Prema Nedžadu Herendi, to je bila samo usputna primjedba, izgovorena u šoku i ljutnji usred početka opsade Sarajeva u aprilu 1992.
Herenda, prema njegovom iskazu, upravo je svjedočio hladnokrvnom pogubljenju osam rezervista Jugoslovenske narodne armije (JNA), čije su snage još uvijek predstavljale prijetnju u samom gradu.
Zarobljeni rezervisti su ubijeni u sarajevskom Velikom parku, odmah do Doma policije, gdje je bilo Herendino sjedište.
Kad se vratio unutra, policajac na ulazu ga je pitao zašto su muškarci upucani, na što je on odgovorio da su dobili šta su zaslužili.
Na suđenju 25 godina kasnije, isti policajac rekao je da je Herendine riječi shvatio kao da je on učestvovao u egzekuciji.
“Te su me riječi vjerovatno koštale,” rekao je Herenda za BIRN iz svog doma u Holandiji.
Nad njim i još jednim čovjekom, Edvinom Jusićem, nadvila se Interpolova potjernica. Sada žive u Holandiji i Njemačkoj, a obojica žestoko negiraju da su oni bili strijelci u slučaju koji i danas proganja porodice žrtava.
“Bio sam prisutan, vrlo blizu, vidio sam dosta toga,” rekao je Herenda za BIRN. “Ali apsolutno niko me nije mogao vidjeti kako to radim, jer, na kraju krajeva, nisam.” Jusić kaže da je čak pokušao spasiti jednu od žrtava i da je zbog toga pogođen u nogu.
Ubistva u Velikom parku ostaju neriješena, obavijena misterijom koja proizilazi iz vrlo različitih iskaza svjedoka i neuspjeha sudova u BiH da Herenda i Jusić budu saslušani.
Tokom 2006. međunarodni tužitelj zadužen za istragu u ime Tužilaštva Bosne i Hercegovine rekao je Herendinom advokatu da vjeruje da je on postao “moguće žrtveno janje”, kako bi se skrenula sumnja s pravih ubica.
Herenda i Jusić i dalje se nalaze na potjernicama, te se ne mogu vratiti u svoju rodnu BiH.
Šest od osam žrtava nikada nije pronađeno.
Usred bijela dana
Dragan Vikić (u sredini, sa šeširom). Foto: BIRN
Rezervisti JNA krenuli su prema Ilidži, na zapadnim rubovima Sarajeva, kada se transporter u kome su se nalazili pokvario u naselju Dobrinja. Bio je 22. april 1992. Rat je trajao tek nekoliko sedmica, a Sarajevo bilo u prvim danima opsade koja će postati najduža u modernom ratovanju.
Odsječeni od svijeta, rezervisti su zarobljeni od strane ljudi pod komandom Davora Matića, koji je djelovao u opštini Novi Grad u Sarajevu. Prvo su odvedeni u policijsku stanicu u Novom Gradu, a zatim u Dom policije u centru Sarajeva. S druge strane ulice, u Velikom parku, ubijeni su usred bijela dana.
U decembru 2016. tužitelji u BiH optužili su ratnog komandanta specijalne policije Dragana Vikića, ratnog pomoćnika ministra unutrašnjih poslova BiH Jusufa Pušinu i još dvojicu muškaraca – bivše rezerviste policije Nermina Uzunovića i Mladena Čovčića – zbog odgovornosti za ubistva i uklanjanje tijela.
Optužnica navodi Herendu i Jusića kao osobe koje su otvorile vatru na rezerviste JNA, ali nijedan od njih dvojice zapravo nije optužen.
Interpolove crvene potjernice izdane su za ovu dvojicu 2017. godine, u ime vlasti BiH. Holandija je, međutim, odbila izručiti Herendu, tvrdeći da u BiH ne bi imao pošteno suđenje i da bi rizikovao nehumano postupanje, a njemačke vlasti odbile su predati Jusića na osnovu toga što je on njemački državljanin, kazali su iz Ministarstva pravde BiH za BIRN.
