Po zakonu koji je nedavno usvojen u oba doma Federalnog parlamenta, svaka stranka u postupku može podnijeti zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku ako smatra da postupak traje predugo, ili istraga pred tužilaštvom.
Iz Ministarstva pravde Federacije navode da je cilj zakona omogućiti građanima efikasnu pravnu zaštitu kada sudski postupci traju nerazumno dugo, ali Darko Soldat, tužilac Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu, smatra da je naziv zakona kontradiktoran tekstu – s obzirom da se u naslovu govori o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku a kroz tekst tretira i zaštita prava na razumno trajanje istrage, u čemu vidi nedosljednost zakonodavca uo tome šta treba regulisati zakonom.
“Na mala vrata se pokušavaju pod sudsku kontrolu staviti tužilačke istrage”, ističe Soldat.
Postupak za zaštitu prava po novom zakonu je hitan i ima prvenstvo u odlučivanju.
Od podnošenja zahtjeva rok za rješenje je 30 dana. Ako je rješenjem odlučeno u korist stranke, postupak u sudu ili tužilaštvu mora biti riješen u roku koji se odredi, ali koji, u pravilu, ne može biti duži od šest mjeseci.
“Ako se utvrdi povreda prava, stranka ima pravo na primjerenu novčanu naknadu, te visina naknade iznosi od 300 do 3.000 maraka po predmetu, a u izuzetnim slučajevima može biti i veća. Zakon se primjenjuje na sve sudove u Federaciji”, navedeno je u saopštenju Ministarstva pravde Federacije.
U zakonu su definisani kriteriji za ocjenu razumnosti dužine trajanja postupka, poput složenosti predmeta i na koji način podnijeti zahtjev nadležnom sudu ili tužilaštvu.
Predsjednik suda ili glavni tužilac odlučuju o osnovanosti zahtjeva.
“Oni će u roku od osam dana od dana prijema zahtjeva zatražiti, od sudije ili predsjednika vijeća ili tužioca koji postupa u predmetu, izvještaj o dužini trajanja postupka, razlozima zbog kojih postupak nije okončan i mišljenje o roku u kojem se predmet može riješiti, a može izvršiti i uvid u spis predmeta”, navodi se u zakonu.
Žalbe na rješenja se podnose neposredno višem sudu u Federaciji.
Tužioci u razgovoru za Detektor navode da su federalnim Zakonom o krivičnom postupku već definisane radnje koje se poduzimaju ukoliko istraga nije okončana. Prema ovom zakonu, ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o provođenju istrage, tužilac će obavijestiti glavnog tužioca o razlozima neokončanja istrage. Potom će glavni tužilac odrediti novi rok za okončanje istrage, koji ne može biti duži od šest mjeseci, odnosno od jedne godine za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina ili teža kazna, te naložiti poduzimanje potrebnih mjera da bi se istraga okončala.
Emir Gazić, advokat. Foto: Detektor
Istrage u predmetima visoke korupcije su jako složene, gdje mnogo postupanja ne zavisi od samog tužioca, nego od brzine odgovora institucija koje trebaju postupiti po njegovom zahtjevu, pojašnjava Soldat.
“Davanje procjene da je tužilac nešto mogao ili nije mogao uraditi predstavlja miješanje u samostalnost tužioca u preduzimanju radnji i može destimulativno uticati na njegovu volju da se prihvati rada na nekom složenom predmetu ako mu kao mač opasnosti stoji ovakvo zakonsko rješenje. Jer njegovo postupanje može biti predmetom provjera kroz zahtjev za dodjeljivanje zaštite zbog dužine trajanja istrage”, navodi Soldat.
Zakonima na nivou države i eniteta Republika Srpska, koji tretiraju pravo na pravično suđenje u razumnom roku pred sudovima, nisu obuhvaćene krivične istrage.
“Istrage mogu biti kompleksne. Tužioci rade aktivno i spriječeni su nekada da ih urade u razumnom roku zato što zavise od postupanja drugih po njihovim naredbama, kao u primjeru vještačenja. Vjerovatno će i tužioci imati neku vrstu odgovornosti sada jer su spriječeni da urade u razumnom roku neke stvari koji nigdje nije određen, to je živa materija”, ističe advokat Emir Gazić.
Tužioci, kao i sudije, mogu odgovarati pred disciplinskim komisijama za kašnjenje u postupanju.
Arben Murtezić, pravni ekspert, smatra da će primjena ovog zakona zahtijevati uspostavu određenih standarda, što neće biti lako. Navodi kako kriteriji Evropskog suda za ljudska prava, kao što su složenost predmeta, aktivnost suda, ponašanje stranke i ostali koje je zakon preuzeo, zahtijevaju pažljivu ocjenu u svakom pojedinačnom predmetu.
“Posebno je interesantna zaštita prava na postupanje u razumnom roku u postupcima istrage pred nadležnim tužilaštvom s obzirom da je praksa Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda BiH u takvim predmetima daleko siromašnija. Stavit će to priličan teret na tužilaštva, ali se ne može poreći da dužina istraga jeste ozbiljan problem”, kaže Murtezić, koji ipak smatra da je donošenje zakona bila neminovnost s obzirom na zagušenost Ustavnog suda BiH predmetima koji se odnose na povredu prava na suđenje u razumnom roku.
