This post is also available in:
„Era deportacija je počela”, rekao je početkom ljeta za Euronews Charlie Weimers, švedski poslanik s krajnje desnice u Evropskom parlamentu.
Ta izjava uslijedila je dan nakon što su se Evropski parlament i Evropsko vijeće usaglasili o novoj „uredbi o vraćanju”, koja stvara pravni temelj da se migranti „koji nemaju pravo boravka u državama članicama” šalju u treće zemlje.
„Povratnički centri”, stoji u saopštenju, „mogli bi služiti ili kao krajnje odredište ili kao tranzitni centri koji olakšavaju daljnji povratak u zemlju porijekla ili u neku drugu treću zemlju.”
Vijest je uzbunila aktiviste za ljudska prava na Zapadnom Balkanu. Aktivisti koji se bave položajem migranata upozoravaju da bi upravo zemlje regije mogle biti domaćini takvih centara, uprkos dokumentovanim kršenjima prava migranata u nekoliko balkanskih država.
Infrastruktura je već tu. Uz izdašnu pomoć EU, balkanske zemlje su tokom posljednje decenije izgradile mrežu centara za zadržavanje i prihvat migranata. Neke, među njima Bosna i Hercegovina i Srbija, već imaju sporazume s članicama EU o smještaju njihovih migranata.
„Postoji poprilično mnogo kampova koji su potpuno opremljeni krevetima i svime što je potrebno. Tako da se oni [trenutno neaktivni centri za zadržavanje] vrlo lako mogu ponovo staviti u upotrebu u roku od 24 ili 48 sati, vrlo brzo”, kazala je Milica Švabić, pravnica beogradske organizacije KlikAktiv, koja pruža pravnu podršku migrantima i tražiocima azila.
Nova uredba EU o vraćanju još nije stupila na snagu. Nakon što su pregovarači Evropskog vijeća i Evropskog parlamenta 1. juna postigli dogovor, poslanici su ih zvanično usvojili 16. juna. Ali nju još mora potvrditi Vijeće Evropske unije prije nego što stupi na snagu.
Visoki komesar UN-a za ljudska prava i niz organizacija za ljudska prava oštro su osudili tu uredbu, upozoravajući da izmještanje pritvora u „treće zemlje” izvan evropskog bloka zaobilazi temeljne zaštite ljudskih prava.
Ipak, neke članice EU, poput Nizozemske, Grčke, Austrije, Njemačke i Danske, već su počele ispitivati aranžmane s trećim zemljama. Za sada nema zvanične potvrde o kojim zemljama se radi.
Zapadnoevropske vlade su pod domaćim političkim pritiskom, dodatno pojačanim naglim rastom popularnosti krajnje desnih stranaka, da znatno snažnije kontrolišu migracije i deportuju migrante koji nemaju pravni osnov za ostanak.
Iz Evropske komisije su za BIRN kazali da je „nekoliko država članica ranije ove godine pokrenulo inicijativu koja razmatra povratničke centre”.
„Komisija je pozvana kao posmatrač i pomno pratimo razgovore… Komisija ne pregovara ni o kakvom takvom sporazumu ili aranžmanu”, navedeno je u pisanom odgovoru.
Nicholas Ioannides, zamjenik ministra za migracije Kipra, zemlje koja trenutno predsjedava Vijećem Evropske unije, kazao je u junu da je plan uspostaviti te centre „možda u Africi ili Aziji”, ali „ne blizu evropskih granica”.
Pojedini lideri na Zapadnom Balkanu ranije su odbacili ideju da budu domaćini povratničkih centara, najizraženije kada je Britanija istu opciju ispitivala s neimenovanim zemljama u regiji, o čemu je prošle godine izvijestio BBC.
Dok je premijer Kosova Albin Kurti izrazio otvorenost prema toj ideji, Albanija je oštro kritikovala koncept povratničkih centara, iako je uspostavila kampove za zadržavanje migranata za potrebe Italije. Premijer Crne Gore Milojko Spajić izjavio je u oktobru 2025. da njegova zemlja neće primati odbijene tražioce azila iz Britanije.
