Vlasti Republike Srpske punih su devet godina nakon genocida u Srebrenici i potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma odbijali priznati razmjere zločina koji su vojne i policijske snage ovog entiteta počinile u julu 1995. godine. To se promijenilo u junu 2004. godine kada je, na zahtjev porodica nestalih, Komisija za istraživanje događaja u i oko Srebrenice u julu 1995. godine predstavila nalaze da je na ovom području, grubim kršenjem međunarodnog humanitarnog prava, nedvosmisleno počinjen zločin velikog obima.
U ovom izvještaju citira se prva presuda Haškog tribunala kojom je utvrđeno da se u Srebrenici desio genocid. Radislav Krstić već je bio osuđen pravosnažno kada je Komisija formirana u decembru 2023. godine. Dok je predstavila svoj izvještaj u junu naredne godine, Krstić je već bio i pravosnažno osuđen a zločin genocida utvrđen kao činjenica.
U međuvremenu, Dom za ljudska prava BiH, tijelo formirano Dejtonskim mirovnim sporazumom, zatražio je od Republike Srpske da objavi sve informacije koje posjeduje – lokacije pojedinačnih, masovnih, primarnih i sekundarnih grobnica žrtava događaja u Srebrenici.
Također je naloženo provođenje istrage o događajima koji su doveli do utvrđenih kršenja ljudskih prava, kako bi članovi porodica i javnost saznali za ulogu Republike Srpske u zločinima u Srebrenici jula 1995., za njene kasnije pokušaje da prikrije ove činjenice, te za sudbinu i mjesto gdje se nalaze nestali.
Ali da bi izvještaj bio sačinjen, morao je reagirati Dom, institucija koja je od 1996. godine bila zadužena za vraćanje prava građanima koji su ih izgubili tokom rata u BiH, prisjeća se jedan od sudija ovog tijela Manfred Nowak.
Ovaj austrijski sudija s bogatim iskustvom u ljudskim pravima proveo je svih sedam godina koliko je Dom obavljao svoje poslove.
On ovu instituciju posmatra kao jednu od važnijih u periodu poslije rata, koju nikada nije trebalo zatvoriti.
“Mi smo razmatrali ljudska prava (…) jer Ustavni sud nije sud za ljudska prava”, kaže Nowak, koji prestanak rada Doma 2003. godine ne vidi kao dobru odluku.
“Trebao je postojati zauvijek”, kaže on navodeći da je ova institucija mogla postojati i uz Ustavni sud, te dodaje da je njen jedini pravi nasljednik Evropski sud za ljudska prava, koji odgovara na neka druga pitanja, ne nužno na ona koja je ova institucija zaprimala.
Povratnici u Konjević-Polju, 2001. Foto: EPA/ELVIS BARUKCIC
Rad Doma je bio uspostavljen po sistemu osam stranih i šest domaćih sudija, što Nowak vidi kao prednost za donošenje odluka u poslijeratnoj BiH. On navodi da su sudije sagledavale činjenice i morale odlučivati u skladu sa zakonima.
“Morate primjenjivati zakon a ne znate kakav će biti ishod”, kaže Nowak, navodeći da su strane sudije kroz rad educirale bh. sudije.
“Bh. sudije se nisu slagale skoro ni oko čega. Svi su imali različita mišljenja, a tek na nekim pitanjima su svi imali isto mišljenje”, navodi Nowak i dodaje da je zbog većeg broja stranih sudija bilo lakše donositi odluke.
Za rad Doma, koji je donio više hiljada odluka u periodu od 1996. do 2003. godine, Nowak kaže da se odlučivalo o ostvarivanju prava nestalih, prava na povratak imovine, povratak na posao i primanja, te izgradnju u ratu uništenih vjerskih objekata.
Iako navodi da ne smatra da je postojalo pravo pomirenje i želja za njim 2000-ih, sudija Nowak ističe kako je tada na osnovu zahtjeva Doma sačinjen izvještaj Republike Srpske o Srebrenici koji je pokazao koliko je veliki zločin počinjen u julu 1995. godine.
Nakon što je Republici Srpskoj naloženo kreiranje izvještaja za događaje u julu 1995. godine u Srebrenici, želje za izvršenje ovog zadatka nije bilo.
Tadašnji viši zamjenik visokog predstavnika Bernard Fassier i vršilac dužnosti voditelja Misije OSCE-a Victor Tkachenko upozoravali su RS da je dužna postupiti u skladu s Ustavom i omogućiti porodicama nestalih da saznaju istinu.
Dom je u roku od šest mjeseci zatražilo od Republike Srpske da sačini izvještaj o sudbini žrtava i o mjestu na kome se nalaze njihova tijela.
Radislav Krstić u sudnici u oktobru 2000. godine. Foto: EPA PHOTO/REUTERS/POOL/Fred Ernst
Iako su u izvještaju 2004. godine priznati nalazi iz presude Radislavu Krstiću, oni su u Narodnoj skupštini RS-a 2018. poništeni, te je sačinjen novi izvještaj, koji je u suprotnosti sa sudski utvrđenim činjenicama.
“Nema sumnje da je to bio genocid. Ali današnji srpski političari to više ne priznaju. Dakle, pomirenja je danas manje nego što je bilo u to vrijeme [2000.]. Ali, nikada nije bilo pravog pomirenja”, navodi Nowak.
On se za Detektor prisjeća kako je Dom imao najviše problema u ostvarivanju prava na ponovnu izgradnju vjerskih objekata. Nowak se sjeća da RS nije htjela da izdvoji novac za izgradnju Ferhadija džamije u Banjoj Luci, te kako je to bio možda i najteži zadatak ovog tijela.
“To je dovelo do velikog sukoba s Vladom Republike Srpske u Banjoj Luci”, prisjeća se Nowak navodeći kako su u to doba te odluke bile kontroverzne.
Sjeća se da su odluke donesene za one objekte koji su srušeni pa je zatražena izgradnja novih, ali i rušenje onih koji su izgrađeni umjesto postojećih vjerskih objekata.
Za zaštitu pojedinih objekata i stvaranje sigurnog okruženja, tražili smo i od visokog predstavnika da poduzme mjere, prisjeća se Nowak.
Tadašnje je odlučivanje bilo veoma strogo u pogledu vlasništva ili prava na korištenja kuće ili stana. U zahtjevima koje su dobijali, Dom je odlučivao da je vlasnik stana ili kuće onaj koji je tamo živio 1991. godine.
“To je imalo veliki utjecaj na povrtak manjina. (…) Ali, u slučaju povratka, osobe su bile diskriminirane u pristupu poslovima, obrazovanju za svoju djecu, pristupu vodi, komunalnim uslugama, te smo i u svim tim slučajevima odlučili da su ti ljudi diskriminirani u ostvarenju ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava”, sjeća se Nowak.
Dom za ljudska prava je, prema Dejtonskom mirovnom sporazumu, trebao postati dio Ustavnog suda, ali do kraja svog mandata nije riješio sve primljene predmete, te je od početka 2004. godine formirana Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine. Njene neizvršene predmete preuzeo je u konačnici Ustavni sud BiH.