Presuda protiv Milorada Dodika i dr. je vrlo detaljna i formalno sadrži sve elemente koje presuda po zakonu treba da sadrži. Iako su činjenični navodi optužnice za koje se tereti Milorad Dodik relativno kratki, presuda je ipak dosta opširna, a razlog tome možda leži u činjenici da je Odbrana tokom postupka isticala veliki broj prigovora, pa je na njih trebalo i detaljno odgovoriti, ali svakako i da je ozbiljnost predmeta imala uticaja na to. Sud nije dužan da obrazloži svaki “detalj” prvostepenog postupka, niti da se upušta u razmatranje onih činjenica koje nisu od značaja za utvrđivanje odgovornosti optuženih lica.
Presuda u svom uvodnom dijelu sadrži detaljno obrazloženje svih procesnih prigovora Odbrane i Tužilaštva. Kao i u svim drugim presudama Suda BiH, tu su obrazloženi uobičajeni prigovori stranaka gdje Sud BiH već ima ustanovljenu praksu, pa je i obrazloženje u tom dijelu konkretno i sažeto. Tu se misli na prigovore poput prigovora nadležnosti, zahtjeve za izuzeće sudija, odluke o spajanju i razdvajanju postupka i slično.
Međutim, imajući u vidu obim i broj prigovora Odbrane optuženih Dodika i Lukića, od ukupno 143 stranice presude, na gotovo 90 stranica Sud obrazlaže zaključke i utvrđenja u odnosu na te prigovore. Odluke, odnosno zaključci Suda u tom dijelu mogu biti predmet žalbe stranaka. Međutim, radi se o zaključcima po pravnim pitanjima o kojima je Sud već zauzimao identične stavove u drugim predmetima istog suda, pa pretpostaviti je da u tom dijelu neće biti ni promjena u toku drugostepenog postupka.
Sud je u jednom dijelu presude razmatrao i druga, složenija, pravna pitanja koja je Odbrana isticala u toku prvostepenog postupka, a to su upravo ona pitanja koja su i najviše pažnje dobila u medijima.
Radi se o prigovorima: 1) da Christian Schmidt nije legalno izabrani visoki predstavnik i da samim time nema legitimitet da donosi zakone u BiH; 2) da Aneks 10. Dejtonskog sporazuma za mir u BiH ne daje ovlaštenja visokim predstavnicima da nameću zakone u BiH, nego da je to u isključivoj nadležnosti Parlamentarne skupštine BiH; i 3) da Tužilaštvo BiH nije u okviru svojih dokaza izvelo izvorni Dejtonski sporazum.
U odnosu na prva dva pitanja, Sud BiH je vrlo detaljno u presudi naveo svoje zaključke i obrazložio ih, pozivajući se pri tome na relevantnu praksu Ustavnog suda BiH. U tom smislu citirane su odluke Ustavnog suda BiH u kojima je već utvrđen legitimitet visokog predstavnika i citirani stavovi iz kojih proizilaze njegova ovlaštenja. Prema tim odlukama, visoki predstavnik ima pravo da intervenira u pravni sistem Bosne i Hercegovine, pa u tim situacijama djeluje kao zakonodavna vlast države.
U odnosu na treće pravno pitanje Sud BiH se pozvao na Bečku konvenciju o ugovornom pravu, ali i drugi niz pravno relevantnih činjenica koje se odnose na autentičnost Dejtonskog sporazuma. U odnosu na ova tri pravna pitanja, sa aspekta žalitelja, nije ostavljeno prostora za evenutalne žalbene prigovore, jer su sve činjenice obrazložene u dovoljnoj mjeri, posebno imajući u vidu pozivanje na praksu Ustavnog suda BiH. Odluke Ustavnog suda BiH su konačne i obavezujuće i kao takve Sud BiH ih uvijek u svim svojim presudama prihvata u cijelosti, pa nema razloga da i u ovoj situaciji bilo koji prigovor Odbrane u tom kontekstu utiče na drugačiji stav Apelacionog vijeća Suda BiH nakon žalbe Odbrane.
