Ali u zakonu koji je usvojen 2018. godine predviđen je rok do kojeg se žrtve mogu prijaviti. Taj rok ističe u oktobru ove godine. Udruženja žrtava i druge organizacije već godinama od Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske traže da se ovaj rok produži na dodatnih pet godina ili potpuno ukine.
Za žrtve ovaj rok nije bio dovoljno dug jer većina nije dovoljno upoznata sa zakonom ili su imali poteškoće da uopće ostvare svoja prava i nakon što su to pokušali. Adrijana Hanušić Bećirović, viša pravna savjetnica Trial Internationala, organizacije koja se zalaže za prava žrtava, kaže da su u koaliciji organizacija civilnog društva tražili od Ministarstva da produži ili ukine rok.
“Zaprimili smo negativan odgovor. Resorno ministarstvo smatra da nema potrebe da se ovaj rok produži”, objašnjava ona.
Hanušić Bećirović smatra da je ta odluka poražavajuća s obzirom da ima jako puno žrtava koje još uvijek nisu spremne da govore o onome što su preživjele tokom rata, ali ima i žrtava koje jesu bile spremne ali nisu imale uslove potrebne da bi ostvarile svoje pravo.
Navodi i dodatni problem za žrtve koje su svjedočile u krivičnim postupcima s mjerama zaštite identiteta. One bi u slučaju podnošenja zahtjeva morale otkriti svoj identitet, što predstavlja nelagodu za njih.
Nada Golubović iz Fondacije “Udružene žene” Banja Luka kaže da su od Ministarstva dobili odgovor da je rok od pet godina bio dovoljan, da su preko udruženja žrtve upoznate i da su uglavnom ostvarile status. S tim se ne slažu u udruženjima žrtava.
Kako pojašnjava Golubović, žrtve koje žele da podnesu zahtjev moraju imati ljekarske nalaze prikupljene do 2005. godine.
“Ako ih nemaju, ne mogu ni tražiti status”, dodaje Golubović.
Pored ovoga, i za one koji imaju sve potrebne dokaze, postoje i različite interpretacije da li je neko bio žrtva ili ne. Hanušić Bećirović kaže da je Trial International pomogao u upravnom postupku prijedorskom logorašu Fikretu Aliću, kome je zahtjev odbijen uprkos tome što se radi o jednom od najpoznatijih bivših logoraša iz Prijedora, čije je lice osvanulo na naslovnici magazina Time u augustu 1992. godine.
“Što je samo po sebi prilično apsurdno s obzirom na to da i opšta javnost zna za njegov slučaj. On je simbol tih ljudi koji su stajali iza žice, koji su se nalazili u logoru u augustu ‘92. godine”, kaže Golubović.
Nada Golubović, Fondacija “Udružene žene” Banja Luka. Foto: BIRN BiH
Dokumenti mogu biti poseban problem za žrtve Bošnjake jer se oni ne nalaze u evidencijama prvostepenih organa ni lokalnih boračkih udruženja.
Udruženja u Republici Srpskoj također podržavaju produženje roka. Gordana Vidović, direktorica Udruženja građana “Budućnost” Modriča, želi vidjeti rok produžen, ali smatra da to neće donijeti rezultate ukoliko državne institucije ne stanu uz žrtve, ne daju im ohrabrenje i ne podrže ih.
“Ukoliko bi se i produžio rok – što, naravno, podržavam – onda bi trebalo preko Ministarstva i preko različitih institucija državnih ohrabriti, podizati svijest žena da je važno da prijave, i dati im određenu satisfakciju za bol koju one nose čitav život”, kaže Vidović.
Osim za žrtve, unapređenje zakona doprinijelo bi ispunjavanju jednog od 14 ključnih prioriteta za približavanje Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji. Prema petom prioritetu, vlasti su dužne poduzeti konkretne korake za promicanje okruženja pogodnog za pomirenje kako bi se prevladalo naslijeđe rata.
U međuvremenu se zvanično ne zna tačan broj civilnih žrtava ratne torture u Republici Srpskoj. Prema podacima Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite, oko 200 žena je ostvarilo pravo na mjesečno primanje kao žrtve ratne torture.
Za druge žrtve koje još nisu dobile ovaj status, ostalo je svega nekoliko sedmica da pokrenu proceduru. Udruženja žrtava se u međuvremenu nadaju produženju roka.
