This post is also available in: English
Sadik Selimović nikada neće zaboraviti dan kada je 2005. godine otvorena masovna grobnica u Suhoj kod Bratunca. Ovaj istražilac Instituta za nestale osobe BiH bio je tu kada su pronašli crnu vreću i u njoj – majku koja grli dvoje djece. U drugoj su pronašli Zakiru Begić, koja je ubijena trudna.
“Od te smo grobnice svi imali posljedice. Te vam slike ne izlaze iz glave”, kaže Selimović.
S vremenom rad postane rutina, kaže on.
“Obradujem se kada pronađem neko tijelo. Ružno rečeno, ali je tako, jer znam da rješavam neke stvari”, dodaje.
U mjestu Suhe kod Bratunca bilo je pet ekshumacija. Najveća masovna grobnica otkrivena je u maju 2005. godine, kada su ekshumirani posmrtni ostaci 38 žrtava, a 35 ih je identifikovano. Najmlađa žrtva Adina Hajdarević ubijena je kada je imala tri mjeseca i 18 dana. Najstarija žrtva je Zulfa Alić, koja je imala 86 godina.
Ismet Musić, istražilac iz Tuzle, u blizu 30 godina rada je prisustvovao otvaranju brojnih grobnica iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci djece. Takva jedna je Glumina – Ramin grob, iz koje su 1998. godine ekshumirani posmrtni ostaci 19 djece.
“Jako je to teško kada skidate dio zemlje i uočite male kosti koje pripadaju djeci. Ponekad beba starosti nekoliko mjeseci. Pa vidite tu garderobu, benkice, njihove razne cuce, flašice… Pa onda vidite masovnu grobnicu. Kada otvorite masovnu grobnicu, leži majka, a u svome zagrljaju drži bebu od dva-tri mjeseca”, priča Musić.
Sanja Mulać, jedna od rijetkih istražiteljica, godinama traga za posmrtnim ostacima žrtava ratnih zločina s područja Hercegovine. Kaže da ovaj posao, osim fizičkog i psihičkog napora, nosi i određenu satisfakciju.
“Ne može se odustati kada se krene. Ja sam mislila da ću moći preći i raditi negdje drugo, imala sam priliku, ali nisam mogla ostaviti ovaj posao. Imate određenu satisfakciju kada dobijete jedan DNK nalaz ili jednu pozitivnu identifikaciju, jer znate da ćete riješiti sudbinu jedne nestale osobe, a samim tim i bol dvadesetak članova njene porodice”, objašnjava Mulać.
Radila je i na grobnici Rimski bunar na Gorancima, gdje su pronađeni posmrtni ostaci vojnika iz “Vranice”.
“Kada je grobnica otvorena, pepoznala sam neke stvari i znala sam da se radi o njima. Na identifikaciji u mrtvačnici Gradskog groblja ‘Sutina’ jedna majka je rekla: ‘Sanja, molim te, pitaj doktora da zadnji put poljubim kosti moga sina.’ E tada sam zaplakala”, prisjeća se.
Posmrtni ostaci deset pripadnika Armije BiH pronađeni su na lokaciji Rimski bunar kod Mostara, dok se za tijelima trojice još traga. U haškoj presudi Jadranku Prliću i ostalima je navedeno da je stambeni kompleks “Vranica” u zapadnom Mostaru 9. maja 1993. bio na udaru HVO-a, da su se civili i vojnici predali dan kasnije. U istoj presudi se navodi da je dio vojnika nakon predaje bio zatočen u prostorijama Mašinskog fakulteta, “gdje su bili žrtve brutalnog premlaćivanja”, na mjestu gdje je bila stacionirana 3. bojna Vojne policije.
Ekshumacija posmrtnih ostataka djece u Bratuncu. Foto: Sadik Selimović
Najteže joj je, kaže, bilo raditi na ekshumaciju jame Lipovača kod Nevesinja, za koju su imali operativna saznanja da se u njoj nalaze posmrtni ostaci do 150 civila, od čega 20 djece.
“Tu smo našli fragmente kostiju sedmero djece starosti od dvije i pol do 14 godina. Identifikovani su fragmenti posmrtnih ostataka tijela Saudina Aličića rođenog 1985. godine. Ta Lipovača se nalazi u samom gradu Nevesinju. Na jednom brdu Šehovina. Duboka je 60 metara. Dno jame je bilo minirano kada smo došli da radimo ‘99. godine”, prisjeća se Sanja.
