U noći poplava početkom oktobra padala je kiša kakvu nikada prije nije doživjela. Ustala je da pojede nešto kada je čula snažan udar, koji je probudio njenog muža. Za samo nekoliko trenutaka – kojih se danas sjeća kroz maglu – voda i mulj koji su napunili sobu pritisnuli su njeno trudničko tijelo za plafon sobe.
“Tad sam osjetila u stomaku taj pritisak, znala sam da je to to. Ja sam samo počela izgovarati šehadet, samo čekam šta će se desiti dalje. Šta je to nakon smrti, jer ja sam mislila to nema, to je gotovo”, opisuje Hanadi.
S mužem je u Donju Jablanicu s hrvatskog otoka Hvara, gdje su radili i živjeli, došla na samo nekoliko dana, da posjete Alenove roditelje u porodičnoj kući. U noći 4. oktobra sjedila je s porodicom, a onda otišla leći. Probudilo ju je jako nevrijeme.
“Baš je jaka kiša padala, sijevalo, ja ne znam kad je onako sijevalo, svaku sekundu je samo blicalo”, prisjeća se Hanadi.
Tada je voda počela nadirati kroz prozore i vrata. Dok je s mužem pokušavala izaći, voda ih je počela podizati. Tada ju je muž podigao na krevet. Ona se prisjeća da je tada mislila da će sigurno umrijeti. U tom trenutku kuća je počela da se ruši.
“Kako je pukla kuća, njih je razbacalo sve okolo, ali ja sam ostala”, kaže Hanadi.
Tada su je nanosi počeli nositi, i kaže da se samo pustila jer nije mogla uraditi ništa. Kada se zaustavila, ugledala je sklonište, ali joj je trebalo nekoliko sati da dođe do njega iako nije bila daleko.
“Ne osjetim ja neku bol, ali je toliko hladno, taj adrenalin, taj strah, baš čovjek u toj situaciji samo gleda da se izvuče, gledam da se izvučem – nema gdje, samo gore vidim neke lampe svijetle, nešto, ali ja se ne mogu zaderati. U mene su tri rebra bila slomljena, ja se ne mogu zaderati, em što me ne čuje od bujice, em što nemam snage toliko da se zaderem”, prisjeća se ona.
U zoru su je pronašle komšije. Tada je saznala da su njen muž i porodica preživjeli. Hanadi su morali odvesti u bolnicu u Mostar na pregled.
“Imala sam tri slomljena rebra, probijenu plućnu maramicu, hitan carski rez je bio”, kaže Hanadi.
“Ja nju nisam vidjela, nisam je dodirnula, nisam je osjetila, nisam je pomirisala, znači ništa”, kaže ona o kćerki koju je izgubila u stomaku.
Danima nije mogla spavati i kaže da su joj se vraćale slike bujice, vode i kuće. U Donju Jablanicu se ne planira vratiti i sa suprugom želi živjeti u Mostaru.
Tri mjeseca od poplava frustira je odnos države u kojoj živi. Podaci koje je prikupio Detektor pokazuju da Jablanica i druge poplavljene općine još nisu počeli dijeliti pomoć građanima koju su prikupili kroz donacije.
Osim pomoći ljekara i donacija građana kroz humanitarnu organizaciju Pomozi.ba za kupovinu kuće, Hanadi kaže da još nikada nisu dobili bilo kakvu pomoć od vlasti iako su skupljene stotine hiljada maraka donacija.
“Dovoljno vam je, znači, to da smo mi o svom trošku morali sve dokumente nanovo vaditi. Sve – lične, vozačke, sve što je trebalo – sve je išlo o našem džepu, ne o državnom. Eto, da su nam bar to pokrili, nisu ni to”, kaže Hanadi.
