 1980. imala medvjeda Mišu, dok je Montreal 1976. imao dabra Amik.
“Tada sam počeo razmišljati šta bi bilo dobro, šta bi simboliziralo i sportske igre i možda Sarajevo, Bosnu i Hercegovinu”, navodi Trobec.
“I sjetio sam se da sam kao dječak čitao priče o vukovima, o BiH, o Jahorini, pa mi je sinula ideja da bi možda bilo dobro napraviti vuka kao maskotu”, dodaje on.
Nasmijana maskota dobila je ime Vučko. Još u februaru 1984. New York Times je pisao da bi “veselo, vučje lice olimpijske maskote, Vučka… moglo ostaviti svoje nasljeđe” Bosni i Hercegovini.
Četrdeset godina kasnije, slike Vučka se još uvijek mogu vidjeti na plakatima postavljenim po zidovima restorana i kafića širom Sarajeva, tu su suveniri u obliku Vučka, pa čak i grafiti s njegovim likom.
U današnjem podijeljenom društvu, Vučko je “jedino oko čega se svi Bosanci mogu složiti”, ističe Trobec.
Jure Franko, ponos zemlje
Skakaonice na Igmanu. Foto: © 1984. Međunarodni olimpijski komitet (MOK).
ZOI ’84. u Sarajevu bile su specifične po mnogo čemu. To je bila prva moderna Olimpijada koju nisu bojkotovali zemlje NATO-a ili Varšavskog pakta i koja se može pohvaliti najvećim učešćem zemalja koji su poslali svoje takmičare.
Ali to je također obilježilo godinu u kojoj je i Jugoslavija obezbijedila medalju na Zimskim olimpijskim igrama. U napetoj trci slovenački skijaš Jure Franko osvojio je srebrnu medalju u veleslalomu, čime je ostvario snove mnogih Jugoslovena.
“Danima su svi pričali o tome”, prisjeća se Begić. “Sarajlije su čak imali izreku koja kaže: ‘Volimo Jureka više od bureka’”, dodaje ona.
Nakon inicijalnog dijela trke, Frankova pobjeda nije bila sigurna jer se našao na četvrtoj poziciji.
Ali u narednim fazama Franko je postigao najbrže vrijeme i plasirao se na drugo mjesto. Njegovo dostignuće označilo je historijsku prekretnicu za jugoslovenske zimske sportove.
“Počeo sam da skijam sa tri godine”, rekao je Franko na konferenciji za novinare nakon ceremonije dodjele medalja. “Moram da se zahvalim svom ocu koji je kod kuće i koji je bez sumnje veoma sretan. On je taj koji me je postavio na skije“.
Ali njegov otac nije bio jedini koji je bio sretan. Radovala se čitava Jugoslavija.
“Godinama nakon igara nije bilo klinca koji nije znao ko je Jure Franko”, naglašava Begić.
Dok je Jugoslavija slavila Frankovu srebrnu medalju, malo ko je mogao zamisliti da će se nekoliko godina nakon toga zemlja raspasti i prestati postojati.
Na ZOI ’84. se gledalo kao na trijumf Sarajeva, BiH i Jugoslavije.
“Čitav grad je disao i srcem i dušom da taj događaj bude što uspješniji”, reći će decenijama kasnije Ahmed Karabegović, generalni sekretar organizacionog odbora ZOI ’84. u Sarajevu.
“Mi smo željeli Sarajevo prezentirati kao grad mira, ljubavi, prijateljstva, sporta i svega pozitivnog što olimpizam nosi u sebi”, dodao je Karabegović.
Brojni infrastrukturni objekti izgrađeni zbog Olimpijade su tokom rata 1992-95. uništeni. Skijališta na planinama Bjelašnici i Jahorini još uvijek u potpunosti funkcionišu, ali je Olimpijsko selo u sarajevskom naselju Mojmilo pretvoreno u stambeni kompleks.
Tu je, također, samo još vječni lik Vučka i sjećanja ljudi poput Begića i Trobeca, koji sa osjećajem sentimentalnosti i žaljenja još uvijek govore o starim vremenima.
“Svi smo bili ponosni na Sarajevo i na Jugoslaviju”, ističe Begić. “Ovo danas, ovo nije ni približno životu koji smo imali”.