Nakon uvodnih razmatranja i zaključaka koji se odnose na gore opisane prigovore, presuda se bavila konkretnim tačkama optužnice, pa je tako dala obrazloženje u odnosu na bitne elemente krivičnog djela za koje se optuženi Dodik tereti – krivično djelo “neizvršavanje odluka visokog predstavnika” iz člana 203a stav 1. Krivičnog zakona BiH.
Christian Schmidt na konferenciji za medije. Foto: Detektor
Prije detaljne analize, kao i u svakoj presudi Suda BiH, navedeni su pravni standardi koji se primjenjuju u presudama – pretpostavka nevinosti, visoki zahtjevi dokaznog standarda, razmatranje činjenica koje idu u korist optuženog jednako kao i razmatranje činjenica koje idu na teret optuženog, slobodna ocjena dokaza i slično.
Razmatranje konkretnih navoda iz optužnice počinje s nekoliko rečenica koje se odnose na uvodni dio izreke presude. Ono što advokati koji pišu žalbe najviše vole da primijete u presudama jeste kada sud navede “iako je…”, pri tome očekujući da će sud zaključiti nešto što nema uporište u činjenicama ili pravu. Međutim, u konkretnom slučaju to nije tako.
Obrazloženje izreke presude u odnosu na radnje optuženog Dodika počelo je sa “iako opis radnji iz optužnice [misli se na uvodni dio] nije označen niti podveden pod konkretnu tačku optuženja, jasno je da je Tužilaštvo na ovaj način nastojalo prikazati događaje koji su prethodili radnjama izvršenja koje je optuženi poduzeo”.
U principu, Sud ovdje govori o uvodnom dijelu u smislu preambule optužnice, da on nije doveden u vezu s nekom konkretnom tačkom optuženja, ali da to nije nepravilno. Sud je u konkretnom slučaju potpuno u pravu. Većina optužnica sa više optuženih ima taj uvodni dio u kojem je sublimirano sve ono što se odnosi na sve optužene, a onda se njihove radnje izvršenja detaljno obrazlažu pojedinačno kroz tačke optužnice, odnosno izreku presude. Obrazloženje uvodnog dijela u presudi nije ni potrebno da bude duže ili detaljnije, jer ono će svakako biti predmet analize kroz pojedinačne tačke.
Tužilaštvo tereti optuženog Dodika, a Sud BiH ga je za to i osudio, da je u okviru obavljanja dužnosti predsjednika Republike Srpske, u vremenskom periodu od 1. do 9. jula 2023. godine, svjestan i znajući da je visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Christian Schmidt donio odluku kojom se sprečava stupanje na snagu Zakona o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i odluku kojom se sprečava stupanje na snagu Zakona o izmjeni Zakona o objavljivanju zakona i drugih propisa Republike Srpske, a koje zakone je prethodno usvojila Narodna skupština Republike Srpske, s kojima je bio upoznat, te protivno tome preduzeo službene radnje u cilju nastavka zakonodavnog postupka na način da je, ne primjenjujući i ne provodeći odluke visokog predstavnika Christiana Schmidta, svojeručno potpisao ukaze o objavljivanju ova dva zakona, nakon čega su proslijeđeni “Službenom glasniku Republike Srpske” radi objave.
Krivično djelo za koje se tereti optuženi Dodik ima više oblika i načina izvršenja, pa se tako djelo može počiniti na način da službena ili odgovorna osoba u BiH ne primijeni, ne provede, ne izvrši ili na drugi način ne poštuje odluku visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, ili koja spriječi odnosno na drugi način omete primjenu, provođenje ili izvršenje takve odluke.
Iz opisanog se vidi – ako se dovede u vezu s konkretnim radnjama koje je prema optužnici počinio Dodik – da je Tužilaštvo optuženom Miloradu Dodiku na teret stavilo da, kao službena osoba u institucijama Republike Srpske, nije primijenio i proveo odluke visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu. Dakle, “nije primijenio i proveo” jesu radnje izvršenja koje se njemu stavljaju na teret, dok ostale radnje izvršenja iz same zakonske formulacije krivičnog djela nisu od značaja u konkretnom slučaju, iako su, činjenično gledano, neodvojivi dio samog konteksta.