Nikola Kovačević, srbijanski advokat koji više od decenije zastupa izbjeglice, kazao je za BIRN da će EU, ako se povratnički centri smjeste na Zapadnom Balkanu, „slati ljude koji su u užasnoj situaciji, ali ne ispunjavaju uslove za azil”, dok „istovremeno testira” je li država u koju se vraćaju dovoljno sigurna.
Kovačević je, međutim, ustvrdio da „Srbija, kao zemlja koja ne može djelotvorno zaštititi ljudska prava izbjeglica i tražilaca azila, nije sigurna treća zemlja”.
Balkanski migracijski centri
Prihvatno-tranzitni centar u Obrenovcu u Srbiji ima kapacitet do 1.000 osoba. Foto: Andrej Čukić/EPA.
Upozorenja da bi zemlje Zapadnog Balkana mogle ugostiti povratničke centre EU počela su i prije nego što su dogovori o novim propisima bili završeni.
Collective Aid, organizacija koja radi s migrantima i tražiocima azila u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Grčkoj, objavila je u februaru ove godine dokument o stavu prema planovima EU o povratku, izražavajući zabrinutost.
„Dok Evropska unija pojačava fokus na politike povratka i razmatra uspostavljanje takozvanih ‘povratničkih centara’ u zemljama kandidatkinjama poput Bosne i Hercegovine i Srbije, javljaju se ozbiljne bojazni o posljedicama za ljude u pokretu”, napisala je ta organizacija.
Zemlje Zapadnog Balkana tokom posljednje decenije uspostavile su centre za zadržavanje migranata ogromnih kapaciteta – mnogi od njih su u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Uglavnom ih je finansirala EU, kao odgovor na hiljade migranata koji od 2014. idu takozvanom balkanskom rutom prema Uniji.
BIRN je identifikovao 40 migracijskih centara koji trenutno rade na Zapadnom Balkanu, među kojima je oko 15 objekata koji su od 2015. novoizgrađeni ili značajno unaprijeđeni sredstvima EU.
Objekti u Srbiji i Bosni i Hercegovini imaju kapacitet za više od 8.000 migranata i tražilaca azila. Srbija upravlja prihvatnim i azilantskim centrima s prostorom za oko 6.000 ljudi, dok mreža prihvatnih, azilantskih i imigracionih objekata u Bosni i Hercegovini može primiti oko 2.600 osoba.
Od početka 2000-ih pojedine balkanske zemlje imaju sporazume o readmisiji sa zemljama EU. Ti bilateralni sporazumi već funkcionišu kao sredstvo za deportaciju državljana trećih zemalja iz EU prema njenim granicama, u takozvanih šest zemalja Zapadnog Balkana: Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Kosovo, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju i Srbiju.
„Imamo razloga da brinemo da zemlje Zapadnog Balkana potencijalno postanu [povratnički centri] – posebno zemlje koje su susjedne prema istoku. Mogli bismo definitivno postati neka vrsta centra”, kazao je za BIRN Emir Prcanović, izvršni direktor sarajevske organizacije za pravnu pomoć „Vaša prava”.
Od migrantske krize 2015. naovamo, EU je zemljama Zapadnog Balkana dodijelila i isplatila stotine miliona eura kroz pretpristupnu pomoć i Instrument pretpristupne pomoći (IPA), usmjerene na upravljanje migracijama, nadzor granica, prihvatnu infrastrukturu i kapacitete za povratak širom regije.
Nadajući se budućem članstvu u EU, zemlje Zapadnog Balkana su i svoje politike u vezi s migracijama prilagođavale politikama evropskog bloka.
Birgit Sippel, članica njemačke Socijaldemokratske partije koja je poslanica u Evropskom parlamentu od 2009. godine, kazala je za BIRN da su „migracije i kontrola granica sve više postale uslovi vezani za proces proširenja EU”.
„To dvoje sada ide ruku pod ruku, iako su suštinski protivrječni”, rekla je.
Kazala je da povratnički centri, kojima se ona i njena stranka protive, „ne mogu biti unutar zemalja kandidatkinja, jer će one postati države članice”.
Objasnila je da, ako šest zemalja Zapadnog Balkana postanu članice EU, „više ne bi postojao povratnički centar u trećoj zemlji, nego bi to bio povratnički centar unutar Evropske unije”.
