Danas on sa osjećajem već viđenog posmatra kako se Evropa ponovo suočava sa najgorim sukobom i izbjegličkom krizom od Drugog svjetskog rata.

Evropske vlade tretiraju masovno raseljavanje Ukrajinaca kao privremeno, ali oni znaju da bi to mogla biti samo iluzija. Od 11 miliona osoba koje su pobjegle iz svojih domova do kraja aprila, skoro polovica su sada izbjeglice u inozemstvu.

Mirsad se na kraju vratio kući nekoliko godina nakon rata, i to u područje koje je zauzela i još uijek kontrolira ista “strana” koja je ubila njegovog brata, terorizirala roditelje i spalila selo. Ali samo zato što je na to bio prisiljen.

Njegova priča pokazuje koliko težak svaki povratak može biti, čak i kad postoji široka međunarodna suradnja i mirovne snage koje ga osiguravaju. Teško je zamisliti izglede za bilo šta slično u Ukrajini.

Trećeg maja 1992. godine, na samom početku onoga što se danas smatra zloglasnim “etničkim čišćenjem” Bosne i Hercegovine, srpske paravojne jedinice napale su Hranču, na smrt pretukle tri čovjeka koji nisu uspjeli pobjeći, strijeljale jednu mladu djevojku i zapalile kuće.

Uskoro su srpske vlasti imale pod kontrolom cijelo to područje istočne Bosne, nedaleko od Srebrenice, pokušavajući odatle istjerati sve muslimane, ili Bošnjake, koji su činili većinu stanovništva.

Kako više nisu imali kuda, Mirsad i drugi stanovnici sela su se spustili iz šume i predali nakon deset dana. Bili su zatvoreni u fiskulturnoj sali, gdje su pred njima muškarci strijeljani, a potom su protjerani u Visoko.

“Kada sam stigao u Visoko, razbolio sam se i dobio groznicu. Jednostavno se nisam mogao otarasiti tog straha”, kaže on.

Odatle je koristeći krijumčare ljudi, pa čak i pješke prelazeći planinske granice, Mirsad uspio doći do svoje sestre u Njemačkoj.

Tamo je upoznao svoju sadašnju suprugu Azeminu, također izbjeglicu koja je igrom slučaja došla iz jednog sela samo nekoliko kilometara od Hranče.

Ko bi se tamo vratio?

Mezar djevojčice ubijene u Hranči. Foto: Richard Meares

Tokom 1995. Međunarodni mirovni sporazum uglavnom je zaustavio sukob, ostavivši Bosnu i Hercegovinu formalno cijelom, ali podijeljenom na dva dijela. Mirsadovo selo pripalo je Republici Srpskoj.

Nestrpljiva da se riješi desetina hiljada izbjeglica Evropska unija je uskoro objavila da Bosanci i Hercegovci trebaju ići kući. U pokušaju da se ne nagradi etničko čišćenje poslane su snage za očuvanje mira kako bi osigurale sigurnost povratnika u područjima gdje će biti u manjini.

Od ključne je važnosti da su sporazum podržali i Zapad i Rusija.

Ali, uprkos snažnoj želji za povratkom kući, ko želi otići i živjeti u području pod kontrolom ljudi koji su vas protjerali odatle? Koji Ukrajinci će se htjeti vratiti u Mariopolj pod ruskom kontrolom?

Mirsad se sigurno nije želio vratiti kući. Kada mu je Njemačka saopštila da mu je isteklo vrijeme, on je nekako prešao u Švedsku i aplicirao za azil, ali je i to propalo. Tokom 2003. konačno se vratio kući sa svojom suprugom izbjeglicom Azeminom i njihove dvije male kćerke.

Mirsadovi roditelji su se vratili prije njega, umorni od toga da budu izbjeglice u drugom dijelu Bosne i Hercegovine. Često su stariji ti koji najmanje žele otići, čak i kad se približava rat; ali kada su maskirani naoružani ljudi polili taj par benzinom i prijetili da će ih zapaliti, oni su pobjegli dok je iza njih njihova kuća nestajala u plamenu.

Uz stranu pomoć oni su ponovo izgradili svoju kuću od temelja.

“Lokalni Srbi građevinci su došli da rade na našoj kući – i veselo su nas pozdravili kao da se nikad ništa nije dogodilo”, ljutito mu je prije nekoliko godina kazala njegova majka koja je kasnije preminula.

Prema podacima UN-a, polovica od više od dva miliona raseljenih osoba iz BiH se na kraju vratila kućama. Ali, za razliku od Mirsada, mnogi su odbili da se ikada vrate u svoje prijašnje kuće u područjima gdje su se bojali progona.

Život među duhovima

Prvi put sam upoznao Mirsadovu porodicu nekoliko godina nakon rata, kada sam otišao da vidim šta se dogodilo sa selom na koje sam, kao dopisnik Reutersa, nabasao jutro nakon njegovog spaljivanja.
Kolega novinar Tim Judah i ja bili smo na putu za Sarajevo, sa ceste smo vidjeli oblake dima, te smo to istražili. Naišli smo na uplakane traumatizirane žene i djecu, koji su tumarali stazama između spaljenih domova.

Mirsad kaže da se od povratka još uvijek osjeća kao da je okružen duhovima prošlosti, koji se mogu ukazati svakog trenutka.

“Ovo je područje bilo tako divno i još uvijek je takvo u mom sjećanju”, kaže on. “Tog dana, bio je početak maja. Sve je zelenilo, bilo je tako, tako lijepo”.