Kao i u svakoj presudi, Sud treba da “razloži” elemente krivičnog djela za koje se optuženo lice tereti i utvrdi da li je svaki od tih elemenata tog krivičnog djela dokazan. Bez dokazivanja jednog bitnog elementa krivičnog djela, osoba koja je optužena ne može biti osuđena. Svi bitni elementi krivičnog djela moraju biti dokazani izvan svake razumne sumnje, a to znači da ne smiju ostaviti nijednu drugu mogućnost da se nešto desilo drugačije od onoga kako je navedeno u optužnici. Ukoliko postoji sumnja u bilo koji segement dokazanosti djela ili nekog njegovog elementa, osoba koja je optužena bit će oslobođena.
Dodik. Foto: Detektor
U konkretnom slučaju, Sud je identifikovao bitne elemente krivičnog djela za koje se tereti optuženi Dodik, a to su su svojstvo učinioca i radnja izvršenja. Sud je u presudi dao obrazloženje ispunjenja oba ova elementa i to na način da je utvrđeno svojstvo optuženog – jer samo službena i odgovorna osoba može počiniti predmetno krivično djelo – a potom i da je optuženi počinio radnje izvršenja koje mu se stavljaju na teret. Ovo je možda i najzanimljiviji dio presude s pravnog aspekta, pa ćemo detaljno proći kroz njega.
Kod utvrđivanja svojstva optuženog, Sud se u tom smislu pozvao na svjedoke koji su svjedočili o činjenici da je u vrijeme izvršenja djela optuženi bio predsjednik RS-a, te rezultate CIK-a nakon provedenih izbora održanih 2022. godine, ali i na iskaz samog optuženog, kada je svjedočio, koji je potvrdio svoje svojstvo. Ovo pitanje nije ni sporno i zapravo je u konkretnom slučaju vrlo lako bilo utvrditi svojstvo optuženog. Ovo je prvi element krivičnog djela koji je u presudi utvrđen i u tom pravcu sumnjam da će Odbrana ulagati žalbene prigovore, jer objektivno i nema osnova za to.
Drugi element krivičnog djela koji je značajan u konkretnom slučaju jeste radnja izvršenja, a kako je ranije rečeno, kao bitno zakonsko obilježje krivičnog djela “neizvršavanje odluka visokog predstavnika” je: a) neprimjenjivanje; b) neprovođenje; c) neizvršavanje ili na drugi način nepoštivanje odluka visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu; d) sprečavanje, odnosno na drugi način ometanje primjene provođenja ili izvršavanja takvih odluka. U konkretnom slučaju govorimo o neprimjenjivanju i neprovođenju odluka visokog predstavnika.
Naime, da optuženi Milorad Dodik, u svojstvu službene osobe – predsjednika Republike Srpske, nije primijenio i proveo odluke visokog predstavnika i da je, nakon što je Narodna skupština Republike Srpske donijela Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Zakon o izmjeni Zakona o objavljivanju zakona i drugih propisa Republike Srpske, svojeručno potpisao dva ukaza o proglašenju navedenih zakona, Sud je utvrdio, kako iz provedenih materijalnih dokaza uloženih u sudski spis, tako i iz iskaza saslušanih svjedoka. U vezi s tim, kao i u svakoj presudi, Sud je dužan da svoja ključna utvrđenja opiše u presudi, što je u konkretnom slučaju Sud i učinio, pa je tako citirao materijalne dokaze koji predstavljaju uporište za donošenje odluke, te citirao iskaze svjedoka koji su svjedočili na glavnom pretresu.
