“Neprijatelji pobjede”

Gordana Vilović, medijska analitičarka i profesorka novinarstva u penziji, kaže da ni 1995. godine hrvatski mejnstrim mediji nisu puno pisali o žrtvama operacije “Oluja”.

“U mejnstrim medijima je objavljeno vrlo malo informacija o tome šta se dogodilo prilikom odlaska ljudi srpske nacionalnosti iz Hrvatske, a vrlo malo ili nimalo o onome što se dogodilo nekoliko dana kasnije”, objašnjava Vilović.

Ističe da je situacija bila takva uprkos tome što je Hrvatski helsinški odbor objelodanio da je tokom i nakon operacije počinjeno oko 600 ubistava, uglavnom starijih Srba koji nisu napustili svoja ognjišta.

“Mediji u Hrvatskoj nisu tome dali puno prostora. Ne mogu govoriti o razlozima zašto je to bilo tako, ali čini mi se da bi takve priče umanjile veliku pobjedu, pa su neki ljudi koji su počeli da postavljaju pitanja odjednom postali neprijatelji te velike pobjede”, dodaje ona, podsjetivši na demonizacija novinara koji su izvještavali o mračnijoj strani operacije “Oluja”.

Ona, ipak, napominje da oni koji su u to vrijeme željeli znati istinu, mogli su o tome pročitati u nezavisnim medijima.

“Nije bilo izvještavanja o lošim stvarima u mejnstrim medijima. Jedini koji su odmah izvijestili o tome šta se desilo nakon ‘Oluje’ bili su nedjeljnik Feral Tribune i list Arkzin”, naglašava ona.

Ovi nezavisni mediji su dokumentovali pljačku srpskih domova nakon što su Srbi pobjegli, navodi Vilović.

“Iz tih novina ste mogli pročitati kako su ljudi iz Splita vlakom išli u Knin po ono što im treba. Nekome je trebala veš-mašina, nekome šporet… to je činjenica i novinari su odradili svoj posao i ko je htio da zna, znao je”, zaključuje ona.

“Stradanje i herojstvo”

Uoči ovogodišnje godišnjice “Oluje”, mediji u Srbiji ove sedmice ne pišu o tome na naslovnicama. Glavne teme u mejnstrim medijima su rat u Ukrajini i njegova moguća dalja eskalacija, lokalna politika i vijesti o poznatim ličnostima. Godišnjica operacije, u kojoj je oko 200.000 Srba napustilo svoje domove u Hrvatskoj, a koja će 4. avgusta biti obilježena državnom komemoracijom, nije tema velikog interesovanja.

Međutim, ovogodišnja komemoracija, koja će se prenositi preko televizije, garantovano će biti na naslovnicama, pogotovo ako je njen koncept kao prošlogodišnji. Podsjetimo, u avgustu 2022. godine, predsednik Srbije Aleksandar Vučić održao je govor sa bine u Novom Sadu. Na bini su bili postavljeni hor, orkestar i scena koja je predstavljala put kojim je duga kolona traktora, autobusa i automobila izbjeglica u avgustu 1995. bježala iz Hrvatske.

“Operacija ‘Oluja’ podignuta je na nivo centralnog mjesta sjećanja i jednog od najvažnijih događaja iz rata u Hrvatskoj i ratova 1990-ih”, kaže za BIRN Jelena Đureinović, istoričarka i postdoktorant na Univerzitetu u Beču.

Ona ističe da je “interpretacija ‘Oluje’ u državnoj politici sjećanja primjer uskog i problematičnog pogleda na ratove 1990-ih isključivo kroz dihotomiju srpskog stradanja i herojstva”.

Pored govora Vučića i tadašnjeg člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika, te parastosa patrijarha Srpske pravoslavne crkve Porfirija, bilo je i dramskih dijelova u kojima su glumci prikazivali izbeglice u konvoju.

“Ova slika ratova ignoriše, pa čak i negira bilo kakvo iskustvo iz rata u kojem pripadnici srpskog naroda nisu nevine žrtve ili heroji i ona dominira državnom politikom sjećanja, javnim diskursom i širom kulturom sjećanja u društvu”, navodi Đureinović.

Većina mejnstrim medija prati vladinu liniju kada izveštavaju o godišnjici operacije “Oluja”, što znači da se operacija često koristi kao metafora za srpsko stradanje.

“Tako, na primjer, Aleksandar Vučić u raznim kontekstima obećava ili prijeti da Srbija neće dozvoliti nove ‘Oluje’”, ističe Đureinović.

Srbijanski zvaničnici takođe povezuju operaciju “Oluja” sa zločinima koje je nad Srbima počinio ustaški pokret u Hrvatskoj tokom Drugog svjetskog rata, kao “kulminacija višedecenijskog procesa ‘istrebljenja’ Srba u Hrvatskoj”. Audio snimci koji se odnose na ustaške zločine pušteni su na prošlogodišnjoj komemoraciji “Oluje” u Srbiji.

Ukorijenjeno neprijateljstvo

Uoči početka operacije “Oluja” 1995. godine, ekipa Associated Pressa (AP) nalazila se na teritoriji samoproglašene RSK. Julijana Mojsilović, koja je bila dio ekipe AP-a, prisjeća se da su u Knin, tadašnje uporište pobunjenih Srba, stigli nedjelju dana prije nego što je HV otpočela operaciju.

Ona se prisjeća da su srpski borci novinarima AP-a rekli da “neće biti hrvatske ofanzive i da, čak i da se desi, Krajina neće pasti”.

Kada su 4. avgusta prve granate pale na Knin, Mojsilović je obavijestila biro AP-a u Beču da je hrvatska ofanziva počela. Nakon otprilike 12 sati, tim AP-a morao je napustiti Knin zbog pogoršane bezbjednosne situacije.

Krenuli su prema Banjaluci u Bosni i Hercegovini “zajedno s prvim masovnim talasom izbjeglica i narednih dana izvještavali o toj ogromnoj koloni ljudi koji su pobjegli iz Hrvatske”, priča Mojsilović.

Po povratku u Srbiju, nastavila je da izvještava o izbjegličkoj situaciji. Sjeća se da u početku mediji lojalni Slobodanu Miloševiću nisu to detaljno pokrivali: “Prvih dana ‘Oluja’ gotovo da se nije spominjala u prorežimskim medijima”, kaže ona.

Međutim, u godinama koje su uslijedile, kako kaže, mediji povezani s vlastima počeli su da se između sebe nadmeću u objavljivanju “sve žešćih optužbi protiv Hrvatske vojske i političara za zločine i pogrome nad srpskim stanovništvom – uglavnom ne dotičući se sudbine izbjeglica, osim u pojedinačnim slučajevima koji odgovaraju režimu”.

Takva medijska pokrivenost je pomogla da se ukorijeni neprijateljstvo. Mojsilović smatra da su se politički i medijski narativi sada već dobro ustalili u obje zemlje: u Hrvatskoj “slavlje i vojni ponos”; u Srbiji “optužbe za zločine”.

Dvadeset osam godina kasnije, ona zaključuje: “Nema izgleda da će bilo koji od njih ikada izblijedjeti”.