“Ovaj genocid, znači, mora biti zaustavljen jer je nakon Drugog svjetskog rata rečeno da se ovakav genocid nikada neće ponoviti. Dakle, da se ne smije desiti ponavljanje takvog genocida. Sada, ponovo se dešava nešto slično, prvo u Bosni, a sada i Ujgurima, i to je za svijet vrlo sramotno jer je to genocid. To je strašno. U tom genocidu, jedan narod – samo zato što se razlikuje od ljudi koji žive u toj zemlji, koji pripadaju tom sistemu, vlasti i moći – biva uništen. Zbog svoje etničke pripadnosti ili vjerskog uvjerenja. Zato ovaj genocid mora prestati“, kaže Alawdun.
On s ekipom Detektora tokom Svjetskog ujgurskog kongresa u Sarajevu razgovara na turskom jeziku, poznatom Ujgurima koji pripadaju turkmenskoj etničkoj grupaciji. Alawdun kaže da je Kina najprije primjenjivala politiku asimilacije, ali da je odnos godinama postajao sve represivniji.
“Kina je zemlja kojom upravljaju komunistički diktatori. Tu ne postoje ljudska prava, sloboda mišljenja, sloboda vjerovanja – sve je zabranjeno. Da bi se tamo živjelo, morate biti poput robota. Da biste tamo živjeli, morate raditi što vam kaže Komunistička partija Kine, bez ikakvog prigovora, bez ikakvog suprotstavljanja, jednostavno prihvatiti sve što oni kažu. Život tamo je vrlo težak”, kaže on.
“Također, tamo ljudi ne mogu živjeti kao ovdje – u miru i slobodi. Tamo stalno živite u strahu, stalno imate osjećaj da u bilo kojem trenutku može doći policija i odvesti vas. Dakle, uvijek ste pod nekim strahom i brigom. Kada vidite policiju, osjećate strah. A ovdje, u demokratskim zemljama, policija je tu da štiti narod. Ali tamo, u komunističkim zemljama, posebno u Kini, policija je tu da zastrašuje narod“, objašnjava Alawdun.
Tokom Svjetskog kongresa Ujgura u oktobru prošle godine Ambasada Narodne Republike Kine u Bosni i Hercegovini intenzivirala je online kampanju o ujgurskoj pokrajini Sinđan na društvenim mrežama – prije i tokom kongresa, čemu su prethodili cyber napadi na članove zajednice, kao prijetnje hapšenjima i sabotažom.
Alawdun sada živi u Njemačkoj, ali i dalje osjeća nemir i nesigurnost, bez obzira što nije direktno izložen represiji kao njegovi sunarodnjaci u Kini.
“U Kini ljudi žive kao robovi, posebno otkako je započeo ovaj genocid. Tamo ljudi ne mogu živjeti u miru. Ne možete živjeti kao ljudi, čak i kad ste kod kuće, kada niste u kampu. Iako imate svoju porodicu, kineski službenici mogu doći u vaš dom, spavati u vašem krevetu i buditi se s vama. Ti ljudi prate svaki vaš korak. Nemate nikakvu slobodu”, kaže Alawdun i dodaje da odnos postaje sve gori.
“Kada sam otišao iz svoje domovine prije 35 godina, situacija nije bila ovako teška. Kineski službenici nisu živjeli u kućama i s porodicama. Ipak, život je bio pod strahom, jer niste znali kada će policija doći i odvesti vas. No, danas, kada uporedite život u Kini i život ovdje, razlika je ogromna“, kaže Alawdun.
On dodaje da od 2017. godine nema nikakav kontakt s porodicom i prijateljima jer bi time mogao dovesti njih u opasnost, s obzirom na to da kineske vlasti prate svaki vid komunikacije. Njegov otac je preminuo prije nekoliko godina, a majka početkom prošle godine. U Kini mu i dalje žive brat i sestra, ali nema nikakav kontakt s njima.
“Moj drugi brat živi u Turskoj, a sestra u Norveškoj. Oni ponekad mogu razgovarati s njima, dok mi s rodbinom ne možemo komunicirati. Brat i sestra mi govore o situaciji. Dakle, prije nego što sam se kandidirao za predsjednika Svjetskog ujgurskog kongresa, nije bilo problema. Moja sestra u domovini, kao i sestra u Norveškoj, mogle su direktno komunicirati s bratom u Turskoj. Sada, nakon što sam se kandidirao, ta sestra mi je rekla da je i ona sada pod zabranom. Znači, sada ne mogu komunicirati. Sada ne znamo šta se događa s njima u Kini. Kina, već znamo, vrši pritisak na porodice svih koji su članovi ili u Upravnom odboru Svjetskog ujgurskog kongresa,“ kaže Alawdun.
Ujgurima u dijaspori najteže pada jer preko rodbine i prijatelja, koji su još uvijek u Šinđan regiji, kineske vlasti pokušavaju da ih ucjenjuju i prijete.
“Naša borba je borba za pravdu jer želimo da Ujguri imaju pravo da žive u skladu s ljudskim pravima, zakonima i demokratskim principima, da imaju vlastitu zemlju u kojoj mogu živjeti prema svojoj kulturi i vjerovanjima, i da u isto vrijeme održavaju prijateljske odnose s drugim narodima svijeta. Nastavit ćemo se boriti za ravnopravnost i jednakost među narodima,“ kaže Alawdun.