Usvajanje spornih zakona od strane Narodne skupštine RS-a Sud je opisao kroz održane sjednice Narodne skupštine i u tom dijelu, kako proizilazi iz presude, nije sporno ni od strane Odbrane da je optuženi Milorad Dodik potpisao ukaze o proglašenju tih zakona.
Ono na čemu će Odbrana optuženog Dodika vrlo vjerovatno insistirati u žalbi jesu okolnosti oko samog potpisivanja ukaza. Imajući u vidu iskaze svjedoka Odbrane koji su svjedočili na glavnom pretresu na način da su oni optuženom Dodiku savjetovali da potpiše ukaze i da je istome prijetila kazna zatvora ukoliko to ne učini, pretpostaviti je da će Odbrana na tome insistirati u žalbi.
Razlog insistiranja na tome leži u činjenici da je to značajno s pravnog aspekta u kontekstu postojanja umišljaja za krivično djelo za koje se optuženi Dodik tereti. Upravo iz toga razloga, a što proizilazi iz citiranja iskaza optuženog Dodika u presudi, optuženi je izjavio da je ukaz potpisao dan prije nego što mu je predočen “Službeni glasnik” u kojem su objavljene odluke visokog predstavnika. Sve ove činjenice predstavljaju važan segment u presudi, jer zapravo ukazuju na postojanje ili nepostojanje umišljaja na strani optuženog.
U presudi je taj dio vrlo detaljno obrazložen. Pravno gledano, ne upuštajući se u stav Suda BiH, nego ističući svoj vlastiti stav, mišljenja sam da savjetovanje od strane lica u konkretnom slučaju u smislu da treba da potpiše ukaze nije od značaja.
Narodna skupština Republike Srpske. Foto: Detektor
Odgovornost za donošenje konačnih odluka o konkretnom pitanju ima ili je imao samo optuženi Dodik, jer u konačnici on je taj koji je ukaze potpisao, a svjestan postojanja odluka visokog predstavnika. Mišljenja savjetnika i lična ubjeđenja nekog lica da nešto jeste pravilno i prihvatljivo ne utiču i ne mogu uticati na objektivnu činjenicu zabranjenosti neke radnje.
Ukoliko bi ovakav argument Odbrane bio prihvatljiv, onda se svako optuženo lice kojem se sudi na bilo kojem od sudova u BiH može braniti činjenicom da mu je neko drugi rekao da nešto treba da uradi, a on to uradio, iako je suprotno odredbama pozitivnih zakonskih propisa.
Ovdje je značajna konstatacija navedena u presudi od strane Suda BiH, a to je da u toku prvostepenog postupka ničim nije dovedena u pitanje sposobnost optuženog da shvati značaj djela koje je počinio. Dakle, optuženi je bio svjestan da potpisivanjem ukaza ne primjenjuje odluke visokog predstavnika, a njegova uračunljivost i sposobnost shvatanja tog djela nikada nije bila ni upitna, niti je bila predmet spora.
U dijelu o argumentaciji Odbrane koji se odnosi na činjenicu da je optuženi morao potpisati ukaze, jer ga na to obavezuje član 80. st. 4. Ustava RS-a, Sud je citirao navedeni član “predsjednik RS-a ukazom proglašava zakon u roku od sedam dana od dana njegovog usvajanja u Narodnoj skupštini. U tom roku, predsjednik RS-a može zahtijevati od Narodne skupštine da ponovo odlučuje o zakonu. Predsjednik RS-a dužan je da proglasi zakon koji je ponovo usvojen u Narodnoj slupštini”.
Prema stavu Suda BiH, iz same formulacije člana 80. stav 4. Ustava Republike Srpske proizilazi dužnost predsjednika Republike da proglasi samo one zakone koji su ponovo usvojeni u Narodnoj skupštini. U ostalim slučajevima, predsjednik Republike proglašava zakon u roku od sedam dana ili u tom istom roku može zahtijevati od Narodne skupštine da ponovo odlučuje o tom zakonu, što je u konkretnoj situaciji optuženi bio obavezan, imajući u vidu da su odluke visokog predstavnika – odluka kojom se sprečava stupanje na snagu Zakona o izmjeni Zakona o objavljivanju zakona i drugih propisa Republike Srpske i odluka kojom se sprečava stupanje na snagu Zakona o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – stupile na snagu 1. jula 2023. godine, dakle sedam dana prije potpisivanja ukaza. Zaključak Suda BiH u ovom kontekstu, pravno gledano, jeste pravilan, jer prostim čitanjem odredbe člana 80. st. 4. Ustava RS-a to proizilazi.
