Tokom noći, ruski predsjednik Vladimir Putin proglasio je “specijalnu vojnu operaciju” u Ukrajini – rat punih razmjera. Ruske trupe napale su sa sjevera, juga i istoka, okružujući i zauzimajući strateške ukrajinske gradove i odsijecajući ceste, dok je ruska artiljerija bombardovala ukrajinske vojne baze i aerodrome.

“Bilo je veoma zastrašujuće”, prisjeća se Sofija, čije je ime promijenjeno, a tačna lokacija sakrivena kako bi se zaštitio njen identitet i sigurnost njene porodice.

“Jednog jutra, probudite se i vidite tenkove kako voze niz vašu ulicu. Nema struje, nema komunikacija, jer su prekinuli sve ukrajinsko. Nema namirnica – police s namirnicama su prazne, ljudi se skoro tuku za hranu”, opisuje za Detektor.

Tog dana nije išla u školu. Nije išla ni narednih dana. Niti jedan član osoblja iz njene škole nije pristao da sarađuje sa osvajačima. Ali na kraju su Sofija i njeni drugovi iz razreda morali da nastave školovanje u drugom selu. Nije bilo šanse da odustane, kaže ona.

U početku se nije mogla natjerati da brine. “Dolazila bih u školu sa osjećajem da sanjam. Nisam mogla vjerovati da se to dešava – to ne može biti”, govori.

U septembru 2022. godine, usred invazije, Putin je izjavio da je Rusija anektirala četiri ukrajinske administrativne oblasti – Donjeck, Herson, Lugansk i Zaporožje – proglasivši ih “novom” ili “historijskom” regijom Rusije.

To je neminovno uticalo na Sofijinu školu.

“Svi moji drugovi iz razreda postali su ili apolitični ili proruski. A nastavnici su nam stalno govorili da su Ukrajinci pucali na nas”, govori ona.

Roditeljima se prijetilo prisilnim odvajanjem od djece i deportacijom ako djeca nemaju ruske dokumente i ne pohađaju lokalnu školu, gdje ih uče prema ruskom nastavnom planu i programu.

Vojnici ruske vojske su česti gosti u školama na ovim okupiranim teritorijama, a djeca se ohrabruju ili prisiljavaju da prave ručno rađene poklone ili pišu pisma za njih, te da predstavljaju ili slušaju izvještaje o njima.

Sada su uvedeni časovi o korištenju oružja, kao i odvojene kadetske grupe pod vojnim nadzorom u školama. Za stariju djecu postoji i takozvana Omladinska vojska, koja ih priprema za služenje u stvarnim oružanim snagama.

Okupacijske vlasti uvele su nove procedure i rutine za školsku djecu, a učešće u njima je obavezno. Svakog ponedjeljka učenici moraju podići rusku zastavu ispred svoje škole i pjevati rusku državnu himnu.

Sofija kaže da su je njene kolege iz razreda prijavile nastavnicima kada se nije pridružila pjevanju. “Svuda su plakati da je Rusija naša domovina”, dodaje ona. “Koja domovina?”, pita.

Obrazovanje ‘novih Rusa’

Rusija je zauzela oko 20 posto Ukrajine. Cilj Moskve je da sve ove veoma različite “nove regije” učini jednako lojalnim – ili jednako zastrašenim – i da ih učini ruskim umjesto ukrajinskim. Više nego bilo gdje drugdje, to se osjeća u onome što je ostalo od lokalnih obrazovnih sistema na okupiranim teritorijama.

“Već od 2022. godine počeli su da sve predaju na ruskom, ali su i dalje predavali ukrajinski”, prisjeća se Sofija.

“Sljedeće školske godine više nisu predavali ukrajinski. Historija Ukrajine zamijenjena je historijom Rusije. Spalili su ukrajinske knjige. Vidjela sam kad su ih iznijeli iz škole”, priča.