Vikić, Pušina, Uzunović i Čovčić su oslobođeni optužbi 2022. godine.
U intervjuima sa BIRN-om, Herenda i Jusić – koji kažu da se nikada nisu susreli – dali su svoje verzije događaja od tog dana.
Sudbonosne riječi
Policijska kuća. Foto: Richard de Boer/BIRN
Herenda, koji sada ima 73 godine, kaže da je gotovo svaki dan u aprilu 1992. proveo u Domu policije, u kancelariji u podrumu gdje bi operativci Državne sigurnosti BiH ispitivali zarobljene vojnike i snajperiste. Odbacuje tvrdnje tužitelja da je bio član Vikićeve Specijalne jedinice ‘Bosna’. Sudsko vijeće u Sarajevu reklo je da je on zapravo bio odgovoran šefu Državne sigurnosti.
Prva stvar za koju se Herenda sjeća da se dogodila 22. aprila bile su granate koje su pale blizu Doma policije. Kasnije, kako kaže, stigla je nepoznata jedinica sa osam zarobljenih vojnika JNA. Herenda je svjedočio kako ih vode u podrum, s vezanim rukama, ali kaže da se vratio za svoj sto u uredu Državne sigurnosti.
Nakon nekog vremena, čuo je pucnjavu. Mislio je da bi to mogao biti napad pješadije na Dom policije, pa je uzeo oružje i potrčao van.
Herenda kaže da je stigao kad je pucnjava već završila. Vidio je barem četvoricu naoružanih muškaraca u polukrugu blizu drveta. Rekao je da su to bili isti ljudi koji su doveli zatvorenike.
“Ne poznajem nijednog od tih muškaraca,” rekao je Herenda za BIRN. “Ne bih znao ko su.”
Kad se vratio s mjesta događaja u Dom policije, policajac ispred glavnog ulaza upitao ga je zašto su rezervisti ubijeni. Tada je Herenda, kako kaže, dao svoju sudbonosnu izjavu: “Dobili su šta su zaslužili.”
Policajac je kasnije na suđenju Vikiću svjedočio da je pomislio da je Herenda jedan od strijelaca. Policajac, čiji je identitet tokom suđenja bio skriven, potvrdio je tu razmjenu riječi za BIRN.
Herenda je svoj opis događaja dao tužitelju poslanom iz BiH u Holandiju u decembru 2006. Koliko je BIRN uspio utvrditi, njegova izjava, koja je snimljena, nikada nije predočena kao dokaz na suđenju.
Metak u nogu
Izgorjela zgrada u Sarajevu, Bosna i Hercegovina, 1. mart 1993. Foto: EPA/FEHIM DEMIR
Jusić, sada ima 54 godine, živi u Njemačkoj od ranih 2000-ih. Za BIRN je kazao da je u aprilu 1992. bio policijski snajperist u sarajevskoj opštini Novi grad.
Dana 22. aprila, Jusić kaže da je bio dio grupe koja je zaustavila kolonu JNA koja je išla prema Alipašinom Polju. Kad mu je ponestalo municije, vratio se u Policijsku stanicu Novi Grad po još, ali nije mogao pronaći kalibar koji mu je trebao.
“Odjednom je nastala gužva,” rekao je. Matić je stigao sa osam zatvorenika.
Nakon svađe oko pritvora, dogovoreno je da će ih odvesti u Dom policije. Jusić je išao s njima, rekavši da je planirao provjeriti zalihe municije u podrumskom magacinu.
Prema Jusiću, Matić je osam zatvorenika prijavio Vikiću, koji mu je, kako je rekao Jusić, kazao da ih odvede u Centralni zatvor, otprilike 300 metara niz cestu. Umjesto toga, prema Jusiću, Matićeva je grupa stala u parku. Kad je shvatio da ih namjeravaju ubiti, Jusić je rekao da se vratio.
“Stajao sam iza prvog zatvorenika, skinuo mu povez s očiju i pokušao mu odvezati ruke,” rekao je za BIRN.
Navodno je Matić vikao svojim ljudima da otvore vatru na rezerviste, “i na ovog gada takođe”.