S obzirom na to da su obje odluke Visokog predstavnika javno objavljene, da je članom 4. obje odluke jasno navedeno da će imati prvenstvo u odnosu na bilo koje nekonzistentne odredbe Ustava Republike Srpske, bilo kojeg zakona, propisa ili akta, bilo postojećeg, bilo budućeg, to je potpisivanje ukaza od optuženog Dodika bilo umišljajno postupanje da ih potpiše, iako to nije bio u obavezi ni prema članu 80. stav 4. Ustava Republike Srpske, nego upravo suprotno, bio je u obavezi da zahtijeva od Narodne skupštine Republike Srpske ponovno odlučivanje o zakonima o kojima je prethodno visoki predstavnik donio odluke kojima se sprečava stupanje na snagu tih zakona, a predmetni zakoni su mogli stupiti na snagu samo potpisivanjem ukaza o objavljivanju tih zakona u “Službenom glasniku Republike Srpske”, što je optuženi i htio, nakon čega je potpisao ukaze, direktno kršeći odluke kojima je visoki predstavnik htio spriječiti njihovo stupanje na pravnu snagu.
Zaključak Suda BiH u ovom smislu upravo ukazuje na ono što je ranije rečeno, a tiče se umišljaja. Sve okolnosti koje je Odbrana isticala tokom postupka u najvećoj mjeri se mogu posmatrati kao ukazivanje Sudu BiH da optuženi Dodik nije postupao umišljajno, nego da se radi o spletu okolnosti u kontekstu savjetovanja od strane drugih lica, vremenu kada su objavljene odluke pa optuženi nije bio svjestan istih ili nije znao za njih i slično.
Ono što niko od nas advokata koji branimo optužene u krivičnim predmetima ne voli jeste situcija kada Sud citira iskaz ili izjavu našeg klijenta koju je dao prije ili u toku postupka a koja je suprotna cjelokupnoj strategiji odbrane. To se upravo desilo u konkretnom slučaju. U presudi je Sud citirao gotovo cijeli govor optuženog Dodika koji je dao na Kozari, a koji je prezentiran na glavnom pretresu u sudnici. Između ostalog, u tom govoru optuženi ukazuje na to da je svjestan i da zna za odluke visokog predstavnika i prije potpisivanja ukaza, što u cijelosti potvrđuje njegov umišljaj, ali i strategiju Odbrane ili, bolje rečeno, tvrdnje Odbrane potpuno obara.
Sud Bosne i Hercegovine. Foto: Detektor
Sud je citirao dio govora gdje Milorad Dodik izjavljuje – govoreći o sebi u trećem licu – sljedeće: “To znači, kad Milorad Dodik potpiše ukaz, da će se proglasiti zakoni koje je on jučer ukinuo, da će onda oni krenuti na Milorada Dodika, evo ga… i onda me tamo poslati kod nekog muslimanskog tužioca, koji će me proslijediti kod muslimanskog sudije, da mi odrežu najveću kaznu … Mi ćemo proglasiti važećim te zakone, a onda ćemo krenuti vjerovatno u procedure pred Sudom, otići ćemo na Parlament, donijeti odluku o neprihvatanju nadležnosti Suda, Tužilaštva, SIPA-e na prostoru RS-a”.
