Finansijski gubici i otpuštanja radnika godinama oslikavaju rad rafinerija u Brodu i Modriči. Za to vrijeme kompanija koja njima upravlja na računu drži preko 1,7 milijardi maraka koje su uplaćene iz Rusije a koje bi zbog porijekla mogle doći u fokus Zapada.
Od septembra 1989. godine Đorđe Vidaković radio je u Rafineriji ulja Modriča. Prije četiri godine trebao je s kolegama raditi test znanja. Kada se raspitao i shvatio da bi to bilo protuzakonito, Vidaković je predao prazan papir na koji se potpisao.
“Nisam osjećao potrebu ja da se testiram, odnosno da me netko testira, tu sam radio 26 godina, nema potrebe”, prepričava Vidaković, koji je poslije otkaza pravdu potražio na sudu, nakon čega je vraćen na posao.
On je jedan od desetina radnika koji su prethodnih godina ostali bez posla u rafinerijama u Modriči i Brodu, u vlasništvu ruske kompanije, koja je uplatila skoro dvije milijarde maraka u firmu koju osniva nakon privatizacije – što bi ih sada moglo dovesti u situaciju u kojoj se nalazi Naftna industrija Srbije. Detektor je istraživao gdje su sada te pare.
Rafinerija ulja u Modriči, Rafinerija nafte u Brodu i lanac benzinskih pumpi privatizirani su 2007. godine, kada ih je kupila ruska firma “Neftegazinkor”, kćerka firma kompanije “Zarubežnjeft”.
Da bi upravljala poslom u BiH, Rusi su osnovali firmu “Optima” i do 2021. godine u nekoliko tranši na račun te firme uplatili 1,7 milijardi maraka, što ih je svrstalo među najveće strane investicije u zemlji.
Danas u Rafineriji u Modriči radi puno manje ljudi nego prije, kaže Vidaković, navodeći kako se rad ove kompanije sveo na pakeraj, blending, održavanje i upravu.
“Vakum je prestao raditi, deparafinacija je prestala raditi, bijeljenje je prestalo raditi, regeneracija je prestala raditi. Kuhinja (…) je sad van kruga ograđena žicom i ona se daje u zakup”, navodi Vidaković opisujući rad Rafinerije nakon privatizacije.
Kaže da od privatizacije nije očekivao puno, iako je bilo obećanja.
Ugovor o privatizaciji je potpisao Milorad Dodik, tadašnji predsjednik Republike Srpske. Skoro 20 godina nakon privatizacije, detalji ugovora i aneksa koji su potpisani nisu javno dostupni, a o privatizaciji čelni ljudi iz Republike Srpske ne žele razgovarati.
“To je bila jedna od prvih velikih najavljenih investicija nove Vlade Republike Srpske, koju je tada predvodio Milorad Dodik”, navodi Srđan Traljić iz Transparency Internationala (TI) za Detektor.
On dodaje da je netransparentnost procesa i sakrivanje ključnih informacija bilo ono što je sporno.
Rafinerija nafte Brod. Foto: Detektor
Isisavanje kapitala kroz novu firmu
Dodik je o nekim detaljima dogovora s ruskim vlastima pričao u filmu “Tri boje otadžbine”, kojim se obilježavalo 30 godina postojanja Republike Srpske.
Ispričao je kako je s ministrom energetike Milanom Jelićem, pri jednoj od posjeta Ruskoj Federaciji, dogovorio prodaju rafinerije.
Kazao je da su jednom druženju prisustvovali Vladimir Putin i Duško Perović, šef Predstavništva Republike Srpske u Rusiji, koji su tokom razgovora zaključili da je potrebno prodati rafineriju ruskoj kompaniji “Zarubežnjeft”.
Perović je stavljen na sankcije Sjedinjenih Američkih Država 2023. godine, kada je navedeno da je lobirao za sastanke između Dodika i Vladimira Putina, te da je radio za ruske firme.
U procesu privatizacije u Bosni i Hercegovini se pojavio “Neftegazinkor”, kćerka firma kompanije “Zarubežnjeft”, otkupivši Rafineriju ulja Modriča, Rafineriju nafte Brod i lanac benzinskih pumpi “Petrol”.
“Ono što je našoj organizaciji, ljudima koji su je tada predvodili, bilo sporno jeste da se sve odvijalo pod velom tajne i da su se ključne informacije skrivale od javnosti”, navodi Srđan Traljić, čija je organizacija TI odlukom suda dobila ugovor o privatizaciji i sačinila analizu koja je ukazala da je Republika Srpska preuzela na sebe veliki dio obaveza, te da je nejasno zašto je do privatizacije došlo.
Traljić navodi da je posljedica ovog ugovora preduzeće koje godinama gomila značajne dugove i značajne gubitke.
Problem ruskih ulaganja, Siniša Vukelić, glavni i odgovorni urednik portala Capital, vidi i u osnivanju nove kompanije “Optima Grupa”.
“Sve ove tri kompanije zapravo rade ‘Optima Grupu’. ‘Optima Grupa’ nabavlja naftu, daje Rafineriji naftu da prerađuje, uzima tu naftu i prodaje dalje za sebe”, navodi Vukelić govoreći o kompaniji koju je firma “Neftegazinkor” osnovala 2008., godinu dana nakon kupovine rafinerija.
On navodi kako je u ranijim istraživanjima Capital došao do podataka koji pokazuju da je sirova nafta koju su rafinerije nabavljale bila skuplja nego prerađen proizvod, koji se kasnije prodavao “Optima Grupi”.
“Oni su zapravo isisali kompletan kapital i sve što su mogli iz Rafinerije nafte i Rafinerije ulja, i sve je išlo u korist ‘Optima Grupe’”, kaže Vukelić.