Jusić je rekao da ga je u nogu pogodio metak koji je ispalio Čovčić, jedan od četvorice koji su kasnije oslobođeni. “Bio sam prekriven krvlju, također od tih ubijenih vojnika.”
Takođe je identifikovao Matića i Sulejmana Babića, nadimka Memko, među ukupno četiri do šest strijelaca. Jusić je rekao da je metak još uvijek zaglavljen u njegovoj nozi, tik ispod koljena.
Herenda nije bio tamo, kaže Jusić. “Herenda s tim nije imao ništa. Nisam ga nikad ni vidio,” rekao je za BIRN.
Jusić je rekao da je kasnije bio pod pritiskom da ne govori o onome što je vidio ili da laže. Rekao je da mu je tada policajac rekao da je u opasnosti i da bi trebao otići. Jusić je pobjegao u Njemačku, gdje mu je 2001. odobren azil, a kasnije i državljanstvo.
Kaže da ga bosanskohercegovački tužitelji nikada nisu ispitivali.
Kontradiktorni iskazi
Privremena spomen-oznaka na mjestu ubistava u Velikom parku, juli 2019. Foto: Centar za nenasilnu akciju Sarajevo/Beograd
BIRN ne može potvrditi iskaze nijednog od ove dvojice o tome šta se dogodilo u Velikom parku 22. aprila 1992.
Međutim, činjenica je da su svjedoci na suđenju Vikiću i njegova tri suoptuženika dali kontradiktorne iskaze.
Jedan zaštićeni svjedok, član Matićeve jedinice identifikovan kao Svjedok A, rekao je sudu da je gledao kako Herenda puca u svih osam zatvorenika s udaljenosti od samo dva metra, iako to prvobitno nije rekao istražiteljima.
Amir Međić, rezervista u Vikićevoj jedinici koja je obezbjeđivala Dom policije, takođe je rekao da je Herenda bio jedini strijelac.
Ali se razlikuju u tome kako se pucnjave odvijala.
Svjedok A rekao je da je Herenda tjerao zatvorenike iz kombija i pucao u njih dok su se penjali preko zida; Međić je tvrdio da su stizali pješke uz pratnju, koju je Herenda otpremio nakon riječi službenika Državne sigurnosti.
Drugi svjedoci smjestili su Herendu u blizinu, ali nisu rekli da je pucao. Dva člana Vikićeve jedinice i sekretarica rekli su da su čuli kako su ubice ili Matićevi ljudi ili oni Jusufa ‘Juke’ Prazine, još jednog ratnog komandanta, šef smjene u Novom gradu rekao je da je čuo da je Matić povukao okidač. Niko od njih zapravo nije vidio da se to dogodilo.
Jusić, Herenda i svjedok iz Prazinine jedinice svaki opisuju četiri ili više strijelaca, što je potpuno suprotno onima koji kažu da je Herenda djelovao sam. Žalbeno vijeće je napisalo da su mnogi svjedoci identifikovali Herendu i Jusića kao ubice, no nijedan od navedenih iskaza nije identifikovao Jusića kao onog koji je otvorio vatru.
Pojedinačna svjedočenja također su se mijenjala.
Svjedok F dao je nekoliko izjava tužiteljima između 2006. i 2016., a potom je sudu rekao da nisu istinite i da ih je potpisao pod pritiskom. Samo Sudsko vijeće je navelo da kod mnogih svjedoka tužilaštva nije moglo razlučiti šta su vidjeli od onoga šta su čuli.
Tvrdnja da je Herenda priznao egzekucije oslanja se na dvojicu bivših operativaca obavještajne službe AID-a: Edina Garapliju, osuđenog na 13 godina zbog otmice Herende u junu 1996., nekoliko mjeseci nakon završetka rata, te pokušaja njegovog ubistva; i jednog osuđenog kolegu identifikovanog na suđenju kao svjedok “L”.
Otmica se dogodila usred borbe za moć unutar AID-a, nasljednika ratne BiH Državne sigurnosne službe, dok se novo rukovodstvo suprotstavljalo navodnim rivalima.