Ovaj govor optuženog Dodika uveliko otežava Odbrani kod pisanja žalbe na način da mogu tvrditi da nije postojao umišljaj na strani optuženog, odnosno da eventualno nije znao za postojanje odluka visokog predstavnika i slično. Očekivati je da će Odbrana u tom smislu isticati iste argumente koje je isticala u toku prvostepenog postupka, a to je da se navedeni govor ne može koristiti kao dokaz, jer predstavlja “samooptuživanje” optuženog lica, a imajući u vidu da nije bio upozoren, kada je dao taj govor, da može da ga samoinkiminira.
Ovaj argument Odbrane, imajući u vidu Zakon o krivičnom postupku BiH i ustaljenu praksu Suda BiH, neće biti usvojen ni u toku drugostepenog postupka. Tačno je da optužena lica imaju zaštitu od samooptuživanja, te da moraju biti upozorena na to da sve što kažu može biti upotrijebljeno protiv njih u toku postupka. Međutim, ta činjenica se odnosi na davanje iskaza, koja procedura je jasno propisana odredbama Zakona o krivičnom postupku. U konkretnom slučaju ne radi se o bilo kakvom davanju iskaza ili nekoj radnji koja se može poistovjetiti s tom radnjom, nego se radi o govoru optuženog u kojem je slobodno i javno isticao svoje stavove.
U vezi s ovim, Sud BiH je zaključio da upravo iz ovog dijela govora optuženog proizilazi da je optuženi jasno, javno i direktno izjavio da neće poštovati odluku visokog predstavnika koja je objavljena 1. jula 2023., a sam skup gdje je održan govor na Kozari desio se 2. jula 2023. godine.
Imajući u vidu sve opisane činjenice, stava sam da će Odbrana vrlo teško moći u žalbi ukazati Apelacionom vijeću Suda BiH da je optuženi Dodik zapravo bio u pravno-stvarnoj zabludi. Tokom cijelog prvostepenog postupka suština strategije Odbrane je bila upravo to – postojanje pravno-stvarne zablude.
Kada se izvrši uvid u presudu i zaključke Suda, te se prisjetimo osnovnog postulata u krivičnom pravu koje se uči još na fakultetu “nepoznavanje prava škodi”, onda je jasno da u tom smislu žalba Odbrane neće u značajnoj mjeri uticati na odluku drugostepenog vijeća.
Jedna od teza Odbrane je bila da se u konkretnom slučaju radilo i o “beznačajnom djelu”, međutim to Sud BiH nije prihvatio. Čak i da ne citiramo odredbu Krivičnog zakona BiH koja se odnosi na beznačajno djelo ili čak da ovu tvrdnju Odbrane optuženog Dodika ne posmatramo kao pravnici, kada pročitamo sami naziv ovog instituta “beznačajno djelo”, jasno nam je da taj argument Odbrane nije održiv u žalbenom postupku (ukoliko bude predmet žalbe).
Odredbom člana 23a Krivičnog zakona BiH na koju se Odbrana tokom postupka referisala, propisano je da: “nije krivično djelo ono djelo koje, iako sadrži obilježja krivičnog djela određena zakonom, zbog prirode i težine djela, ili načina izvršenja djela, ili neznatnosti ili nepostojanja štetnih posljedica, odnosno pribavljene imovinske koristi i niskog stepena krivice počinioca, predstavlja beznačajno djelo”.
Sud je zaključio da niti jedan od alternativno propisanih uslova koji se odnose na prirodu i težinu djela, način izvršenja djela, neznatnost, nepostojanje štetnih posljedica, odnosno pribavljene imovinske koristi, kao i kumulativno propisani elementi koji se tiču krivice počinioca, nije ispunjen.
Nasuprot tvrdnjama Odbrane, ocjena je Suda da su upravo priroda i težina predmetnog krivičnog djela kojim je optuženi mogao ugroziti pravnu sigurnost građana Bosne i Hercegovine, način izvršenja djela i namjera optuženog da nakon stupanja na snagu predmetnih zakona onemogući djelovanje državnih institucija na prostoru Republike Srpske, kao i okolnost da je pri tome postupao s direktnim umišljajem, faktori koji utiču na zaključak Suda, da radnje koje je poduzeo optuženi Dodik ni u kojem slučaju ne predstavljaju beznačajno djelo.
