Iz djetinjstva nosi sjećanja na brojne emocije – od nade preko užasa do bola, koje je njena majka doživjela kada je saznala da su posmrtni ostaci njenog brata pronađeni, da bi se potom uspostavilo da ustvari nisu njegovi. Braco je jedan od oko 7.600 ljudi koji se i danas vode kao nestali u ratu u BiH (1992-1995).
Aida je oduvijek bila svjesna njegovog postojanja, ali je Braco – fantomska ličnost iz priča ispričanih za porodičnim stolom i sa crno-bijelih fotografija – postao za nju prava osoba kada je trebala da napuni godine koliko je on imao kada je ubijen.
„Shvatila sam da bih ga sada razumjela”, kaže Aida Hadžimušić, novinarka Al Jazeera Balkans, koja će uskoro napuniti 34 godine. „Bio je mojih godina, a ja više nisam ona mala djevojčica – to je promijenilo moju perspektivu.”
I tako je odlučila otputovati u Kalinovik, pronaći mještane koji su ga poznavali i, na kraju, snimiti film o njemu. „Moja misija je postala da oživim njegovu priču“, kaže ona.
Na mnogo načina, Aida je rijedak primjer. S obzirom na nedostatak ekonomskih mogućnosti, slabog upravljanja, endemsku korupciju, loš kvalitet zraka ili rastuće troškove, za brojne mlade građane BiH proživljavanje rata koji je završen prije skoro 30 godina jednostavno može biti previše. Umjesto da se bore sa još jednim izazovom, mnogi su se odlučili uputiti u inostranstvo: istraživanje UN-a iz 2021. pokazuje da 47 odsto građana BiH u dobi od 18 do 29 godina razmišlja o odlasku, privremenom ili trajnom.
„U našim razgovorima sa lokalnim udruženjima koja okupljaju porodice nestalih, ograničen angažman mladih je problem na koji se često ukazuje“, kaže Marko Matović (29) menadžer za komunikacije Međunarodnog komiteta Crvenog krsta (MKCK), jedna od međunarodnih organizacija koje podržavaju aktere uključene u proces potrage za nestalim licima, uključujući i njihove porodice.
Prema podacima Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INO BiH), u ovoj zemlji kao posljedica rata nestalo je više od 32.000 osoba. Do danas su pronađeni posmrtni ostaci oko 24.000 ljudi.
Osim životnih poteškoća sa kojima se suočavaju u BiH, postoji još jedan razlog za nevoljnost mladih, a to je što dio roditelja ih jednostavno pokušava zaštititi od suočavanja s tim pitanjem.
„Jednom sam razgovarao sa ženom koja već dugi niz godina živi u inostranstvu. Njen muž je nestao tokom sukoba. Njegovi posmrtni ostaci su kasnije pronađeni. Rekla mi je da je tokom potrage insistirala na tome da izostavi svoju djecu iz tog procesa, jer bi ih to jednostavno previše uznemirilo”, kaže Matović.
Aida je sa svojom majkom otvoreno razgovarala o Bracinoj sudbini. Ipak, ima osjećaja da njena šira porodica ne želi da se dotakne ove teme smatrajući je previše bolnom.
Aida Hadžimusić pokazuje prsten svog daidže, Vijećnica, 8. novembra 2022. Foto: Dariusz Kalan
‘Niste dobrodošli’ u Kalinovik
Kalinovik je gradić u bh. entitetu Republika Srpska, koji se nalazi 70-ak kilometara južno od Sarajeva. U okruženju u kojem je pretežno živjelo srpsko stanovništvo, Abdurahman Filipović je radio kao ljekar; bio je islamske vjeroispovijesti ali to nije bilo važno sve dok nije izbio rat. Međutim, na kraju su upravo ta dva faktora zapečatila njegovu sudbinu. Odlučio je ostati u ratom razorenom Kalinoviku kako bi pomagao svojim sugrađanima. I umro je jer je vjerovao u drugog, a ne u Boga svojih ubica.
Danas brojne lokacije masovnih i pojedinačnih grobnica, mjesta gdje su Bošnjaci bili zatočeni i ubijeni, nemaju spomen-obilježja. Međutim, na samom ulazu u Kalinovik nalazi se spomen-obilježje osuđenog Ratka Mladića, bivšeg komandanta Vosjke Republike Srpske (VRS), kojim se veliča kao heroj.
„U ovom dijelu zemlje ima mnogo poricanja“, kaže Aida. „Kada sam snimala jednog od lokalnih stanovnika, prošao je automobil i vozač je zatrubio. Oni mogu učiniti da uistinu osjetite da tamo niste dobrodošli”.
Koliko god bolno bilo, njena dva putovanja u Kalinovik u avgustu 2021. i aprilu 2022. dovela su do nekih neočekivanih saznanja. Na primjer, Braco poznat kao vesela i druželjubiva osoba, bio je i pomalo ženskaroš. Sama ta iznenađujuća činjenica dovela ju je do možda najvrednijeg otkrića: zlatnog prstena koji je Braco poklonio jednoj od svojih djevojaka. Rekao joj je: „Ako dođu da me uhapse, uzmi ovaj prsten i bježi što dalje možeš“. Nakon što su se upoznali, ova je žena Aidi ponudila da zadrži prsten. Danas ga nosi na srednjem prstu lijeve ruke.
