Krivična djela protiv integriteta Bosne i Hercegovine, iz glave XVI. Krivičnog zakona BiH, gdje spada i napad na ustavni poredak, sva su ona krivična djela kojima se ugrožavaju osnovne vrijednosti i narušava integritet BiH. Objekat zaštite kod svih ovih krivičnih djela je ustavni poredak i sigurnost države. Rješenja u Krivičnom zakonu su vrlo slična i kompatibilna sa rješenjima u krivičnim zakonodavstvima drugih zemalja kojima se također štiti državno uređenje i sigurnost države.
Drugim riječima, ova krivična djela se očituju u napadu na najvažnija dobra i vrijednosti naše zemlje, na fundamentalne institucije ustavnog poretka, te na njeno državno i društveno uređenje. Napada se neposredno država kao cjelina, ugrožavaju se bitni i najviši atributi njene državnosti kao što su oblik vlasti i državno uređenje, teritorijalna cjelovitost i sigurnost, te cjelokupnost i nezavisnost države. Riječ je, dakle, o objektima zaštite koji obuhvataju one vrijednosti koje opredjeljuju suštinu našeg ustavnog i državnog uređenja.
Iz ovog proizilazi još jedna, vrlo bitna, karakteristika ovih djela – politički karakter ovih krivičnih djela koji se konstituiše, kako iz njihovog zaštitnog objekta, tako i iz motiva njihovog izvršenja. Ovo je od presudnog značaja na području ekstradicionog prava, gdje važi princip neizdavanja političkih počinitelja. Što se i potvrdilo u slučaju neraspisivanja međunarodne tjeralice za Miloradom Dodikom.
Kada je u pitanju imenovanje zaštitnog objekta kod ovih djela, najtačnije i najpreciznije određenje je da su to ustavni poredak odnosno ustavno uređenje BiH, te njeni državni i izvršni organi. Ustavni poredak se određuje u smislu ustavnih odredaba kojima se uređuje ustavni poredak BiH. Na takav način treba tumačiti i pojam najviših institucija Bosne i Hercegovine, uz dodatno izvedeno tumačenje odredaba iz čl. 167. Krivičnog zakona, iz kojih proizilazi katalog ovih institucija i to: oba doma Parlamentarne skupštine BiH, Predsjedništvo BiH, Vijeće ministara BiH, Ustavni sud BiH, Sud i Tužilaštvo BiH.
Inkriminacija krivičnog djela napad na ustavni poredak iz člana 156. Krivičnog zakona nedvosmisleno predviđa oblike izvršenja i to – upotrebom sile, prijetnjom upotrebe sile ili na neki drugi protivpravan način.
Nadalje, jasno se navodi da se ovo djelo ima smatrati dovršenim samim pokušajem izvršenja krivičnog djela. Jer da nije tako, odnosno da oni koji čine svoje uspiju i u posljedicama samog djela, odnosno da promijene ustavni poredak Bosne i Hercegovine ili svrgnu njene najviše institucije, postavlja se opravdano pitanje da li bi onda uopće postojali mehanizmi i institucije koji bi mogli voditi krivično gonjenje i sudsko procesuiranje tog krivičnog djela.
Radnja izvršenja je formulisana kao pokušaj promjene državnog i društvenog uređenja zemlje. Time je radnja ovog djela ograničena na pokušaj, što proizilazi iz same prirode ovog djela kod koga određivanje radnje izvršenja predstavlja dosta složeno pitanje. Prema ovoj formulaciji, momenat dovršenja djela je pokušaj jer se polazi od toga da se u slučaju dovršenja ovog djela ne može suditi učiniocima jer su oni već na vlasti.
Posljedica djela nije izričito navedena, ali iz prirode djela proizilazi da ona spada u delikte ugrožavanja. Naime, djelo se sastoji u ugrožavanju ustavnog poretka, odnosno u stvaranju opasnosti za ustavni poredak i ono je dovršeno već samim preduzimanjem nasilnog pokušaja upravljenog na promjenu tog poretka. Kao i kod drugih delikata sa ovako postavljenim zakonskim bićem, ova posljedica je sadržana u samoj radnji izvršenja i ona se pretpostavlja.