Na kolektivnoj dženazi u junu 2025. u Mostaru će biti ukopani posmrtni ostaci osoba nestalih u mjestu Žulja i Vranjevići u junu 1992. godine, a čija tijela su pronađena u Lipovači.
Mulać kaže da još uvijek tragaju za tijelima tridesetero djece u Hercegovini, od čega je 20 njih nestalo na području općine Nevesinje. Do sada su na području ove općine, pored Aličića, ekshumirani posmrtni ostaci Mirze Durakovića, Saliha Alibašića, Mehmeda Aličića i Muhibe Crnomerović.
“U Prozoru ’98. godine smo ekshumirali dječaka Harisa Pilava i njegovu majku Šemsu. On je imao devet mjeseci. Našli smo ih u zajedničkoj grobnici. Kako su pucali u njih, majka ga je tako čvrsto zagrlila da smo tako u naručju ekshumirali nju i bebu. To su slike strašne koje čovjek gleda”, opisuje Mulać, koja se pita kako neko može pucati u bebu i baciti njeno tijelo u jamu.
Kaže kako tragaju za još jednom bebom koja je ubijena u Nevesinju i bačena u jamu Lipovača. Posmrtni ostaci iz ove grobnice su prebačeni u sekundarnu koja nikada nije pronađena, tvrdi Sanja.
“Ranije je bilo više informacija, kako su godine prolazile, ostali su najteži slučajevi za riješiti. Ako bi došli do informacija za Lipovaču, to znači da će dosta ljudi iz Nevesinja odgovarati za ratni zločin. Takve informacije se kriju, neće niko da ih proslijedi, jer se boje. Ja sam dolazila u kontakt s ljudima koji mi kažu: ‘Ja ne smijem reći, sutra se bojim da neću biti živ ako kažem’”, kaže ova istražiteljica.
Neki od njih imali su i vlastite potrage. Po šumama i brdima Podrinja godinama Selimović traga za nestalim članovima svoje porodice. Na tome putu je pronašao oca Bajru i tri brata – Hasana, Sabahudina i Hajrudina – koji su ubijeni u genocidu u Srebrenici.
“U svakoj srebreničkoj grobnici sam mislio da ima neko od mojih. Hasana sam pronašao u Kamenici 10, izmješten je iz Kozluka i Pilice, gdje mi je bio i otac Bajro. Ekshumaciju oca je radio Haški tribunal. Hajrudina sam našao iznad Kravice, na Kameničkom brdu. Amor Mašović ih je pokupio. Najmlađeg brata Sabahudina sam pronašao u Vlasenici i ukopan je prije dvije godine u Potočarima”, kaže Selimović, čija je kancelarija u Srebrenici.
Sabahudin je tri mjeseca proveo u šumi i uspio stići do za njih slobodne teritorije. Međutim, jednu večer se s prijateljem Sabrijom odvojio od kolone. Naišli su na patrolu Armije BiH, koja ih je tražila, ali se nisu javili.
“Bojali su se jer su preživjeli tri zasjede na putu iz Srebrenice. Oni su kasnije naletjeli na grupu vojnika i ubijeni su u jednom selu kod Vlasenice. Tu smo pronašli njegove posmrtne ostatke. Kada je bila eksumacija, išao je moj kolega Ismet, ja nisam mogao podnijeti. Došao je DNK nalaz i rekao sam doktoru da pogleda zube i lijevu ruku koju je lomio. Doktor je to vidio i potvrdio da je on”, prisjeća se Sadik.
Posmrtn ostaci u kosturnici. Foto: Detektor
On je 1995. godine ranjen u Srebrenici i prebačen u bazu UNPROFOR-a u Potočarima, odakle su ga povezli za Tuzlu. Vraćen je iz Tišće kod Vlasenice i prebačen u bolnicu u Bratuncu, odakle ga je Momir Nikolić, njegov razredni starješina, poslao u logor “Batković”. Nikolića je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, nakon sporazuma o priznanju krivice, osudio na 20 godina zatvora za zločine u Srebrenici.