Ispitivan i mučen od strane AID službenika četiri dana, Herenda kaže da nikada nije priznao. Ipak, Sudsko vijeće je citiralo oba iskaza, Garaplije i svjedoka “L”, kad je zaključilo da dokazi ukazuju na Herendu kao ubicu.
Oleg Čavka, tužitelj za ratne zločine u Tužilaštvu BiH, također je rekao da je Herenda priznao da je bio ‘uključen’, kada ga je Čavka intervjuisao u Holandiji u maju 2015. Herenda je to osporio, rekavši da je Čavki samo rekao da je bio prisutan, a ne da je sudjelovao. Presuda suda ne spominje zapisnik o tom intervjuu, a Čavka je odbio komentarisati za ovu priču.
Igra krivice
Državni sud i tužilaštvo BiH. Foto: BIRN
Kantonalni tužitelji u Sarajevu su prvi put istraživali ovaj slučaj 2000. godine. U decembru te godine, veterani Specijalne jedinice Bosna, uključujući njihovog komandanta Vikića, objavili su otvoreno pismo tražeći istragu protiv Herende i njegovih nadređenih.
Tužioci su Herendu imenovali jedinim osumnjičenim. Pet godina kasnije, međutim, pritužba policijskih struktura Srba u Istočnom Sarajevu imenovala je još 13 drugih, među njima i ministra odbrane BiH u vrijeme ubistava, Jerka Doku.
Državni tužitelji preuzeli su slučaj 2006., ali optužnicu su podigli tek deset godina kasnije.
Godine 2007., devet godina prije nego što je Herenda naveden kao počinitelj u optužnici, Philip Alcock, međunarodni tužilac koji je tada vodio istragu za Tužilaštvo BiH, napisao je Herendinom advokatu da Herenda možda zapravo služi samo kao žrtveno janje.
BIRN je dobio e-mailove, poslane u martu i maju 2007., iz Herendinog sudskog dosjea u Holandiji.
U prvom je Alcock napisao da nakon godinu dana istrage “nije razgovarao ni s kim ko tvrdi da ga je stvarno vidio kako čini zločin”, dokazi su, rekao je, činile glasine. U istom e-mailu, Alcock je napisao da je nakon cjelodnevnog ispitivanja u Holandiji rekao Herendi da nema dokaza da ga optuži ili traži njegovo izručenje, i da bi mu bilo opasno ako bi se vratio u BiH.
Alcock je napisao da je otmica Herende 1996. od strane službenika AID-a “izgledala kao pokušaj njegovog ubistva” i činila se povezanom s ubistvima koja je Alcock istraživao. Herenda je rekao BIRN-u da je napustio BiH u oktobru 1998. nakon što je upozoren da mu je život ponovo u opasnosti.
U svom drugom e-mailu, Alcock je išao korak dalje, rekavši da dokazi prikupljeni od otprilike 70 svjedoka “ne otkrivaju nikakve vjerodostojne dokaze protiv njega”.
“U ovoj fazi moje istrage čini se da je on moguće žrtveno janje,” napisao je Alcock, “imenovan da skrene sumnju s drugih, vjerovatnijih počinitelja.”
Alcock je odbio razgovarati o slučaju za ovu priču, rekavši da je i dalje “vezan strogim obavezama povjerljivosti” prema Uredu tužitelja i stranama s kojima je razgovarao.
“Volio bih da sam mogao riješiti taj slučaj,” rekao je. “Jako sam se trudio.”
E-mailovi iz 2007. pomažu objasniti tvrdnju koju je Čavka iznio pred sudom: da je Alcock zamolio Holandiju da ne izruči Herendu. Sudsko vijeće je taj zahtjev nazvalo “neshvatljivim”.
Pošteno suđenje?
Stanovnici traže informacije o nestalim članovima porodice na zidu u Sarajevu, Bosna i Hercegovina, 17. marta 1993. godine. Foto: EPA/FEHIM DEMIR
I Jusić i Herenda kažu da nemaju povjerenja u pravosudni sistem u BiH.