Do istih nalaza je u svojoj analizi došao Mika Nikić, doktor ekonomskih nauka i bivši radnik Rafinerije.
“Analize su pokazale da su (…) obje rafinerije žrtve transfernih cijena. Da su transferne cijene zapravo sredstvo po kojem su ta velika preduzeća opljačkana”, navodi Nikić, na osnovu čije analize je Centar za humanu politiku podnio krivičnu prijavu Republičkom javnom tužilaštvu Republike Srpske, a koja je poslije dvije godine odbačena.
Sjedište “Optima Grupe” u Banjoj Luci. Foto: Detektor
Godinama (ne)poznata dokapitalizacija “Optima Grupe”
Firma “Optima Grupa”, za koju sagovornici Detektora navode da je profitirala propadanjem rafinerija, osnovana je 2008. godine. Njen kapital bio je 50.000 konvertibilnih maraka (KM).
Nakon 14 godina, u ovu firmu uloženo je 1,7 milijardi maraka.
“Optima Grupa” je objasnila na zvaničnoj stranici da je proces izvršen u četiri faze i da je realiziran “posredstvom bankarskog sistema”.
“Dokapitalizacija je omogućila optimizaciju strukture bilansa OPTIMA Grupe, između ostaloga smanjujući iznos dugovanja unutar grupacije. To je, sa svoje strane, povećalo investicionu atraktivnost kompanije i njenu finansijsku stabilnost”, navedeno je 2021. godine iz ove kompanije.
Za ovu dokapitalizaciju, prema riječima Vukelića, ključne bankarske i investicione institucije tada nisu znale ili nisu htjele govoriti.
“Sam iznos od 1,7 milijardi maraka je bio zaprepašćujući i onda smo mislili da mora netko o tome imati evidenciju. U ovako malu zemlju kad uđe i 170 miliona maraka, negdje bi netko primijetio”, navodi Vukelić.
Četiri godine poslije, ključne bankarske institucije i nadležna ministarstva su ili odbili razgovor za Detektor ili na zahtjev nisu odgovorili.
Zahtjev za razgovor odbile su i rafinerije i “Optima Grupa”.
“Nažalost, iz tehničkih razloga, u ovom trenutku nismo u mogućnosti udovoljiti zahtjevu.
Ukoliko se okolnosti promijene, svakako ćemo Vas kontaktirati”, naveli su u odgovoru iz “Optima Grupe”.
Uvidom u registar, Detektor može potvrditi da je obrazloženje za dio dokapitalizacije, odnosno iznos od preko 277 miliona maraka, otplata dugovanja.
Prilikom uvida nije bilo moguće utvrditi koja su obrazloženja za druge tranše dokapitalizacije, s obzirom da je dio dokumentacije krajem augusta nedostajao u spisu. Kako su objasnili službenici Suda, najvjerovatniji razlog za to jeste što je dio spisa kod sudije, bez obrazloženja razloga.
Prema zadnjem rješenju u spisu, kapital “Optima Grupe” iznosi 1,7 milijardi maraka, što pokazuje da se taj novac nije potrošio.
Vukelić smatra da ove kompanije imaju povlašten položaj u Republici Srpskoj, te da na njihova vrata ne kucaju inspektori.
“Niko ne smije da to uradi zato što je Milorad Dodik onaj koji je to dogovarao direktno. On zna koje su međusobne obaveze, možda prema njemu lično ili njegove prema njima, da li u novcu, da li u političkom utjecaju ili sastancima s predsjednikom Rusije”, navodi Vukelić.
Plakati saradnje Rusije i Srbije u Beogradu. Foto: Detektor
Sankcije SAD-a nova prijetnja BiH
U januaru 2025. godine, kada su pojačane sankcije protiv Rusije ciljajući na rusku proizvodnju i izvoz nafte, Ministarstvo finansija Sjedinjenih Američkih Država stavilo je na listu sankcija Sergeia Ivanovicha Kudryashova, generalnog direktora firme “Zarubežnjeft”, koja je vlasnik “Optime”.
Na istoj listi se tada našao “Gazprom”, većinski vlasnik Naftne industrije Srbije (NIS), koji je 2008. godine otkupio većinski dio dionica.
NIS se našao na udaru američkih sankcija 10. januara 2025. zbog “sekundarnog rizika”, odnosno povezanosti s “Gazpromom”.
Vlasti u Srbiji ispregovarale su do sada nekoliko odlaganja primjene tih sankcija.
Zorana Mihajlović, bivša ministrica rudarstva i energetike Srbije, podsjetila je kako ne misli da je prodaja ruskoj kompaniji bila dobra odluka.
“Srbija je prodala svoja polja, svoja istraživanja, svoje rezerve. Sve je prodala”, kaže Mihajlović navodeći da je sada potrebno da politički vrh vrati NIS u vlasništvo Srbije.
Miša Brkić, ekonomski novinar, navodi kako se na primjerima Republike Srpske i Srbije vidi strateški politički potez Rusije da se instalira na Balkanu preko energetike i da još vidljivije provodi svoj maligni politički utjecaj.
Vukelić navodi da bi u slučaju sankcija firme koja upravlja rafinerijama u BiH, naftna industrija Republike Srpske bila u vrlo teškoj situaciji, s obzirom da bi bili blokirani računi, i ne bi postojala mogućnost za otvaranje drugih.
“Ne bi mogla sama opstati. Revizori godinama (…) upozoravaju u financijskim izvještajima da opstanak sva tri ova preduzeća iz naftne industrije direktno zavisi njihova budućnost od njihovog vlasnika i konstantne njegove financijske podrške koju on ima”, navodi Vukelić.