Objašnjava da su njeni napori da otkrije istinu o svom daidži motivisani profesionalnom strašću za pričanjem priča i strogo ličnom željom da svojoj majci donese malo mira. „Ponekad je (njen daidža) posjećuje noću. Čini joj se da osjeća miris njegove kože”, kaže Aida. „A onda se probudi i shvati da je to bio samo san. Kada vidim koliko to nju pogodi, i ja se osjetim pogođeno”.
„Ali uglavnom samo želim da znam… Želim razumjeti zašto je toliko ljudi moralo umrijeti… Zašto se Srebrenica dogodila… Ja to jednostavno ne razumijem”, ističe ona.
Simeon Dželetović sjedi u kafiću pored Miljacke u Sarajevu, 16. novembra 2022. Foto: Dariusz Kalan
Zajednička bol
Simeon Dželetović se ne sjeća dana u kojima rat nije bio prisutan. Još od srednje škole je uključen u potragu za posmrtnim ostacima svog ujaka Milenka. O ovom krvavom periodu u životu svoje porodice otvoreno razgovara sa svojim prijateljima i, iskreno, sa svakim ko želi da sluša. To je zadatak koji je odlučio preuzeti: informisati, educirati i osigurati da se to više nikada ne ponovi.
Za njega je rat na mnogo načina još jedan svakodnevni izazov. I nije bitno što ima samo 24 godine.
Ne sjećajući se ni rata a ni svog ujaka, Simeon je saznanja o prošlosti stekao od svoje majke, Milenkove sestre i predsjednice udruženja srpskih porodica nestalih osoba. Ali, kako kaže, od samog početka se suočavao s ljudima iz različitih etničkih grupa, ne samo sa Srbima.
„Nestanak članova porodice zajednička je bol za sve zajednice u Bosni”, naglašava on.
Rođen i odrastao u Mostaru, slikovitom i multietničkom gradu u južnoj BiH u kojem sa nalazi poznati most i brojni drugi primjeri islamske arhitekture, Milenko je završio srednju tehničku školu, ali je radio kao ribar. Ali, tokom godina, Simeon nije mogao da nađe mnogo detalja o njegovoj sudbini.
„Ne pričamo često o njemu, jer to uvijek izaziva emocije i suze“, priznaje Simeon.
Sjeća se, međutim, koliko mu je bilo drago kada je od majke saznao da je on karakterom sličan Milenku, razdragan i društven. „Što sam stariji, sve češće razmišljam o njemu. Od svojih prijatelja slušam kako se druže sa ujacima, putuju zajedno ili večeraju. Sa njim bi meni i mojoj mami život definitivno bio lakši”.
On pokušava razumjeti one koji tvrde da se BiH treba više fokusirati na budućnost nego na prošlost. „Nije dobro pričati samo o prošlosti, jer imamo toliko problema u sadašnjosti”, objašnjava on. „Ali bez rješavanja problema iz prošlosti, nećemo živjeti normalnim životom ni sada ni u budućnosti”, dodaje on.
Milenko Dželetović (25) bio je među hiljadama Srba iz Mostara i doline Neretve koji su u junu 1992. godine, kada je izbio rat, protjerani u sklopu opsežne kampanje etničkog čišćenja koju su koordinirale hrvatske snage. Na groblju u Mostaru, pored groba njegovog pokojnog oca i majke, napravljeno je i mjesto za Milenkove posmrtne ostatake.
Goran Zadro na groblju gdje su pokopani njegov otac, baka i djed, Grabovica, 10. novembar 2022. Foto: Dariusz Kalan
Nisu statistika
Na pitanje zašto mladi ljudi, poput Aide ili Simeona, odvajaju vrijeme da ustanove sudbinu svojih nestalih članova porodice koji su često ljudi koje nisu ni poznavali, Alma Bravo-Mehmedbašić pali cigaretu i nakon kratkog vremena odgovara: „Prvo, kako bi potvrdili da nisu samo broj – da imaju ime, neke korijene, identitet”.
Bravo-Mehmedbašić je psihijatrica sa preko tri decenije iskustva rada u oblasti poslijeratne traume. Tokom rata pomagala je svojim sugrađanima u Sarajevu, koje je skoro četiri godine bilo pod opsadom srpskih snaga, što predstavlja najdužu opsadu nekog glavnog grada u modernoj historiji ratovanja.
„Drugo, traže pravnu i moralnu kompenzaciju za ono što se dogodilo članovima njihove porodice. Oni žele pravdu”, kaže ona, dok sjedimo u njenoj kancelariji u centru Sarajeva.
Agonija čekanja u kombinaciji sa snažnim osjećajem nepravde i bespomoćnosti – mnogim počiniteljima nije suđeno niti su osuđeni, a zavjera šutnje o temama vezanim za rat još uvijek je raširena u mnogim zajednicama – nešto je što su mnogi naslijedili od svojih roditelja. Iako je u mnogim porodicama u BiH rat još uvijek tabu tema zbog bolnih sjećanja starijih generacija ili zbog njihove želje da svoju djecu poštede bola, mladi instinktivno osjećaju psihološku nelagodu, navodi Bravo-Mehmedbašić, dodajući da to može imati ogroman uticaj na njihovu dobrobit.