Albanski i srbijanski kampovi
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, tadašnji austrijski kancelar Karl Nehammer i tadašnji mađarski premijer Viktor Orbán uoči migracijskog samita Mađarske, Austrije i Srbije 2023. godine. Foto: Max Slovencik/EPA.
Slični sporazumi između pojedinih zemalja Zapadnog Balkana i članica EU, međutim, već postoje.
Premijer Albanije Edi Rama i njegova italijanska kolegica Giorgia Meloni potpisali su 2023. sporazum kojim je Italiji omogućeno da u Albaniji gradi centre za zadržavanje migranata koje Italija spasi u međunarodnim vodama.
Plan je bio da se migranti i tražioci azila odvedu u Albaniju dok se njihovi zahtjevi obrađuju pod italijanskom jurisdikcijom. Ali plan je naišao na niz prepreka, jer su i italijanski i evropski sudovi više puta naložili vlastima da migrante prebace na italijansko kopno.
Kako je BIRN izvijestio, ispostavilo se da azilantski centri Italije u Albaniji koštaju više nego što je prvobitno planirano i mnogo više od sličnih objekata u samoj Italiji, dok su istovremeno ostali uglavnom prazni nakon što su se predmeti zaglavili na sudovima.
Srbija je postigla i donekle sličan trilateralni sporazum s Mađarskom i Austrijom, kada su te tri zemlje u novembru 2022. potpisale memorandum o razumijevanju.
Zamisao je bila da Mađarska i Austrija šalju odbijene tražioce azila u Srbiju, koja bi ih zatim deportovala ili u zemlje porijekla ili u treće zemlje, uz to da sve tri dijele troškove.
Kao dio dogovora, zemlje EU obavezale su se da će pomoći Srbiji da ojača granice, posebno na jugu, pojačavajući kontrolu linije između Srbije i Sjeverne Makedonije, te slanjem austrijskih policajaca u Srbiju.
Prema podacima Eurostata, Austrija je između 2016. i 2025. protjerala oko 1.086 osoba u treće zemlje koje im nisu matične. Odbijeni migranti dolazili su iz Afganistana, Bangladeša, Kine, Kolumbije, Egipta, Iraka, Jordana, Libana, Maroka, Pakistana, Palestine, Šri Lanke, Sudana, Sirije, Turske i Venecuele. Više od polovine naloga izdato je u periodu od 2022. do 2025. godine.
BIRN je pitao austrijsko Ministarstvo vanjskih poslova u koje su „treće zemlje” ti ljudi otpremljeni, ali ministarstvo nije dostavilo tražene informacije.
Kršenja ljudskih prava
Poderani komad košulje osobe koja je preskočila ogradu od bodljikave žice na makedonsko-grčkoj granici kod Đevđelije u Sjevernoj Makedoniji 2019. godine. Foto: Georgi Licovski/EPA.
Prema navodima organizacije KlikAktiv, u okviru sporazuma Austrije, Mađarske i Srbije migranti se vraćaju vrlo brzo, a postupak traje manje od 48 sati. To kod organizacija za ljudska prava izaziva zabrinutost imaju li migranti dovoljno vremena da stvarno pristupe postupku azila, pravnoj pomoći, uslugama prevođenja i mogućnosti da ospore nalog za deportaciju prije nego što budu udaljeni.
„Za readmisiju mađarska vlada mora poslati zvaničan mejl srbijanskoj policiji”, kazala je Milica Švabić, pravnica KlikAktiva. Ali Švabić kaže da je Mađarska u posljednja tri mjeseca prošle godine na osnovu readmisije zvanično deportovala samo dvojicu turskih državljana, dok su neformalno hiljade ljudi vraćene.
Međunarodne organizacije i organizacije za ljudska prava godinama upozoravaju na kršenja ljudskih prava s kojima se suočavaju tražioci azila i migranti u zemljama Zapadnog Balkana – od nasilnih vraćanja s granice koja provodi policija i izloženosti nasilnim kriminalnim grupama, do loših uslova u centrima za zadržavanje i neprovođenja propisanog postupka.
U slučaju koji je dospio pred Evropski sud za ljudska prava, Waleed (ime izmijenjeno) uspio je ući u Mađarsku preko granice sa Srbijom nakon bijega iz Sirije. Međutim, na njegovo iznenađenje, za razliku od drugih kojima je ranije bio dozvoljen ulazak, njemu i dvojici ljudi s njim rečeno je da se vrate, jer su njihovi zahtjevi za azil odbijeni.