Za postojanje djela neophodno je da je radnja izvršenja upravljena na nasilnu promjenu ustavnog poretka BiH i svrgavanje njenih najviših institucija. Nije od značaja kakav se novi ustavni poredak želi uspostaviti, već je samo bitno da se postojeći želi promijeniti. Subjektivnu stranu djela čini umišljaj.
Pod pojmom svrgavanja podrazumijeva se onemogućavanje ovih organa da vrše svoje legalne funkcije na koje su izabrani.
Tužilaštvo BiH u svojoj naredbi o obustavi istrage protiv Dodika, Viškovića i Stevandića zauzima potpuno suprotan i netačan stav, na temelju kojeg i donosi ovakvu naredbu. Naime, Tužilaštvo smatra da u radnjama izvršenja koje su osumnjičeni preduzeli nisu ostvarene radnje izvršenja krivičnog djela napad na ustavni poredak. Tužilaštvo ovo obrazlaže, mada čini nespornim da su sporni zakoni u Republici Srpskoj donijeti, činjenicom da su proglašeni neustavnim od strane Ustavnog suda, čime su otklonjene štetne posljedice po suverenitet Bosne i Hercegovine koje bi oni proizveli u svojoj eventualnoj primjeni.
Ovakvom formulacijom Tužilaštvo direktno potvrđuje postojanje štetnih posljedica, uprkos odluci Ustavnog suda, jer koristi formulaciju “otklonjene“ štetne posljedice. Što primjena ovih zakona svakako jeste.
Nadalje, ovi zakoni nisu povučeni iz primjene niti su stavljeni van snage u parlamentarnoj proceduri u Republici Srpskoj, već su ostali na snazi u entitetu još dugo nakon same odluke Ustavnog suda, koju osumnjičeni nikad nisu prihvatili kao mjerodavnu i obavezuju ću već, naprotiv, višestruko su je osporavali i izjavljivali da ne priznaju odluke Ustavnog suda BiH.
Također, Tužilaštvo niti jednom riječju ne spominje djelovanje osumnjičenih prije i nakon donošenja spornih zakona. Tako nema ni pomena svih prijetnji koje su osumnjičeni, a naročito osumnjičeni Dodik, upućivali prema svima onima koji su trebali da provode zakone BiH na teritoriju entiteta Republike Srpske. To se najbolje očituje kroz nekoliko javno dostupnih i dokumentovanih situacija.
Prva je otvorena naredba, odnosno prijetnja uposlenicima državnih institucija s područja Republike Srpske da napuste te institucije i prestanu s radom u njima, što je očiti “pokušaj“ rušenja i onemogućavanja rada, odnosno svrgavanja tih državnih institucija.
Druga situacija je nepoštivanje odluka Tužilaštva i Suda BiH od strane osumnjičenih u pogledu odazivanja na pozive za saslušanje u svojstvu osumnjičenog, a nakon toga i onemogućavanje prinudnog privođenja na temelju valjanih naredbi Tužilaštva i Suda BiH, uključujući i rješenje o raspisivanju potjernice, odnosno naloga za hapšenje.
Naročito je zastrašujuće i zabrinjavajuće da se u sprečavanju rada državnih organa neposredno koristila oružana sila, odnosno policija Republike Srpske je stavljena u potpunosti u funkciju čuvanja osumnjičenih i sprečavanja njihovog hapšenja, što je direktno obilježje krivičnog djela napad na ustavni poredak, ali i niz drugih krivičnih djela iz krivičnih zakona Republike Srpske i BiH koja se odnose na zloupotrebu ovlaštenih službenih lica Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, odnosno na zloupotrebu njihovih ovlaštenja od strane rukovodećih ljudi policije.
Najeklatantniji primjer ovakvog ponašanja je onemogućavanja ovlaštenih službenih lica Državne agencije za istrage i zaštitu u izvršenju svojih ovlaštenja, postupajući po naredbama Suda i Tužilaštva BiH, ispred objekta Administrativnog centra Vlade RS u Istočnom Sarajevu, gdje je prema njima upotrijebljena entitetska policija, odnosno brojne naoružane jedinice redovne i posebne namjene iz sastava MUP-a entiteta, a što je sve dokumentovano i zabilježeno kroz medijska izvještavanja s lica mjesta.