“Spreman sam se braniti pred bilo kojim sudom u svijetu, osim u BiH, jer tamo nikada ne bih imao pošteno suđenje,” rekao je Herenda. Njihov nedostatak povjerenja možda nije bez temelja.
Na primjer, Sulejman Babić, koga je Jusić naveo kao jednog od strijelaca, proglašen je nesposobnim za svjedočenje. Njegova izjava tužiteljima iz 2007. godine je, međutim, umjesto toga pročitana za zapisnik.
S druge strane, Herenda je u decembru 2006. dao iscrpnu, snimljenu izjavu Alcocku. No BIRN nije našao nikakvu naznaku da je ta izjava ikada podnesena kao dokaz na suđenju.
Tužilaštvo u Bosni i Hercegovini opisuje ovu dvojicu muškaraca kao “nedostupne” jer žive u inostranstvu.
I Njemačka i Holandija su odbile izručenje, ali izručenje nije jedini način da ih se sasluša na sudu.
Zakon u BiH omogućava osumnjičenima i svjedocima da daju iskaze izvan zemlje, uključujući i putem video veze. Zapravo, Ured je intervjuisao Herendu u Holandiji 2006. i ponovo 2015.
U junu 2023. godine, u pismu koje je BIRN vidio, tužiteljica Vesna Ilić zatražila je od njemačkih vlasti da ispitaju Jusića kao osumnjičenog. Prema zahtjevu, zakon u BiH ne dopušta optužnicu ako osumnjičeni nije ispitan. Jusić kaže da je otišao na njemački sud, ali je odbio svjedočiti dok ne bude obeštećen za svoju ranu i za “psihičku bol” koju je pretrpio jer je morao napustiti svoju rodnu BiH.
Ilić se penzionisala u julu prošle godine. U 2024. godini protiv nje je pokrenut postupak da je ignorisala uputu da do 1. decembra 2023. razdvoji slučaj protiv Herende i Jusića u zasebne postupke. Tada joj je izrečeno pisano upozorenje.
BIRN je uputio pitanja Tužilaštvu, uključujući i zašto je Babićev iskaz pročitan pred sudom, a Herendin snimljeni intervju nije. Iz Ureda su kazali da ne mogu komentarisati ‘preliminarne kaznene postupke’.
Šestorica još uvijek nestali
Od osmorice vojnika ubijenih u Velikom parku, ostaci samo dvojice su djelimično pronađeni, ekshumirani decenijama kasnije iz masovne grobnice u Visokom, gotovo 30 kilometara od mjesta gdje su ubijeni. Šestorica se još uvijek vode kao nestala.
Ta osmorica su bili Đorđe Bjelica (20), Vlajko Golubović (22), Nedeljko Vujičić (23), Zoran Marković (34), Miladin Vukmanović (34), Stevan Đokanović (39), Milivoje Lalović (41) i Dragomir Đerić (48).
U bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska se 22. april obilježava kao Dan nestalih Srba Sarajeva i Sarajevsko-romanijske regije.
Saša Đokanović, sin Stevana Đokanovića, rekao je da je porodica desetljećima tražila njegove posmrtne ostatke, “i ništa od toga nije bilo”.
Godinama su polagali vijence u Velikom parku svakog 22. aprila. Posljednje dvije godine nisu išli, nakon što je policija rekla da više ne mogu garantovati njihovu sigurnost na komemoraciji.
Decenijama su ožalošćenima davana promjenljiva i kontradiktorna objašnjenja: da su muškarci pušteni, da su njihova tijela prevezena na mjesto Dariva na obali rijeke Miljacke i spaljena, da su zadržani u zatvoru Viktor Bubanj, poslani u inostranstvo ili odbačeni i spaljeni na smetljištu.
Jusić je rekao da bi rado razgovarao s rodbinom muškaraca koji su ubijeni.
“Izrazio bih im saučešće i rekao im da mi je žao što, nažalost, nisam uspio odbraniti te ljude.”
