Izvještaj “Šta znamo o mis/dezinformacijama na Zapadnom Balkanu” obuhvatio je Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Kosovo, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju i Srbiju.
Za Bosnu i Hercegovinu je istraživanje pokazalo da je informacijsko okruženje karakterizirano snažnom tradicionalnom ulogom televizije, visokom upotrebom društvenih medija i značajnom izloženošću politiziranim i identitetski povezanim narativima.
“U praksi, putevi informiranja mladih često se lako prebacuju između portala, društvenih platformi i međusobnog dijeljenja, što može ubrzati kredibilno izvještavanje i omogućiti širenje obmanjujućih tvrdnji”, navedeno je u izvještaju.
Sedam glavnih tema istraživanja odnosilo se na snalažljivost mladih ljudi na Balkanu u svakodnevnim informacijskim okruženjima oblikovanim društvenim odnosima, dizajnom platforme i neravnomjernom odgovornošću.
Metodologija se zasnivala na diskusiji u fokus grupama, dnevnicima društvenih mreža koji dubinski istražuju normativne stavove i stvarno ponašanje mladih, te intervjuima s ključnim sagovornicima i osnovnom praćenju društvenih mreža.
Jedna od tema istraživanja pokazala je da mladi na Balkanu često procjenjuju kredibilitet informacija na osnovu toga ko ih je objavio ili podijelio, oslanjajući se na poznatost, reputaciju, percipiranu stručnost i “zvaničnost” izvora prije nego što provjere same činjenice.
Autori su naveli da je takvo ponašanje dijelom posljedica ogromne količine sadržaja kojoj su mladi svakodnevno izloženi. Istraživanje je upozorilo da problem nije samo u tome što “mladi ne provjeravaju”, već i što se samo povjerenje može prenijeti, posuditi i povećavati.
Mladi široko poznaju temu verifikacije informacija, ali je doživljavaju kao zahtjevnu i dugotrajnu, stoga često prepuštaju provjeru ljudima od povjerenja.
Otpor verifikaciji, ukazalo je istraživanje, proizlazi iz tri međusobno povezana ograničenja – vremensko i kognitivno opterećenje, povjerenje u vještine i alate te često obraćanje vršnjacima kojima vjeruju, članovima porodice ili “nekome ko bi znao”.
“Ako je to nešto zaista važno – o državi ili o stvarima koje su odlučujuće za naše živote – onda, naravno, to treba provjeriti. Ali statistiku i zanimljive činjenice obično uzimamo zdravo za gotovo i idemo dalje”, kazao je jedan od učesnika iz BiH.
Treća tema istraživanja odnosila se na utjecaj platformi na ono što mladi ljudi stalno vide, šta im se čini da je “svuda oko njih“ i šta postaje društveno normalizovano. Učesnici su navodili da se iste teme često ponavljaju kroz različite naloge i formate, zbog čega mogu djelovati važnije ili vjerodostojnije i prije nego što budu provjerene.
Mladi ljudi također su opisali komentare kao prostore koji mogu ispraviti dezinformacije, produbiti polarizaciju ili potpuno “uništiti” iskustvo.
Autori su zaključili da platforme ne utječu samo na to šta mladi vide, nego i na granice onoga što se percipira kao normalno, hitno i društveno relevantno, zbog čega se otpornost na dezinformacije ne može graditi samo kroz individualne vještine, već i kroz veću odgovornost platformi.
U četvrtoj temi istraživanja autori su istakli da mladi ljudi često dijele sadržaj s namjerom da zabave, signaliziraju pripadnost ili da se “nasmiju”, čak i kada ne vjeruju da je to istina. Navedeno je da iako humor može poslužiti kao neformalni oblik otpora, također može pojačati narative koji se ismijavaju.
Jedna od tema istraživanja dotakla se stvarnog iskustva preopterećenja informacijama, što predstavlja i psihološki i informativni problem.
“Mnogi mladi ljudi opisuju izbjegavanje kao najpraktičniju metodu suočavanja”, navodi se u izvještaju.
Mladi često identificiraju problem “vertikalno”, odnosno smatraju da su dezinformacije uzrokovane slabom provedbom, niskom odgovornošću i lošim standardima medija i platformi, te žele da se odgovornost dijeli izvan individualnih korisnika, pokazala je naredna tema istraživanja.
Posljednja glavna tema istraživanja dotakla se medijske pismenosti, te se ukazuje da je mladi doživljavaju kao međugeneracijsku “infrastrukturu” koja se razvija kroz škole, porodice i zajednice.
Pored sedam glavnih tema, autori istraživanja su tokom rada naišli na dvije sporedne ali ključne teme – autentičnost umjetne inteligencije (AI) i nepostojanje čistih činjenica.
Pojava lažnog i manipulisanog sadržaja povećava neizvjesnost oko toga šta je “stvarno”. Učesnici i sagovornici izrazili su rastuću zabrinutost da je sve teže razaznati šta je na internetu stvarno.
Mladi ljudi, kako se navodi, informacije doživljavaju manje kao “činjenice nasuprot lažima”, a više kao kompetitivne narative, te da “svako ima agendu” .
“U Bosni i Hercegovini je uvijek riječ o političkom narativu — sve je povezano s politikom. Vremenom ljudi počinju osjećati da su ‘svi isti’ i da ‘svi lažu’, i to otežava bilo kakvu promjenu”, naveo je jedan od učesnika iz BiH.
Nalazi istraživanja ukazali su na jednostavnu realnost da se mladi ljudi ne kreću kroz neutralan “informacijski prostor”. Kreću se kroz okruženje oblikovano društvenim povjerenjem, dizajnom platformi, neujednačenom odgovornošću i emocionalnim pritiskom.
“U praksi, otpornost je najjača kada su individualne sposobnosti podržane od sistema koji olakšavaju prepoznavanje, pristup i integraciju pouzdanih informacija u svakodnevni život”, zaključili su autori istraživanja.