Radio je razne stvari, uzgajao je maline i druge usjeve na njivama svojih susjeda koji se nikad nisu vratili, hodajući pognute glave kako ne bi privlačio pažnju. Dok je vani, o prošlosti govori samo šapatom zbog straha da će ga neko čuti.

Kada je posjetio kćerkinu školu u obližnjem Bratuncu, naježio se.

“Zamislite kako mi je bilo teško kada sam odveo djecu u školu i shvatio da idu u tu salu gdje sam ja bio zatvoren i gdje su ubijeni moj brat i drugi ljudi. To je nehumano”, kaže Mirsad. “Nemoguće je tamo ne osjećati strah.”

Neki od napadača na Hranču su bili iz Srbije. Drugi su bili lokalci, čak i susjedi, kaže on. Trenutno se sudi jednom od lokalaca a ranije je jedan od njih osuđen zbog svoje uloge u napadima u Bratuncu ali je oslobođen odgovornosti za ubistva i uništavanje imovine u Hranči.

“Htjeli su da svjedočim. Ali ja moram ovdje živjeti, a niko mi ne garantuje sigurnost.”

Komšije Srbi prelazili bi u gradu na drugu stranu ceste da izbjegnu susret sa Mirsadom nakon rata, pa se on pitao da li su osjećali stid.

Ali on i dalje ne ide u grad baš često. Takvi kao on, Bošnjaci, definitivno nisu dobrodošli u mnogim prodavnicama i kafićima u tom gradu.

U Hranči se i sada mogu vidjeti ruševine uništenih kuća obrasle korovom i šibljem. Samo dio predratnog stanovništva od oko 300 ljudi se vratio. Na obroncima su grobovi ubijenih tog dana prije 30 godina, uključujući i šestogodišnju Selmu Hodžić, koja je ubijena dok je čuvala janje.

Preko 90 imena ispisano je na seoskom spomen obilježju žrtvama, ali se nisu usudili spomenuti ko ih je ubio. Mnogi od njih su bili seljani koji su tog dana pobjegli preko polja i dalje u Srebrenicu, gdje su kasnije i ubijeni.

Toliko prostora za život

UN-ov konvoj se približava kontrolnom punktu u blizini Bratunca u aprilu 1993. godine. Foto: EPA

U Hranči se može činiti sablasno i usamljeno, posebno zimi, kaže Mirsad.

“Bojimo se ostati sami. Toliko je prostora za život, ali sve te prazne kuće…”

Prilikom jedne posjete Hranči sjećam se da sam mislio kako se jadnim činio taj život, život u sjeni ljudi koji su ti ubili brata i uništili život.

Ali Mirsad i njegova porodica su iz toga izvukli najbolje, trudeći se da ne dopuste da ogorčenost zagadi i otruje njihove živote, pružajući ljudima još jednu priliku.

On i Azemina imaju dvije vedre i vesele kćerke, koje su dobile pristojno obrazovanje, prvo u lokalnoj školi, a potom u Srebrenici, među većinski srpskim učenicima s kojima su se dobro slagale.

“Morate misliti pozitivno”, kaže mi starija kćerka dok smo u tamošnjoj školi. “Ako mi kažu da sam drugačija, mislim da je to tužno, žao mi ih je. Ne smijemo mrziti jedni druge.”

Mirsad se međutim žali da su njegove kćerke naučile samo srpsku verziju istorije, srpski jezik i srpsku književnost, skoro kao da uopšte i nisu u Bosni i Hercegovini.

Zamijenite riječ srpski sa ruski i vidjećete da iste stvari očekuju ukrajinsku djecu koja sada pohađaju škole u područjima pod ruskom kontrolom.

Mirsadove djevojčice su otišle na studij i rad u Tuzli.

Teško je zamisliti da će se ikada vratiti. Može ih privući Sarajevo ili čak emigracija, kao što je slučaj sa mnogim Bosancima i Hercegovcima koji misle da njihova podijeljena zemlja, koja više nije u ratu ali je daleko od pronalaska istinskog mira, ima malo budućnosti.

Njeno je jedinstvo sada u većoj opasnosti nego ikada nakon rata, a ne pomaže ni situacija u Ukrajini.
Lideri Republike Srpske, odani navijači ruskog predsjednika Vladimira Putina i njegovog rata, prijete secesijom.

Snage za održavanje mira pod vodstvom EU-a, koje još uvijek drže pod kontrolom potencijalno nasilje, uvećane su skoro dvostruko od početka rata u Ukrajini, uslijed straha da bi geopolitička nestabilnost mogla ovdje rezultirati domino efektom.

Mirsad posmatra događaje u Ukrajini sa tugom, a ta mu je situacija poznata.

Kao izgovor za rat 90-ih godina prošlog stoljeća predsjednik Srbije Slobodan Milošević je koristio potrebu da brani Srbe koji su ostali van njegovih granica nakon raspada Jugoslavije predvođene Srbima, prvo u Hrvatskoj, a potom u BiH gdje se procjenjuje da je poginulo 100.000 osoba.

Putin, koji oplakuje kraj Sovjetskog saveza, misli otprilike isto o Rusima, uključujući i one u Ukrajini, kao i u Gruziji i Moldaviji, dvjema bivšim sovjetskim republikama gdje sada postoje zamrznuti sukobi i odcijepljene regije s ruskom podrškom.

Ukoliko Putin ne uspije poraziti Ukrajinu, njemu je u interesu da je ostavi slabom i podijeljenom nacijom na aparatima. Bosanci i Hercegovci znaju kakav je to osjećaj.