Ukrajinske knjige su u potpunosti zamijenjene ruskim, a uvedeni su vannastavni časovi da učenike podučavaju o ruskoj “domovini” i da promovišu “tradicionalne porodične vrijednosti”. Uvedeni su časovi sa nazivima kao Lekcije hrabrosti, Porodične studije i Razgovori o važnim pitanjima.

Učenicima se sada prikazuju filmovi o pozitivnom uticaju “specijalne vojne operacije” Rusije i naknadne okupacije njihovih regija. Također, veliki se naglasak stavlja na ulogu Rusije u Drugom svjetskom ratu ili “Velikom domovinskom ratu”, kako se naziva, sa cjelogodišnjim aktivnostima posvećenim događajima iz sukoba od 1941. do 1945. godine. Ruska propaganda povezuje ove događaje s borbom protiv ukrajinskih i zapadnih takozvanih “nacista” i služi da potpiruje kult “heroja” “specijalne vojne operacije” protiv Ukrajine.

Ta indoktrinacija, koja počinje od najmlađeg školskog uzrasta, pokazala se uspješnom, kaže Sofija. Prisjetila se kako su njeni prijatelji i njihova mlađa braća i sestre, jedan po jedan, počeli izražavati proruske stavove. Njen najbliži krug prijatelja se smanjio na jednu osobu. Njena porodica je potiče da svoje stavove ne izražava javno.

“Djeca vjeruju odraslima, posebno nastavnicima. A kada nastavnik kaže da Ukrajina nikada nije postojala i da ne postoji, i da Ukrajinci nisu nacija, već nešto vještački stvoreno, i ako se to stalno ponavlja i izvrće, i ako se to događa i pod okupacijom pod prijetnjom oružjem, prije ili kasnije dijete će povjerovati da je to istina”, kazala je Myroslava Kharchenko, advokatica humanitarnog fonda “Save Ukraine”, koji radi na vraćanju kidnapovane i deportovane ukrajinske djece iz Rusije.

Ova situacija je narušila međusobno povjerenje unutar porodica, a bilo je čak i pokušaja da se djeca navedu da prijave svoje roditelje i otkriju da li imaju antiruske stavove, navode ukrajinski stručnjaci koje je intervjuisao Detektor. Roditelji također lažu svoju djecu o vlastitim stavovima radi njihove sigurnosti, još više narušavajući povjerenje.

“Rusi odgajaju janjičare”, komentariše Oleh Okhredko, analitičar u Centru za građansko obrazovanje Almeda, nevladinoj organizaciji koja se specijalizovala za pitanje obrazovanja ukrajinske djece pod okupacijom.

Stižu ruski nastavnici

Među lokalnim nastavnicima koji su ostali kada je počela okupacija ukrajinskih teritorija, neki su bili istinske pristalice Rusije, dok drugi nisu mogli otići i trebao im je novac za život. Bilo je također i nastavnika i direktora škola koji su bili nasilno natjerani da se vrate na posao, govori Oleh Okhredko. Ljudi su pritvarani, mučeni, zastrašivani i podvrgavani lažnim pogubljenjima, dodaje on.

Nastavnicima u Rusiji nudi se impresivan bonus za potpisivanje ugovora i premijske plate za preseljenje u Ukrajinu radi posla. Ipak, postoji značajan nedostatak osoblja u školama. Slučajevi u kojima lokalni nastavnik predaje nekoliko predmeta, uključujući i one s kojima nije upoznat, uobičajeni su – iako su mnoge porodice napustile to područje, a broj škola je drastično smanjen.

Zaira Pakhrudinova došla je u septembru 2022. u ukrajinski grad Melitopolj iz južne ruske republike Dagestan da predaje ruski jezik, a ubrzo je kod kuće postala lokalna zvijezda. Pokrenula je komunikaciju između svojih bivših učenika u Rusiji i novih u Melitopolju, pozvala je ratne veterane i sadašnje borce iz Dagestana u školu da upoznaju ukrajinsku djecu, te se pridružila inicijativi za izradu rovovskih svijeća, odnosno malih improvizovanih sprava za grijanje napravljenih od konzervi, za ruske borce u Ukrajini.