Tužilaštvo u svojoj naredbi o obustavi istrage niti jednom riječju ne tretira ove događaje kao direktne posljedice postupanja osumnjičenih, unatoč tome što su ovakva ponašanja osumnjičenih doprinijela ozbiljnom narušavanju sigurnosne situacije u BiH, osjećaju straha i nesigurnosti kod velike većine građana zemlje te ozbiljnim problemima u funkcioniranju državnih institucija, od čega je najozbiljniji slučaj ponašanje i radnje direktora SIPA-e koji je ovu agenciju doveo u stanje potpune obezglavljenosti, odnosno bez ovlaštenih lica za rukovođenje agencijom i donošenjem odluka. Naprimjer, zakonita upotreba specijalne jedinice SIPA-e je bila u potpunosti onemogućena jer upotrebu te jedinice mogu odobriti samo direktor, odnosno zamjenik direktora, u slučaju spriječenosti direktora.
Tužilaštvo dalje, u obrazloženju tužilačke odluke, čini nespornim pravno mišljenje iz odluke Ustavnog suda BiH da sporni pravni akti nisu bili usklađeni s Ustavom Bosne i Hercegovine ali da, kao takvi, nisu proizveli posljedice koje bi ugrozile ustavnopravni poredak i političku stabilnost Bosne i Hercegovine:
“Stavljanjem van snage Zakona o neprimjenjivanju zakona i zabrani djelovanja vanustavnih institucija Bosne i Hercegovine, propisuje se neprimjenjivanje i neizvršavanje zakona i zabrana djelovanja institucija Bosne i Hercegovine, odnosno Suda Bosne i Hercegovine, Tužilaštva Bosne i Hercegovine, Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine i Državne agencije za istrage i zaštitu na teritoriji Republike Srpske i stavljanjem van snage Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Republike Srpske i Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika Republike Srpske, nije dovedeno u pitanje načelo pravilnog administriranja pravde, na koji način su spriječene štetne posljedice, očuvana pravna sigurnost i nastavljeno je nesmetano funkcionisanje institucija Bosne i Hercegovine“, navodi se u odluci Tužilaštva BiH.
Tužilaštvo, u pogledu postojanja prethodnog dogovora i umišljaja za učinjenje krivičnog djela, daje potpunu vjeru iskazima svjedoka koji su saslušani, a koji su preduzeli konkretne radnje u postupku predlaganja i usvajanja zakona i to: “'(…)’, ‘(…)’, ‘(..)’, ‘(..)’ i ‘(..)’ nisu potvrdili postojanje prethodnog dogovora s osumnjičenim Miloradom Dodikom, Nenadom Stevandićem i Radovanom Viškovićem, kao ni postojanje međusobnog dogovora između osumnjičenih, već naprotiv, iz izjava navedenih svjedoka proizilazi da su svjedoci bez prethodnog dogovora postupali u okviru svojih zakonskih ovlaštenja koja imaju po funkcijama koje obavijaju”.
S obzirom na to da se ovdje radi o poslanicima u Narodnoj skupštini Republike Srpske, potpuno je pogrešno pridavati vjeru njihovim iskazima jer poslanici iz vladajuće koalicije ne rade apsolutno ništa što nije naređeno od strane Milorada Dodika. Bezbrojni javni istupi, medijske objave i javno praćenje sjednica Narodne skupštine to u potpunosti dokazuju, te se stoga ovi svjedoci ne trebaju i ne smiju smatrati kredibilnim.
Također, kad se pogleda vremenski raspon u kojem su ovi zakoni donijeti u Narodnoj skupštini, dva dana za cijelu proceduru, apsolutno je vidljivo da su radni materijali bili pripravljeni ranije i spremni za hitnu proceduru. Što opet indicira da se ovdje ništa nije desilo spontano i na redovan način.