Prema podacima Instituta za nestale osobe – Područnog ureda u Tuzli, od 279 nestalih maloljetnih osoba s području Bratunca, 247 je identificirano, predato porodicama i pokopano, dok se za 32 djece još traga. U Srebrenici se traga za 22 djece, dok je 176 djece pronađeno, ekshumirano, identificirano i predato porodicama.
Za razliku od Selimovića, Musić nikada nije pronašao posmrtne ostatke oca i brata, koji su odvedeni od kuće 1. juna 1992. godine u grupi zvanoj Bijeli Potok iz Zvornika, sa još 670 osoba. Prvo su odvedeni u logor u Tehničkom školskom centru u Karakaju, gdje su vršene egzekucije i odakle su zarobljenici transportovani u druge logore.
Otac Mustafa i brat Mujo su odvedeni u Dom kulture u Pilici, odakle im se gubi svaki trag. Još se traga za 243 osobe iz ove grupe.
“Kada sam počeo raditi ovaj posao, svaki dan kada se vratim kući, majka me čeka na pragu i pita: ‘Sine, ima li ijedna kost od oca i brata?’ Ja pokušavam da to pojasnim, jedan dan, drugi, peti, deseti… ali ne mogu svaki dan da ponavljam da će biti. Jako su to teški trenuci bili za mene i za moju majku. Nažalost, ona je od velike patnje i boli doživjela srčani udar i preminula prije 15 godina”, kaže Musić.
Na Sudu BiH je u toku postupak protiv Vinka Radovića, Dragomira Vasića i Petka Panića, koji se terete da su u periodu od 30. maja do 25. juna 1992. godine na području općine Zvornik, u vrijeme širokog i sistematičnog napada vojnih, paravojnih i policijskih snaga tzv. Srpske Republike BiH, a potom Republike Srpske, pomogli u pripremanju i učinjenju prisilnog preseljenja oko 4.000 muslimanskih civila s područja sela Đulići, Klisa i okolnih sela, te nezakonitom zatvaranju oko 600 muškaraca, njihovom razdvajanju i ubijanju.
Prilikom ekshumacije primarne masovne grobnice u Grbavcima na području Zvornika, iz koje je ekshumirano 69 kompletnih posmrtnih ostataka, Musić je pomislio da je pronašao svoga oca.
“Radeći na toj grobnici, uočio sam jedno tijelo po garderobi da bi možda to mogao biti moj otac. Prepoznao sam pantalone i sako. Jednostavno su mi se noge odsjekle. Istog momenta sam sjeo na ivicu grobnice i nisam se mogao satima pomjeriti. Onda sam pozvao doktora sudske medicine da dođe do tih ostataka, te iz pantalona izvadi butne kosti, da vidim da li na butnim kostima ima oštećenja. Jer je otac za vrijeme života imao posjekotinu motornim pilom na butini, pa je bila zarezana i kost”, ispričao je Musić i dodao kako je nakon DNK analize utvrđeno da to nije njegov otac.
Selimović kaže kako često nudi novac u zamjenu za informacije o potencijalnim mjestima masovnih ili pojedinačnih grobnica, ali da ni to više ne daje rezultate. Smatra da i druge institucije moraju pomoći u procesu potrage za nestalim.
“Ja ovdje srećem školske drugove, nudim pare, nudim sve, međutim niko ništa. Za sve je kriva politika i ova situacija, kao i neodlučnost Tužilaštva BiH kada nekoga privede, ko zna gdje je lokacija, neka mu ponudi mehanizam nagodbe. Jer vrijeme čini svoje, mnogi svjedoci i oni koji su znali umrli su”, podsjeća Selimović.
Područni ured Tuzla do sada je pronašao i identificirao više od 9.800 posmrtnih ostataka i predao ih porodicama.
“Tragamo još za 2.500 ljudi. Moramo reći da je odrađen zaista veliki posao. Međutim, meni to ne znači ništa, jer porodice stalno dolaze i pitaju me: ‘Ismete, ali gdje je moj sin, muž, otac i brat?’ Tako isto i ja tragam za svojima”, kaže Musić.
*Ova analiza je napisana uz pomoć projekta Podrška EU izgradnji povjerenja na Zapadnom Balkanu, koji finansira Evropska unija, a sprovodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP). Sadržaj ove analize je isključiva odgovornost BIRN-a i ne odražava nužno stavove Evropske unije niti UNDP-a.
