Slađana Lučić i Nadina Maličbegović su kroz dokumentarni projekat “Dnevnik jedne (ne)vidljivosti” sakupile stvarna svjedočenja žena i jednog muškarca koji su onkološki pacijenti različitih generacija. Kroz filmski i teatarski jezik projekt ukazuje na posljedice nejednakog pristupa terapijama i diskontinuiteta u liječenju, istovremeno otvarajući prostor za javnu raspravu o sistemu zdravstvene zaštite.
Lučić je za Detektor kazala da je ideja nastala iz realnog života jer su i ona i Maličbegović onkološke pacijentice.
“Jednostavno smo bile primorane pokazati ono što se događa kada se razbolite i kada vam je dovoljno teško, a onkolog vam kaže da imate rak i da postoji neki dobar način da se izliječite i da vratite svoj život, i onda kaže da nije taj lijek na listi. Možete ga kupiti, ako budete imali novca”, rekla je Lučić.
Predstava je bila namijenjena političarkama i političarima, posebno kandidatkinjama i kandidatima za Parlament Federacije BiH, kao i predstavnicima institucija i organizacija koje mogu doprinijeti rješavanju problema s kojima se suočavaju onkološki pacijenti u BiH.
U toku predstave, glumice su uključile i uživo prijenos na društvenoj mreži Instagram, kako bi i drugi čuli svakodnevne probleme onkoloških pacijenata. Od pozvanih političkih predstavnika, niko nije došao.
Maličbegović kaže da nije ni očekivala da će na predstavu doći oni koji godinama osporavaju pravo onkoloških pacijenata na liječenje, na dostojanstven zdravstveni pristup.
“Ovo je problem koji traje više od dvije decenije. Nije počelo sve s tim da lista lijekova nije revidirana, tako da, s te strane, ja bih ipak u ovome vidjela jednu tačku oko koje treba svi da se okupe i da shvate da je ovo pitanje važno i da njime treba da se pozabave”, kazala je Maličbegović.
Autorice navode da neće odustati od pritiska na vlasti i traženja odgovornosti.
“Ja ne znam drugi način osim građanskog zagovaranja i tog bunta u kojem zahtijevate da sustav preuzme odgovornost i omogući vam ono što vam zakonski pripada, a to je pravo na liječenje, pravo svakog građanina na liječenje, bez obzira gdje živio unutar BiH”, rekla je Lučić.
Dodale su da se krši Ustav države, evropske konvencije o ljudskim pravima i bezbroj drugih zakona.
“Meni je jasno da možda nije bilo novca u nekim trenucima, ali znate, vi kad vidite koliko se skupa vozila uzimaju u parlamentima u BiH, kada vidite koliko se novac troši na razna putovanja, koliko se novca izdvaja za izdvojeni život, a pritom svi znamo da to nije nikakav izdvojeni život, nego samo način dodatne zarade. Onda budete ljuti što ovo ne funkcioniše”, kazala je Maličbegović.
Uloge su ostvarile Nadine Mičić, Mona Muratović, Vedrana Božinović, Dina Mušanović i Maja Izetbegović. Dramaturgiju potpisuju Asja Krsmanović i Adnan Lugonić, scenografiju Mirna Ler, kostimografiju Irma Saje, dok je za scenski pokret zadužen Thomas Steyaert.
Reditelj Nermin Hamzagić ističe da priče onkoloških pacijentica prevazilaze iskustvo same bolesti.
“Ono što su nam ispričali nije samo priča o bolesti. To je priča o tome kako izgleda borba za vlastiti život u društvu koje ih u toj borbi ostavlja same. Kada čovjek mora preko granice po lijek koji mu pripada, a zatim ga ilegalno unositi u vlastitu zemlju da bi se liječio, onda to više nije lična nesreća. To je optužnica na račun sistema”, kazao je Hamzagić.
Dramaturg Adnan Lugonić ističe da je rad na performansu “Ratnice” bio posebno iskustvo upravo zbog teme i sadržaja koji, kako navodi, bez uljepšavanja podsjećaju na stvarnost u kojoj živimo.
“Performans ‘Ratnice’ jedno je posebno iskustvo rada. Prije svega zbog teme i sadržaja koji vas bez uljepšavanja podsjeti u kakvom društvu živite, toliko da danima ne možete sebi da dođete osjećajući mješavinu tuge, bijesa, ali najviše straha – zar je moguće da živimo u takvom društvu, da smo bolesne ljude ostavili da se sami bore, da ih – umjesto na liste liječenja – nesavjesna, nemoralna i nedostojna politika gura na liste smrti? To je činjenica nakon koje je teško zadržati ikakvu nadu”, kazao je Lugonić.
Ulaz na predstavu je bio besplatan.