Ovo je psihološki fenomen koji se naziva „transgeneracijska trauma”, a odnosi se na prijenos traumatskih iskustava na sljedeće generacije. Ako se ne tretira na odgovarajući način, ona može, u najgorem slučaju, dovesti do manjka samopoštovanja, anksioznosti i depresije, stresnih poremećaja, nasilja, zloupotrebe droga ili ozbiljnih fizičkih tegoba. No može se pretvoriti i u aktivizam pa čak i želju za osvetom.
„I treće“, kaže Bravo-Mehmedbašić, „oni osjećaju dužnost prema članovima svojih porodica. Žele da sačuvaju sjećanje postavljanjem spomen-obeležja, mezara… Bez mezara, kao da ih nikada nije bilo”.
„Teško je reći kada bi ova trauma mogla da nestane. Mnogo zavisi od toga kako će mlađe generacije to riješiti. Nema razlike ni u tome kako se s ovom traumom nose ljudi iz različitih zajednica, bez obzira na to da li je neko Bošnjak, Srbin ili Hrvat”, dodaje Bravo-Mehmedbašić.
Ljudi ukopavaju novoidentifikovane posmrtne ostatke šest Bošnjaka tokom masovne dženaze u Prijedoru, BiH, 20. jula 2020. EPA-EFE/Fehim Demir
Dar života
Ipak, male su šanse da će kolektivna trauma izazvana nestankom člana porodice ujediniti različite zajednice u BiH. Takođe je malo vjerovatno da nedovršeni poslovi iz ratova neće imati uticaja na buduće generacije. Jednostavno ima previše paralelnih i sukobljenih historijskih sjećanja, i previše povrijeđenih osjećaja ne samo zbog onoga što se dogodilo tokom rata, već i nakon njega, kada su mnoga odgovorna lica uspjela izbjeći pravdu.
„Ovo je naša realnost; bez istine nema ničega i svaka laž provocira još jednu laž. Ovdje svaka zajednica ima svoju istinu”, kaže Goran Zadro.
Njegova dva sina su premlada da bi s njima razgovarao o ratu, ali čim budu spremni, Goran je voljan podijeliti ono što se dogodilo članovima njegove porodice.
Goran, njegov brat Zoran i njihov prijatelj jedini su preživjeli brutalni masakr hrvatskih civila u selu Grabovica u septembru 1993. godine. Među 33 osobe koje su ubili pripadnici Armije BiH bili su svi članovi porodice Gorana i Zorana: otac Mladen i majka Ljubica, djed Ivan i baka Matija, te četverogodišnja sestra Mladenka. U vrijeme masakra, Goran je imao devet i Zoran jedanaest godina.
Grabovica je selo između Sarajeva i Mostara podijeljeno rijekom Neretvom koja teče do hrvatske obale Jadranskog mora i šarmantno je okruženo uzvišenim planinskim i šumskim krajolikom. U tim šumama Goran i Zoran su našli sklonište kada su Bošnjaci ušli u selo. Skrivali su se cijeli dan a kada su se vratili kući pronašli su masakrirana tijela svojih bližnjih i komšija.
Prvo smo sjedili u kafiću u Grabovici, a onda otišli na groblje u brdu gdje su sahranjeni njegov otac, baka i djed. Posmrtni ostaci njegove majke i male sestre nikada nisu pronađeni. „Često razmišljam o njima, od toga ne možete pobjeći. To je dio tebe. I, dok se sjećate, oni žive kroz vas. Ali ja živim sasvim normalnim životom. Ja sam sretna osoba. Završio sam fakultet, imam posao, porodicu… Moj život je zaista kako treba”, kaže Goran, 40-godišnji komjuterski inženjer iz Mostara, 30 minuta udaljenog od Grabovice.
Na pitanju misli li da je imao sreću što je preživio, dvoumi se. „Ne znam… zaista ne znam“, kaže on. „Ono što znam je da je život dar. Ljudi ga često ne poštuju dovoljno”.
Živjeti bez bake, djeda i tetke je, na neki način, normalna stvar za njegove sinove, koji će, vjeruje Goran, nastaviti s naporima da posmrtne ostatke dvoje nestalih članova njihove porodice ukopaju u grobnicu porodice Zadro. I ne boji se da će ova ‘štafeta’ generacija produbiti podjele u Bosni. „Sve zavisi o tome kako prezentirate prošlost”, ističe on, iako priznaje da bi to moglo postati toksično i rezultirati ljutnjom ili mržnjom.
„Ali njima je potrebna informacija o tome šta se dogodilo u njihovoj zemlji“, objašnjava on. „Oni zaslužuju da znaju… I postaraju se da se to više nikada ne ponovi”.
Ova tekst je nastao u okviru BIRN-ovog Reporting Democracy Travel & Reporting programa.
