This post is also available in: English
Za Irenu Mujačić maj nosi posebnu težinu. Ovaj mjesec budi emocije i sjećanja koje pokušava potisnuti.
“Svaki dan kada ustanem i kada legnem mislim na Sandra, ali u maju naviru ta sjećanja iz kojih ja pokušavam da se izvučem. Za ovih 30 godina sam pokušala nekako da to smanjim što više mogu. Bolno je, grozno je i zato nekako sam našla svoj način da olakšam, pa nekad uspijem, nekad ne“, kaže Irena koja je do sada izbjegavala javno govoriti o svojim osjećajima.
Sandra pamti kao nježnog dječaka s kojim je, zbog njegovih godina ali i zbog tadašnjih ratnih dešavanja, provodila svaki dan.
“Ja sam sa Sandrom provodila 24 sata, tako da ja nekako osjećam taj spokoj, da smo mi bili totalno povezani i da smo jedno drugom dali što se moglo dati. Bio je jedan sladak plavokosi dječak s plavim očima, pun ljubavi i pažnje i uglavnom dobro dijete“, kaže Irena.
Sandro Kalesić. Foto: Detektor iz porodičnog albuma
Na dječaka koji nije previše tražio, majku Irenu uvijek podsjeti događaj iz decembra 1994. godine, kada je za svoj posljednji rođendan koji je doživio Sandro dobio motor na akumulator.
“Onda bi mi podigli tepih i stalno se vozali na tom motoriću. On bi meni govorio: ‘Hajde mama, sjedni’. I cijeli smo taj hodnik izribali tim motorom, ali to mi je tako neka draga uspomena što smo ja i on radili“, prisjeća se Irena u razgovoru za Detektor.
Maj 1995. godine bio je kišovit. Sve do 25., kada je osvanuo sunčan dan, a Irena je sa Sandrom i tadašnjim suprugom Dinom izašla na Kapiju da te večeri isprate zajedničku prijateljicu koja je odlazila iz Tuzle.
“Sandro je sjedio meni u krilu, a onda mi tražio da sjedne u stolicu da bude i on kao veliki. Tada je pala granata i nastao je toliki mrak i prašina, da nisam bila svjesna šta se dešava, jer sve što se dešavalo, dešavalo se iza mojih leđa. U jednom trenutku uzela sam Sandra za ruku i uvela ga u jedan prostor. Onda ga je uzeo Dino i shvatili smo da na prsima ima kao kapljicu krvi“, prisjeća se Irena.
To je bila kap koju Sandrova majka opisuje kao zrno riže.
“Taj geler pogodio je Sandra direktno u srce. Ni sama ne znam kako smo prelazeći, preko ranjenih, u tom ludilu došli do bolnice“, kaže Irena.
Prisjeća se da je bolnica bila puna krvi i ranjenih ljudi. Pristigle nisu imali gdje da stavljaju, a vladao je potpuni haos i užas. Sjedeći na klupi, Irena je čekala vijesti o ranjenom sinu.
“U dva-tri navrata smo ulazili, pitali šta se dešava sa Sandrom. Na kraju je Dino izašao i rekao mi da Sandra nisu uspjeli spasiti”, kaže ona.
“Ja ne znam kako bih objasnila to stanje. To je kao da izađete iz sebe i posmatrate. Jednostavno sam počela posmatrati kao da se ne dešava to meni. Valjda je to taj bijeg od stvarnosti“, govori Irena.
Godinama je pokušavala sebi objasniti da je “Sandro negdje i da će se vratiti“. U sebi je zaledila te emocije, pokušavajući biti jaka.
“Ja nisam neko ko rado pokazuje emocije, osim kad sam sama kući. Ne može se taj osjećaj i gubitak opisati. To može razumjeti samo neko kome se desilo isto i zato ne želim da me razumiju ljudi jer bi morali proći kroz to što sam ja prošla. A osjećaj je užasan“, kaže Irena koja većinu razgovora uspijeva voditi bez suza.
Dan prije dženaze koja je organizovana u noćnim satima zbog straha od novog granatiranja, roditelji ubijene djece dobili su dozvolu da ih posljednji put posjete u Komemorativnom centru Tuzla.
“Imala sam tada 24 godine. Sanjala sam da sama odem i oprostim se na neki svoj način. A Sandro, on je bio obučen u odjeću koju sam mu ja donijela. I kao da spava. Oprostili smo se, poljubila sam ga i to je nekako bilo tu u tom trenutku“, sada kroz suze govori majka Irena.
Za zločin na Kapiji Novak Đukić je pred Sudom BiH proglašen krivim da je, kao komandant Taktičke grupe “Ozren” VRS-a, 25. maja 1995. naredio artiljerijskom vodu da iz topova granatira grad Tuzlu, usljed čega je došlo do masakra na Kapiji, kada je ubijeno više od 70 osoba.
U februaru 2014. pušten je iz zatvora nakon što je Ustavni sud BiH – zbog pogrešne primjene zakona – ukinuo presudu kojom je bio osuđen na 25 godina zatvora. Sud BiH je Đukiću u junu 2014. smanjio kaznu na 20 godina, a njegov branilac je nekoliko dana kasnije obavijestio Sud da je osuđeni na liječenju u Srbiji.
Potjernica za Đukićem raspisana je u oktobru 2014. jer se nije odazvao pozivu za izvršenje kazne, nakon čega je od Srbije zatraženo preuzimanje presude, što se do danas nije desilo.
“Činjenica da se čovjek koji je osuđen ne nalazi u zatvoru nego je prebjegao, strašna je za roditelje ubijenih. Više i ne razmišljam o tome i meni apsolutno ništa ne znači, jer ja ne mogu da vratim Sandra, a to mi je najteže“, kaže Irena.
Sandrova majka na Aleji mladosti gdje je sahranjen. Foto: Detektor
Već decenijama, Irena sa svojim najmilijim svakog 24. maja odlazi na Sandrov mezar u tuzlanskoj Aleji mladosti.
“Ja tad odnesem već cvijeće, sredim sve što želim. Želim da ujutro osvane taj 25. i da bude sve kako treba. Pokušavam sve ove godine da izbjegavam odlaske na dan žalosti. Ne volim te gužve kada moram razmišljati da li ću ili neću pokazati određenu emociju. Zato volim da odlazim dan ranije“, kaže ona.
Zahvaljujući prijateljima, ne osjeća se sama na dan godišnjice, a najveća podrška danas u životu joj je suprug Adnan.
“Sandro bi danas imao 33 godine. Pokušavam nekako u dragim ljudima koji su njegovo godište napraviti poređenje da bi možda on tako izgledao. Bio bi to jedan divan mladić. Bio je pažljiv i nježan dječak i znam da bi i sada isti bio. On je dio moga srca i ne mogu ga drugačije zamisliti nego da je divan“, kaže Irena.