Detektor je u više navrata pisao o suđenju Aliji Delimustafiću i ostalima, koji su optuženi za organizovani kriminal, nezakonito knjiženje i preprodaju nekretnina te druga krivična djela, u Kantonalnom sudu u Sarajevu. Iako je optužnica potvrđena 2017., suđenje je počelo tek u aprilu prošle godine, a ročišta se konstantno odgađaju. Dosadašnji troškovi postupka iznose 1,2 miliona maraka.
Općinski i Kantonalni sud u Sarajevu. Foto: BIRN BiH
Ustavni sud BiH, kako su naveli u odgovoru, ne vodi evidenciju donesenih odluka zbog povrede prava na pravično suđenje. Podsjećaju kako ovaj sud može odrediti naknadu nematerijalne štete, ali da – za razliku od postupka pred redovnim sudovima – određuje je u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ferida Hadžimuratović, advokatica sa višegodišnjim iskustvom u građanskom pravu, smatra da ovaj zakon neće ubrzati sudske procese. Ona podsjeća kako je država dužna da osigura kapacitete sudovima da bi održali suđenje u razumnom roku.
“Kada prvostepeni sud, Općinski sud, dostavi predmet drugostepenom, Kantonalnom, povodom žalbe, dok ne dođe predmet u rad na Kantonalnom sudu, prođe četiri do pet godina. Predmet doslovno stoji u depou”, iznosi Hadžimuratović svoje iskustvo sa Kantonalnog suda u Sarajevu.
Općinski sud je u periodu od prvog januara 2022. do kraja oktobra ove godine zaprimio 733.708 novih predmeta te je u istom periodu od strane nosilaca pravosudnih funkcija riješeno 918.323 predmeta, čime je u potpunosti savladan priliv te smanjen zaostatak za 184.615 predmeta, navode iz ove institucije, koja ima ukupno 105 sudija. Do zaključenja teksta Detektor nije dobio odgovor Kantonalnog suda Sarajevo na pitanje o prosječnom roku za donošenje drugostepene odluke u parničnim postupcima. Objasnili su nam da drugačije vode evidencije predmeta.
Hadžimuratović kaže kako je Zakon o parničnom postupku definisao jasno rokove, ali da ih se u ovome sudu ne pridržavaju i da to pravdaju prilivom velikog broja predmeta u odnosu na broj sudija.
“Ja imam neprimjeren broj predmeta gdje su mi umrli klijenti i nisu dočekali presudu. Da bi ovaj Zakon o zaštiti prava pravično suđenje u razumnom roku bio efektan i da bi predstavljao odgovornost države, mora biti napravljen na osnovu jedne široke i sveobuhvatne analize rada sudova. To je isto kao u medicini – ako hoćete da liječite bolest, vi morate uzroke eliminisati”, ističe Hadžimuratović.
Novim zakonom, čija se objava uskoro očekuje u Službenom glasniku Federacije, određena je naknada zbog povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku u iznosu od 300 do 3.000 maraka, dok u posebnim slučajevima može iznositi i do 10.000 maraka po predmetu.
Gazić smatra kako propisane naknade neće značiti mnogo ljudima koji u višegodišnjim sudskim sporovima nastoje riješiti životna pitanja.
Sjednica Ustavnog suda BiH. Foto: Ustavni sud BiH
“Ne može se obezbijediti privid suđenja u razumnom roku tako što će se neko obeštetiti. U Zakonu o parničnom postupku se rokovi ležerno od starta probijaju. Tu je možda pravi problem kojem se treba posvetiti kako bi suđenja bila efikasnija”, zaključuje Gazić.
Tužilac Soldat navodi kako je Federalni zakon u suprotnosti s državnim i zakonom koji je donesen u entitetu Republika Srpska, jer osobe koja su osumnjičene u Federaciji u krivičnim predmetima uživaju veći stepen zaštite prava na dodjeljivanje naknade za navodno duže trajanje istrage.
On smatra kako se ovim zakonom uvodi “posebna opasnost za zakonitost dokaza”. Ukoliko glavni federalni tužilac ocijeni da tužilac nije završio istragu u razumnom roku, postavlja se pitanje zakonitosti tih dokaza koje je tužilac prikupio od tog trenutka u krivičnom postupku bez obzira što istraga i dalje, po Zakonu o krivičnom postupku, može trajati.
“Činjenica da su dokazi pribavljeni u postupku u kojem je, hipotetički, utvrđena povreda prava na dužinu trajanja istrage, dovodi do apsolutne nezakonitosti svakog prikupljenog dokaza nakon što bi glavni tužilac donio rješenje o pravičnoj naknadi. Jer se u skladu s načelom zakonitosti dokaza sudska presuda ne može zasnivati na dokazu pribavljenom povredom ljudskih prava. To je drugi dodatni mač koji stoji vratom tužioca koji provodi istragu u složenijem predmetu”, zaključuje Soldat.
Vlada Federacije je početkom 2020. godine utvrdila prijedlog ovog zakona, kojim tada nisu bile obuhvaćene tužilačke istrage, nego isključivo sudski postupci. Vedran Škobić, federalni ministar pravde, nije s novinarima želio razgovarati o ovoj temi.
Iz Federalnog tužilaštva navode kako nisu bili upoznati s prijedlogom ovog zakona, niti su učestvovali i bili konsultovani u njegovoj izradi.