Kada je Veldina Bulić 1992. saznala da je trudna, radovala se novom poglavlju života i ubjeđivala sebe da će rat brzo da stane. Ali narednih devet mjeseci živjela je u strahu od porođaja, strepila za život supruga, koji je bio na liniji, i od neizvjesnosti ratne svakodnevnice.
U sedmom mjesecu trudnoće je izbjegla sigurnu smrt.
“Počelo je da se puca, i ja sam sjedila, i samo sam uspjela da se pomjerim – i taj protivavionski top je udario tačno na mjesto gdje je bila moja glava. Ja sam danima imala opekotinu na vratu”, kaže Veldina.
“Od tada sam se počela, ustvari, plašiti za svoj život”, dodaje ona.
Trudničke dane u sarajevskom naselju Alipašino Polje uglavnom je provodila sama, spavajući u haustoru i zamišljajući da jede najljepša jela sa slika kuharice koju je listala dok bi uzimala suh hljeb.
Kada je došlo vrijeme za porođaj, babica Mirsada Lalić, koja je pomagala da na svijet dođu bebe u nehumanim uslovima rata, odvela ju je do porodilišta na Koševu.
“Mirsada je došla, pregledala me i kaže: ‘Može ovo još.’ Međutim, na insistiranje mog djevera, jer smo uspjeli da nađemo neki prevoz – pazite, i taj prevoz je bio ‘idemo pa dokle imamo goriva’ – i tako je bilo”, opisuje Veldina i dodaje da je sa sobom ponijela kanister od pet litara vode.
Bojala se i žalila što suprug nije s njom i što ne zna da rađa.
“Mirsadine riječi bile su: ‘Ne boj se, Dinka, idemo zajedno’”, kaže Veldina, koja je tada imala 21 godinu, i dodaje da joj je Mirsada dva puta u životu bila poput majke.
U porodilištu je 13. maja 1993. godine rodila sina Tarika.
“Došao je Samid, njen suprug, pune oči suza, svi smo se rasplakali, i radost i tužno što on nije bio tu prisutan uz svoju suprugu, ali eto hvala Bogu da se sve završilo, da je imala mene, da sam otišla s njom, da sam bila podrška”, priča babica Mirsada.
Tarik Bulić, sin Veldine Bulić. Foto: Detektor
Tridesetdvogodišnji Tarik je danas inžinjer radiologije, kaže ponosna mama, te se sjeća kako je sa izborom njegovog imena povezan suprugov prijatelj za koga su čuli da je poginuo.
“Suprug ode po rodni list i, zamislite, sretne Tarika… Tarik nije poginuo”, priča Veldina kroz smijeh.
Odgajati dijete za vrijeme opsade nije bilo jednostavno, paketi pomoći s hranom nisu bili ni dovoljni, pelena premalo. Tri mjeseca adaptiranu hranu dobijala je od komšije pravoslavca, i želi to istaći kao primjer dobrote u opkoljenom Sarajevu. Strah od granata je bio veći, pa je Tarika za vrijeme granatiranja zamotavala u jaknu i s njim spavala u haustoru.
Frizerka sa Alipašinog Polja ispričala je kako je mijenjala cigarete, i druge stvari kojima su ljudi plaćali šišanje, za hranu. Odlazeći na posao u frizerski salon u štiklama, kaže, prkosila je i doprinosila kako je znala.
“Morali smo da radimo, i išli smo, šišali smo vojsku. Šišali, naravno građane, ljude koji eto… svoje mušterije, ali je sve to bilo do onog momenta dok ne zapuca. Kad zapuca, onda bježiš kući”, priča Veldina.
Mirsada Lalić, nekadašnja babica u porodilištu “Zehra Mujdović”. Foto: Detektor.
Babica Mirsada također se prisjeća gladi.
“Ja dobih nekad šnitu, nebo se vidi, što kažu, kroz nju, neki komadić sira, ja odnesem unuku da pojede”, govori Mirsada.
Ona je, u svom dugogodišnjem radu, kao babica u ruke dočekala preko 30.000 beba. Prisjetila se najtežeg dana u porodilištu “Zehra Mujdović” u sarajevskom naselju Jezero, koje je granatirano 26. maja 1992. godine. Tog je dana poginulo pet beba.
“Tu večer je bilo granatiranje, u popodnevnim satima smo mi spustili sve žene u sklonište, i djecu… Ja sam ostala da porađam, gospođa je imala trudove… Pucalo je sa svih strana, ruše se zidovi, ruše se stakla, meci padaju, čujem ih okolo da padaju tamo, u ovim drugim prostorijama, ali ništa, mene nije bilo toga strah”, priča Mirsada, koja je pomogla ženi da se porodi u mraku.
Nije znala da je njen sin tu večer branio porodilište u kom je radila.
Nakon granatiranja, Mirsada pomaže da se oformi porodilište u zgradi DIP-a u sarajevskoj bolnici “Koševo”. Prva slika koja je zateče bila je smrtno ranjena beba, čijoj majci su se ljekari borili za život.
“Na porodilištu na DIP-u je bilo jako teško. Mi smo došli u zgradu koja nije namijenjena za porodilište, normalo, to je sve bilo improvizovano, agregati su bili, struje ima-nema… Prali smo i veš, i sve smo mi radile, babice, napolju smo stavljale lonac, kao nekada, pa se veš kuhao, pa čaršafe za operacije prali, dok nije jedanput granata pala tačno na to mjesto. Sreća pa nikoga nije bilo. Bila je vjerovatno dojava neka”, prisjeća se Lalić.
“Želim da se više nikada i nigdje ne ponovi ono što smo mi preživjeli”, kaže Mirsada.
Nijedan dio Sarajeva nije bio bezbjedan od granata i snajpera, za što su do danas izrečene samo presude po komandnoj odgovornosti. Prema podacima Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 1992-1995., tokom opsade ubijena je 11.541 osoba, a među njima 1.601 dijete.
I danas u kontaktu s Mirsadom, koja joj je pomogla i u drugom porodu, Veldina se pita kako je moguće da niko nije odgovarao za smrt djece u opkoljenom Sarajevu.
“Granatirati porodilište, ubijati dijete na izvoru života, to je tako strašno… Znam da nema još uvijek nijedne podignute optužnice za opsadu Sarajeva, ja ne mogu da zamislim da to još nikad niko nije uradio jer vi ubijate nerođenu djecu, rušite porodilište. Pitam se kako danas žive ti ljudi”, kaže Veldina.