„Morao sam ostati u Srbiji, gdje sam na sreću sreo advokata koji mi je pomogao da slučaj pošaljem Evropskom sudu za ljudska prava”, ispričao je za BIRN telefonom.
Evropski sud za ljudska prava je u novembru 2022. presudio da je Mađarska prekršila član 3. Evropske konvencije o ljudskim pravima time što ih je nezakonito prisilila da se vrate u Srbiju i time što je Srbiju ocijenila sigurnom zemljom povratka, uprkos tadašnjim nalazima UNHCR-a, agencije UN-a za izbjeglice, da „tražioci azila vraćeni u Srbiju stvarno riskiraju da ne budu zaštićeni od refoulementa [prisilnog vraćanja u zemlju u kojoj im prijeti opasnost] u Sjevernu Makedoniju, a zatim u Grčku”.
Postojeći centri za zadržavanje u Albaniji, Bosni i Hercegovini i Srbiji često krše ljudska prava i podsjećaju na zatvore, u kojima oni unutra imaju vrlo malo kontakta s vanjskim svijetom, navode međunarodne i domaće organizacije za ljudska prava, među njima Human Rights Watch, International Rescue Committee i Global Detention Project.
Anna Gruber, voditeljica zagovaranja u organizaciji Collective Aid, navela je primjer imigracionog centra u Lukavici u Bosni i Hercegovini, u kojem su stotine migranata, ali aktivisti ne mogu dobiti pristup. Pozivajući se na izvještaj zasnovan na svjedočenjima zadržanih, Gruber je za BIRN kazala da je „to zatvor”.
Prcanović, čelnik sarajevske organizacije za pravnu pomoć „Vaša prava”, iznio je sličnu tvrdnju o Lukavici.
„Centar za zadržavanje je objekat nalik zatvoru, gdje je komunikacija s vanjskim svijetom u osnovi ograničena. Imate pravo na jedan telefonski poziv, ako imate informaciju koga kontaktirati”, kazao je Prcanović.
„To su prava koja proizlaze iz samih zakonskih odredbi. Ali ako toga niste svjesni i ako vam se ne pruži nešto konkretno, na primjer letak ili plakat ili opcije, da se sami informišete i upoznate s određenim aspektima procesnih prava, onda sve to ostaje samo iluzija”, dodao je.
Prcanović je objasnio da od oko 1.000 osoba koje su bile zadržane u Lukavici, „u toku jedne godine obično njih tridesetak godišnje uspije pružiti neki dokaz ili zatražiti pravnu pomoć kako bi osporili svoje zadržavanje”.
Dodao je da će regija, uz legalizaciju deportacija u treće zemlje i stvaranje povratničkih centara, „definitivno imati određeni broj ljudi koji su, da tako kažemo, nasukani, što će potencijalno izazvati i porast broja pojedinaca koji traže azil u tim zemljama, bez obzira jesu li vraćeni u Bosnu i Hercegovinu ili Srbiju” ili bilo koju drugu zemlju Zapadnog Balkana.
To bi, kaže on, „opteretilo” nacionalne sisteme azila u regiji, jer nisu „opremljeni ljudskim kapacitetima da izađu na kraj s masovnim prilivom tražilaca azila, pogotovo znajući da se o svakom pojedinačnom zahtjevu mora odlučivati pojedinačno”.
„Nijedna vlada u regiji Zapadnog Balkana nema kapacitete za takav sistem. Mislim, Kosovo ne može primiti 1.500 tražilaca azila. U Bosni imamo prihvatne centre, imamo krevete, ali ako broj poraste, sistem bi bio ozbiljno opterećen”, upozorio je.
BIRN je pitanja o povratničkim centrima poslao svim vladama na Zapadnom Balkanu, kao i njemačkoj, nizozemskoj, španskoj i francuskoj vladi, ali nijedna nije odgovorila do objave ovog teksta.
Vizuali su izrađeni uz Claude (Anthropic) putem Claude Codea. Sva geografija, animacija i interakcija su namjenski kod. Vodi i razvija Toma Cristini-Filitika iz Vaotee (vaotea.com).