Pokazujući na jednu od dobrinjskih ulica, Hedija Efendić se prisjetila kako je s prozora gledala kako njen sin Adel odlazi biciklom, augustovskog dana 1992. kada je ubijen. Na dan njegovog rođenja otkriven je spomenik za čije podizanje je pokrenula inicijativu prije šest godina. Sada, kazala je, stoji pred spomen-pločom i tužna i ponosna što, nakon različitih prepreka, ostaje sjećanje na ubijenu mladost Dobrinje.
“Ja se nisam borila samo za svoje dijete, meni je stalo da sva djeca opkoljene Dobrinje se ovdje upišu i da se ne zaborave njihova imena“, rekla je Efendić.
Hedija i njen suprug, kako je rekla, sami su prikupljali podatke jer nisu imali sistemsku podršku.
“Muž je išao od stana do stana, od ulice do ulice, skupljajući imena kad je koje dijete poginulo, kako se zvalo“, objasnila je.
Kada je početkom godine postavljen spomenik, pojavili su se komentari da su podaci o imenima i datumima neke djece pogrešno navedena, o čemu je Detektor pisao. Tada je Općina Novi Grad najavila da će izvršiti korekciju sa zahtjevom članova porodica i uz validan dokaz. Spomenik je zvanično otkriven, a najave još uvijek postoje.
“Mi smo dali nalog izvođaču radova za korekciju. Mi smo čekali da se dostave sve korekcije koje su predložene od strane roditelja, i to će u narednom periodu biti završeno“, rekao je Tahir Mašić iz Općine Novi Grad.
Udruženje roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 1992-1995. ranije je radilo bazu podataka ubijene djece Sarajeva, na koju je podsjetio predsjednik ovog udruženja i naveo izazove preciznog dokumentovanja. Sve je bilo na dobrovoljnoj osnovi, rekao je Fikret Grabovica, kada su roditelji i srodnici donosili potrebnu dokumentaciju za evidenciju ubijene djece.
“Svjesni smo bili da nećemo uspjeti ni blizu konačnog broja da prikupimo podatke, već prije toga su mnogi roditelji i porodice otišli širom svijeta. (…) Tu se ne može mnogo učiniti“, kazao je Grabovica.
Na važnost očuvanja kulture sjećanja ukazali su roditelji stradale djece i općinski zvaničnici s kojima je Detektor razgovarao. Podsjetili su na granatirana mjesta na kojima su se djeca tokom rata okupljala, te ukazali na važnost bilježenja imena i lokaliteta stradanja.
