Sabina svome djetetu, učeniku osnovne škole u Janji, ne priča o problemu koji je godinama muči jer se, zbog sredine u kojoj živi, boji mogućih posljedica. Ali ona sama nikada neće pristati na “jezik bošnjačkog naroda”, što je zvanični naziv predmeta u osnovnim školama u RS-u.
“Nikada nisam svoj jezik, bez obzira šta tamo piše, nazvala tim imenom”, kaže ona.
“Moj jezik je bosanski i tako će ostati. Svaki narod ima svoj jezik i postojanje. Kada mu oduzmeš jezik, šta je taj čovjek? Ništa”, kaže Sabina, što nije njeno pravo ime.
Za nju, svi narodi su isti i nije joj jasan sistem koji je dozvolio da se jednom narodu oduzme nešto što mu pripada.
“Zašto bi neko nečiju djecu izlagao diskriminaciji?”, pita se ona.
Ali vlasti u Republici Sprskoj ne dozvoljavaju da se u knjižice upiše bosanski jezik, zbog čega su roditelji tražili od suda da ispravi ovu diskriminaciju. Prošle godine su mislili da su riješili dugogodišnji problem.
Bijeljina. Foto: Detektor
Okružni sud u Bijeljini je u januaru 2024. godine prvostepenom presudom potvrdio da postoji diskriminacija i odlučio da djeca Bošnjaka u Janji svoj jezik u školama mogu zvati “bosanski”. Ali presuda se nije održala – drugostepenom odlukom je preinačena nakon žalbe.
Tužbeni zahtjev je sada odbijen, objasnio je za Detektor Haris Kaniža, advokat koji zastupa roditelje iz Janje.
“To znači da su roditelji izgubili pravosnažni spor. I onda smo podnijeli reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske i sada čekamo ishod”, rekao je Kaniža, koji planira apelaciju Ustavnom sudu BiH.
“Ovdje sve zavisi od Ustavnog suda. Sve odluke, političke i sudske, tek na Ustavnom sudu BiH padaju. I dobro je što imamo Ustavni sud”, kazao je Kaniža.
Sud je po tužbi roditelja iz Janje zaključio u prvostepenoj presudi da je povrijeđeno pravo roditelja i učenika na jednako postupanje i utvrdio diskriminaciju na osnovu etničke pripadnosti.
Dok se u knjižice upisivao srpski jezik, za djecu Bošnjaka se od 2015. godine upisivao jezik bošnjačkog naroda, što je sud smatrao nejednakim postupanjem.
“Presuda koristi i poziva se na neke pravne prakse, pravne propise i preporuke koje su davale međunarodne i domaće organizacije, od ureda ombudsmana i tako dalje”, objasnio je Namir Ibrahimović iz Centra za obrazovne inicijative “Step by Step”.
Ali drugostepena presuda iz decembra 2024. godine ne slaže se sa ovom argumentacijom. Okružni sud je naveo da je prvostepena presuda propustila utvrditi diskriminaciju te je, pozivajući se na druge proceduralne stvari, odbio tužbu. Za sud, roditelji nisu dostavili nijedan dokaz da njihova djeca nisu mogla pohađati osnovnu školu niti da nisu mogla govoriti ili pisati ili se obrazovati na svom maternjem jeziku.
“Drugostepena presuda zahtijeva od samih tužitelja da dokazuju da su djeca zapravo negdje suštinski diskriminirana i stavljena u neki neravnopravan položaj u odnosu na drugu djecu, te bi onda to zapravo negdje govorilo da je onaj diskriminacija na djelu”, objasnio je Ibrahimović.
Ali borba roditelja za bosanski jezik u Republici Srpskoj traje dosta duže od ovog sudskog spora.
Škola ‘Meša Selimović’, Janja. Foto: Školska stranica
Potpredsjednik Skupštine Grada Bijeljina i nekadašnji nastavnik u Janji Samir Baćevac kaže da je problem diskriminacije bošnjačke djece počeo još 2001. godine, kada je počeo povratak.
“Tada sam radio u Osnovnoj školi ‘Meša Selimović’ u Janji i pojavila se potreba za određenim predmetima kao što je historija, geografija, bosanski jezik i tako dalje. To je bilo sporno jer se veliki broj Bošnjaka vratio i 75 posto đaka su bili Bošnjaci”, prisjeća se Baćevac.
U međuvremenu je, kaže on, došlo do sporazuma između entitetskih ministarstava obrazovanja a na inicijativu OSCE-a. Suština sporazuma bila je zadovoljavanje potreba djece povratnika u oba entiteta. Ali i tada je došlo do otpora.
Direktor škole u Janji nije prihvatio da se ovaj sporazum implementira u školi, kaže Baćevac, a objašnjenje je glasilo da “bosanski jezik ne postoji”.