Tužilaštvo smatra da u radnjama izvršenja koje su osumnjičeni preduzeli nisu ostvarene radnje izvršenja krivičnog djela napad na ustavni poredak. Naime, iako su zakoni doneseni, oni su nakon toga proglašeni neustavnim od strane Ustavnog suda, čime su otklonjene štetne posljedice po suverenitet Bosne i Hercegovine koje bi isti proizveli u svojoj eventualnoj primjeni. Ovdje se potpuno nepotrebno i neopravdano u korelaciju stavljaju neustavni zakoni Narodne skupštine i odluka Ustavnog suda. Samim činom donošenja ovih zakona u entitetskoj Skupštini pokušano je da se promijeni ustavni poredak Bosne i Hercegovine, čime je krivično djelo izvršeno.
Naime, Krivični zakon BiH u članu 156. propisuje “ko upotrebom sile ili prijetnjom upotrebe sile, ili na neki drugi protivpravan način pokuša da promijeni ustavni poredak Bosne i Hercegovine ili da svrgne njene najviše institucije…”
Tužilaštvo nastavlja dalje s pogrešnim pravnim tumačenjem, odnosno koristi jedan cjelokupan dio iz komentara na Krivični zakon BiH iz 2006. godine u izdanju Vijeća Evrope, pri čemu se, očito svjesno, zanemaruje činjenica da je inkriminacija krivičnog djela napad na ustavni poredak proširena 2023. godine, gdje se, osim upotrebe sile ili prijetnje upotrebe sile, uvodi još jedan oblik – ili na neki drugi protivpravan način: “Iz navedene zakonske odredbe slijedi da je radnja izvršenja djela ograničena na upotrebu sile ili prijetnje ili na drugu protivpravnost. Zaštitni objekat krivičnog djela je ustavni poredak, odnosno ustavno uređenje Bosne i Hercegovine i najviši državni organi i njihovi izvršni organi, dok se prema objektu zaštite ovo krivično djelo pojavljuje u dva osnovna oblika. Prvi se sastoji u napadu na ustavom utvrđeni poredak, a drugi u napadu na najviše državne institucije. lako posljedica djela nije izričito navedena, iz prirode djela proizilazi da ona spada u delikte ugrožavanja, odnosno u ugrožavanju ustavnog poretka, odnosno u stvaranju opasnosti za ustavni poredak. Kada se govori o nasilnom ugrožavanju ustavnog poretka, ono uključuje samo fizičko nasilje, koji je važan element ovog krivičnog djela, dok izvršilac djela može biti svako lice. Za postojanje djela neophodno je da je radnja izvršenja upravljena na nasilnu promjenu ustavnog poretka BiH i svrgavanje njenih najviših institucija, dok subjektivnu stranu djela čini umišljaj.
“Uzevši u obzir bitna obilježja krivičnog djela, iz istog proizilazi da krivično djelo vrši samo onaj koji upotrijebi silu ili prijetnju da će upotrijebiti silu ili na drugi protivpravan način, gdje se pri tome prijetnja u krivičnom smislu ima cijeniti prema startnoj mogućnosti da će ona biti realizovana, pri tome “na drugi način” se ima tumačiti samo u rasponu upotrebe sile ili prijetnje upotrebom sile, što u konkretnom slučaju, donošenjem zakona, odnosno pravnog propisa se ne može tumačiti kao prijetnja upotrebom sile.
“Donošenje neustavnog zakona, pa čak i ako je namjerno politički motivisan, ne stvara automatski krivičnu odgovornost, jer krivična odgovornost traži i individualnu odgovornost u smislu postojanja namjere i postojanja protivpravnosti. Donošenje bilo kojeg zakona koji u konačnici Ustavni sud BiH oglasi neustavnim, ne predstavlja samo po sebi protivpravnost. Krivična odgovornost bi se mogla pojaviti ako bi postojali dokazi da su osumnjičeni bili dio organizovanog plana rušenja ustavnog poretka”.
Ovakav stav, na temelju kojeg se donosi odluka o obustavi istrage, u potpunosti je neprihvatljiv jer se notorne činjenice potpuno pogrešno tumače. Naime, nesporno je da je Narodna skupština donijela protivpravne – neustavne zakone kojima se zadire u ustavni poredak BiH. U konkretnom slučaju, Narodna skupština Republike Srpske služi samo kao pomoćno sredstvo izvršenja i način prikrivanja krivičnog djela, krijući se iza poslaničkog imuniteta i ustavne nadležnosti da služi kao zakonodavno tijelo. Mada je sve vrijeme potpuno očito, jasno i dokazivo da se isključivo radi o planskom i smišljenom političkom djelovanju Milorada Dodika koji autokratski upravlja Republikom Srpskom.