Svi opisani argumenti Odbrane nisu dovoljno značajni da bi eventualno uticali na odluku drugostepenog suda na način da se ranija presuda ukine ili izmijeni. Kao advokat, branilac u sličnim predmetima, potpuno razumijem isticanje argumenata Odbrane po principu “pokušati s više prigovora, pa ako neki bude usvojen, dobro je”. Iako lično potenciram samo one argumente koji imaju bar u nekom dijelu uporište u zakonu, nije neobično i nije pogrešno isticati veliki broj prigovora s nadom da neki može biti usvojen. Ovo posebno imajući u vidu činjenicu da se često dešava da praksa sudova, pa i Suda BiH, nije ujednačena.
Zna se desiti da različita vijeća drugačije tumače određene činjenice i argumente, ali i zakonske norme. Za odbranu je “problematično” kada se radi o normama koje suštinski i nisu podložne različitim tumačenjima, nego su vrlo proste i uočljive na prvo čitanje. Kod takvog stanja stvari, teško da može doći do neujednačene prakse na Sudu BiH.
Jedan od argumenata Odbrane koji je bio ozbiljne prirode, bar za nas koji to čitamo iz presude, bez pristupa cjelokupnom sudskom spisu, jeste vrijeme izvršenja krivičnog djela. Naime, Odbrana je u toku postupka isticala da 7. jula 2023. godine, kada je optuženi potpisao ukaze, krivično djelo “neizvršavanje odluka visokog predstavnika” nije postojalo, jer je ta dopuna u Krivični zakon BiH dodana 7. jula, ali da je stupila na snagu dan poslije, odnosno najmanje dan nakon objave u “Službenom glasniku”, a to bi bilo 8. jula 2023. godine. Prema Odbrani, ovo proizilazi iz Jedinstvenih pravila za izradu pravnih propisa u institucijama BiH.
Sud je u presudi navedene odredbe tumačio na sljedeći način: U članu 1. stav 1. Jedinstvenih pravila za izradu pravnih propisa u institucijama Bosne i Hercegovine navedeno je da se Jedinstvenim pravilima za izradu propisa u institucijama Bosne i Hercegovine određuju pravila kojih će se pridržavati nosioci normativnih poslova prilikom pripreme propisa u institucijama Bosne i Hercegovine, iz koje odredbe jasno proizilazi da je ova obaveza ustanovljena samo za institucije Bosne i Hercegovine. Stav 2. istog člana, propisuje preporuku da se tih pravila pridržavaju i nosioci normativnih poslova na nižim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini, kao i Ured visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini. Sud BiH je u pravu kada je zaključio da se ovdje radi samo o preporuci, ali ne i obavezi koja se odnosi na visokog predstavnika.
Sud je u tom smislu Jedinstvena pravila doveo u vezu sa stavovima Ustavnog suda Bosne i Hercegovine zauzetim u odlukama o statusu visokog predstavnika, ovlaštenjima za donošenje zakona, pravnom dualizmu i obavezi da zakon bude dostupan javnosti. Tako je Sud BiH, pozivajući se na to, zauzeo stav da je visoki predstavnik, tokom donošenja odluka kojima objavljuje zakone, u obavezi javno objaviti zakone, što on i čini objavama na zvaničnoj stranici OHR-a, u kojim zakonima navodi i datum stupanja na pravnu snagu tog zakona.
Tako je u odluci kojom se donosi Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, između ostalog, navedeno da Zakon čini sastavni dio te odluke i da isti stupa na snagu, kako je to navedeno u članu 4. Zakona, na privremenoj osnovi, sve dok ga Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine ne usvoji u istom obliku, bez izmjena i dopuna i bez dodatnih uslova.