Ustav Republike Srpske je promijenjen 2003. godine dodavanjem amandmana u kojima stoji da postoje službena tri jezika, ali se ne spominju nazivi tih jezika, već samo imena naroda. I tada je nastao termin “jezik bošnjačkog naroda”.
Zbog toga su još 2005. godine roditelji protestovali, a nastavnici otišli u štrajk, prisjeća se Baćevac.
“Ja sam tad dobio otkaz u školi, ali sam vraćen. Uspjeli smo izvršiti pritisak i od 2005. je u dokumente upisivan bosanski jezik i korišteni su udžbenici iz Federacije”, dodaje on.
Ali po dolasku SNSD-a na vlast počinje novi val negiranja bosanskog jezika, koji traje do danas. U knjižice je od 2015. godine ponovo upisivan naziv “jezik bošnjačkog naroda”.
Povratnici su se 2017. pozvali na tumačenje Ustavnog suda BiH u kojem stoji da svaki narod svoj jezik može zvati kako želi, ali su entitetske vlasti odlučile držati se Ustava Republike Srpske.
“Tada se problem pojavio u školama u Zvorniku, Srebrenici, Bratuncu, Kotor-Varoši, Konjević-Polju…”, kaže Baćevac i podsjeća da su potom sudovi u Srebrenici i Banjoj Luci presudili u korist korištenja termina “bosanski jezik”.
Ali, tvrdi on, opet je sve pogaženo nakon političkog pritiska i problem upisivanja bosanskog jezika je ostao.
“Ovdje se radi o tome da aktuelna vlast ne želi poštovati zakon, Ustav i sudske presude, pa se na kraju sve vrati na škole, koje traže tumačenje Ministarstva prosvjete, a koje opet ne uvažava sudske presude, i tako se vrtimo ukrug. Ovdje se radi o čistoj sistemskoj diskriminaciji povratnika i sve dok se ne dese mjere kažnjavanja, mi nećemo moći konzumirati naše pravo”, tvdi Baćevac.
Ombudsmanka za ljudska prava Jasminka Džumhur smatra kako direktori škola krše Ustav i zakone, a neizvršavanje odluke suda faktički povlači za sebom i krivičnu odgovornost.
“To znači da sada moramo ići u krivične postupke protiv osoba koje ne izvršavaju odluke Ustavnog suda. Mišljenja resornih ministarstava nisu obavezujuća”, objasnila je.
Sve dalje ide i u pitanje pokretanja postupaka pred Evropskim sudom za ljudska prava i traženja obeštećenja.
“Djeca ostaju trajno uskraćena. Znači, i ostaje taj psihološki moment. Kad vas neko negira, on negira jedan od vaših elemenata identiteta, to zaista čini povredu dostojanstva ličnosti”, zaključuje Džumhur.
Negiranje prava na naziv jezika, za Ibrahimovića iz “Step by Step”, jeste posljedica nezavršenog rata i iživljavanja nad građanima, samo zato što postoje neke “velike mitske priče kod ovih koji koji vladaju”.
“Obrazovanje je ostavljeno na pogrešnim temeljima i, nažalost, bez obzira koliko god bio sam problem naziva predmeta, suštinski ostaje pitanje koji je kvalitet izvođenja nastave”, smatra Ibrahimović.
Treća Osnovna škola u Brčkom. Foto: Facebook stranica škole
Iz OSCE-a za Detektor kažu kako sistemske promjene u obrazovanju koje omogućavaju razvoj kompetencija učenika uz poštivanje njihovih prava, uključujući i ona koja se odnose na jezik, trebale bi se tretirati kao ključni prioritet.
Brčko distrikt može poslužiti kao model za ispunjavanje prava učenika, tvrde iz OSCE-a.
Djeca se u Brčkom mogu odlučiti za učenje jednog od tri jezika kao predmeta – bosanskog, hrvatskog ili srpskog.
“Nastavnici ističu jezičke varijante, izlažući djecu sličnostima, razlikama i nijansama govora. Na taj način roditelji mogu biti sigurni da će jezički identitet po njihovom izboru ne samo biti poštovan već i promoviran. Ovaj pristup pokazuje da, kada vlasti djeluju inkluzivno, jezik ne dijeli, već potiče poštovanje i razumijevanje”, navode iz OSCE-a.
Na području Bijeljine živi oko 10.000 Bošnjaka povratnika. U Janji osnovnu školu pohađa 400 djece, u Bijeljini 200, dok u srednjim školama na nastavu ide 300 djece Bošnjaka.
Sabina je jedno dijete već ispratila iz osnovne škole bez upisanog bosanskog jezika, ali ona kaže da još uvijek ima nadu. Kako sama kaže, zašto bi onda uopšte živjela u Janji.
“Nadam se jer volim svoju zemlju. Tu sam gdje jesam i neću je napustiti. Moja volja i želja za tim nikada neće prestati. Ako neće danas, onda za godinu, dvije, tri. Bez obzira što to moje dijete možda neće dočekati, ali dočekat će nečije dijete”, kaže Sabina.