Bitno je ovdje povući paralelu s nekim drugim zakonima iz prošlosti koji su bili ništa drugo do smrtna presuda za hiljade i milione nevinih – poput Nürnberških zakona (njemački: Nürnberger Gesetze) koji su donijeti i stupili na snagu 1935. godine u nacističkoj Njemačkoj i ostali na snazi do 1945. godine. U njima se institucionalizira progon Židova, Roma i drugih tzv. nearijaca na rasnoj osnovi. Tim je zakonima Židovima zabranjeno sklapanje brakova kao i spolni odnosi s Arijcima, zabranjeno obavljanje državnih i javnih službi, uzimanje Židova u službu, te isto tako sudjelovanje u svim ostalim javnim događanjima. Drugi primjer je Nezavisne države Hrvatske i njenih rasnih zakona iz 1941. godine, odnosno odredbe o rasnoj pripadnosti i o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskog naroda, u sklopu zakona o državljanstvu NDH.
To što nešto dobije oblik i formu zaklona i prođe neku zakonodavnu proceduru, ne znači da je pravično, ispravno, humano i humanistički, odnosno da je svaki zakon u funkciji dobrog i usklađen sa ustavnim propisima i međunarodnim standardima iz oblasti zaštite temeljnih ljudskih prava i vrijednosti.
Također, potpuno je pogrešna konstatacija Tužilaštva “krivična odgovornost bi se mogla pojaviti ako bi postojali dokazi da su osumnjičeni bili dio organizovanog plana rušenja ustavnog poretka“ zato što organiziranost predstavlja potpuno novo krivično djelo iz člana 170. Krivičnog zakona BiH.
“Osnivanje udruženja ili nabavljanje sredstava za učinjenje krivičnih djela iz ove glave ovog zakona, koje glasi: ‘Ko osnuje udruženje u cilju učinjenja krivičnih djela iz ove glave ovog zakona, ili ko nabavi sredstva za učinjenje krivičnih djela iz ove glave ovog zakona, kazniće se kaznom zatvora najmanje tri godine”. Znači, samo osnivanje udruženja je kažnjivo i ne pozdrazumijeva da je došlo do (pokušaja) izvršenja nekog od krivičnih djela iz glave XVI. Krivičnog zakona BiH.
Na temelju svega naprijed iznijetog i činjenično potkrepljenog, moguće je sa sigurnošću konstatovati da predmetna naredba o obustavi istrage protiv Milorada Dodika, Radovana Viškovića i Nenada Stevandića nije utemeljena na zakonu, da je zasnovana na pogrešnoj primjeni zakonskih propisa i pogrešnom tumačenju ključno bitnih činjenica, odnosno na pogrešnoj primjeni materijalnih propisa.
Stoga bi bilo sasvim logično da se ova naredba stavi van snage, odnosno da se obnovi ili pokrene nova istraga koja bi pravilno utvrdila sve činjenice i druge materijalne dokaze, te dosljedno i pravilno primijenila odredbe procesnog i materijalnog zakonodavstva. Ova istraga bi nedvosmisleno morala biti proširena i na druge odgovorne osobe iz MUP-a RS-a – ministra i direktora policije – jer se radilo o eklatantnom primjeru zloupotrebe policije kao oružane sile. Iz ovog proizilazi i druge oblike izvršenja krivičnog djela napad na ustavni poredak – upotreba i prijetnja upotrebom sile (oružane sile), pored postojećeg, trećeg oblika izvršenja – na neki drugi protivpravan način pokuša da promijeni ustavni poredak Bosne i Hercegovine ili da svrgne njene najviše institucije.
Valjda Bosna i Hercegovina i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine imaju makar tog jednog tužitelja koji će zakon sprovesti do kraja i postupiti i profesionalno i etički u ovom konkretnom slučaju.