Odlukom je navedeno da stupa na snagu odmah i da se objavljuje na službenoj internetskoj stranici visokog predstavnika i u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, dok je u stavu 4. Zakona navedeno da stupa na snagu 2. jula 2023. godine, da se objavljuje na službenoj internetskoj stranici Ureda visokog predstavnika i da se odmah
objavljuje u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, iz čega jasno proizilazi da je visoki predstavnik, supstituirajući domaće vlasti, donio i javno objavio Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona BiH koji je objavljen na službenoj internetskoj stranici OHR-a, a stupio je na snagu dan poslije, 2. jula 2023. godine.
Kada se sve opisano analizira, jasno je da je krivično djelo “neizvršavanje odluka visokog predstavnika” postojalo u vrijeme počinjenja djela od strane optuženog Dodika. U ovom pravcu, iako zanimljivo i pravno relevantno pitanje, stava sam da je vrlo detaljno opisano od strane Suda BiH, pa je teško očekivati neki uticaj žalbe Odbrane na presudu i u ovom smislu od strane drugostepenog vijeća.
Kada govorimo o odluci o krivičnopravnoj sankciji, za krivično djelo “neizvršavanje odluka visokog predstavnika” iz člana 203a stav 1. Krivični zakon BiH je propisao kaznu zatvora od šest mjeseci do pet godina. Sud je optuženom Miloradu Dodiku izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, što je svakako kazna bliža zakonskom minimumu. S druge strane, Sud je optuženom Miloradu Dodiku izrekao mjeru sigurnosti zabrane vršenja dužnosti predsjednika Republike Srpske u trajanju od šest godina od dana pravosnažnosti presude, što je bliže zakonskom maksimumu za mjeru sigurnosti.
Ovdje je zanimljiva upravo činjenica da je kazna zatvora bliža zakonskom minimumu, a mjera sigurnosti zakonskom maksimumu. Ovo može biti eventualno argument Tužilaštva u žalbi da se kazna zatvora prilagodi mjeri sigurnosti, a s druge strane može biti argument Odbrane da se mjera sigurnosti prilagodi kazni zatvora. Ni jedna ni druga strana u tom smislu nemaju garanciju da može doći do drugačije ocjene drugostepenog vijeća, jer takvo odmjeravanje nije zabranjeno, a radi se o isključivom diskrecionom pravu suda koji odlučuje.
Miloš Lukić ispred Suda BiH. Foto: Detektor
Drugi dio presude se odnosi na oslobađajući dio u odnosu na Lukića i, identično kao i dio koji se odnosi na optuženog Dodika, u ovom dijelu je Sud kao uvodni dio naveo standarde u skladu s kojima je odlučivao, pozvao se na dokaze i cijenio dokaze u skladu s tim standardima. Ono što je kod optuženog Dodika bilo lako utvrditi, kod Miloša Lukića je upravo bio razlog oslobađajuće presude. Naime, na osnovu provedenih dokaza Tužilaštva na kojem je teret dokazivanja, Sud nije mogao, van svake razumne sumnje, utvrditi krivičnu odgovornost optuženog Miloša Lukića, jer Tužilaštvo nije dokazalo u čemu se ogleda radnja izvršenja optuženog, a niti iz sadržaja dokaza nedvosmisleno proizilazi da je optuženi imao svojstvo službene osobe.
U odnosu na oslobađajući dio presude sigurno je da će Tužilaštvo ulagati žalbu, potencirajući činjenicu da je Miloš Lukić de facto imao svojstvo koje mu se optužnicom stavljalo na teret, ali imajući u vidu da se ovdje radi o činjeničnom segmentu, a ne pravnom, teško je bez uvida u dokaze iz postupka dati svoj sud po ovom pitanju.
U svakom slučaju, Odbrana i Tužilaštvo će ulagati žalbe na presudu, a odluke koje može donijeti Apelaciono vijeće Suda BiH je da se prvostepena presuda ukida ili u cijelosti ili djelomično, ili da se potvrđuje ili eventualno da se prinači. Nakon uloženih žalbi, stranke će biti pozvane da žalbe iznesu usmeno pred Apelacionim vijećem Suda BiH, na kojem ročištu nije obavezno prisustvo optuženih lica.