Ostavivši svoje troje djece kod kuće u svom selu, Pakhrudinova je insistirala da “dobrovoljno” ode u okupirani dio Ukrajine kako bi odala počast Rusima i Ukrajincima koji su nekada otišli u Dagestan da njene roditelje, bake i dede podučavaju ruski. Dagestan je najsiromašnija regija u Ruskoj Federaciji i najsiromašnija među svim teritorijama pod kontrolom Rusije, uključujući sve ratom opustošene ukrajinske oblasti za koje Rusija tvrdi da ih je anektirala.

Sofija je također primijetila deficit nastavnika u svojoj školi. “Škola koju sam pohađala također je imala manjak osoblja jer niko nije želio da radi tamo, ali kasnije sam imala nastavnicu kojoj je samo trebalo od nečega da živi”, prisjeća se.

“S jedne strane, ona namjerno nije otišla da radi tamo u prvoj godini [okupacije], a s druge strane, prisilila me je da pjevam rusku himnu: zaprijetila je, ako ne pjevam, da će protiv mene napisati i podnijeti izjavu o mojim karakternim osobinama”, opisuje Sofija.

Lov na neistomišljenike

Školsko obrazovanje je obavezno u Rusiji, kao i u Ukrajini. Svaki učenik sada mora imati ruske dokumente da bi pohađao školu. Rusija sprovodi široku kampanju dodjele pasoša Ukrajincima, iako njen uspjeh nije potpun. Zbog toga je pokrenuta velika medijska kampanja koja upozorava one Ukrajince koji još uvek izbjegavaju uzimanje ruskih pasoša da od 2025. godine neće imati nikakva građanska prava u svojim rodnim gradovima ili selima.

Porodice djece koja ne pohađaju školu posjećuju lokalni zvaničnici ili nastavnici u pratnji naoružanih vojnika. Prema Okhredku, postoje slučajevi djece koja izbjegavaju ličnu komunikaciju jedni s drugima kako ne bi otkrila svoje proukrajinske stavove ili stavove svojih roditelja, i dječaka srednjoškolskog uzrasta koji godinu dana nije napustio dom, da bi izbjegao slanje u rusku školu. “Imamo porodice čija se djeca uopće nisu školovala. Skrivali su se, išli iz mjesta u mjesto”, navodi Kharchenko iz “Save Ukraine”.

Neki učenici pohađaju nastavu na lokalnom nivou, a školuju se i u ukrajinskoj školi online, ali se suočavaju sa sve većim ograničenjima okupacionih vlasti. Viber, WhatsApp, Facebook i YouTube su u nekim mjestima zabranjeni i blokirani.

Korištenje VPN-a se snažno obeshrabruje. U nekim oblastima, stanovnici nemaju nikakvu internet vezu. Pretražuju se domovi i provjeravaju uređaji radi otkrivanja ukrajinskih sadržaja i kontakata.

Pristup online materijalu koji prikazuje ukrajinsku perspektivu rata očigledno zabrinjava Ruse – i to s dobrim razlogom. Sofija navodi da u početku nije imala “jasan stav” o tome šta se dešava, sve dok događaje nije dublje sagledala. “Na mene su uticali i društveni mediji. Počela sam da nailazim na videosnimke Ukrajinaca koji objašnjavaju šta nije uredu s Rusijom”, kaže ona.

Uz grubu represiju, Rusi nude materijalne olakšice za pridržavanje. Velike porodice s djecom školskog uzrasta mogu računati na socijalne naknade – ali samo ako djeca imaju ruske dokumente i pohađaju ruske škole.

“Dali su nam besplatnu hranu – peciva i sok. Djeca su često pozivana u [rekreativne] kampove, besplatno, na izlete u Moskvu i Sankt Peterburg. Dijelili su ugalj i humanitarnu pomoć”, prisjeća se Sofija. “U osnovi, oni su pokušavali da udovolje ljudima najbolje što su mogli. Mnogi seljani su to prihvatili: ‘Bili su tako ljubazni – a šta nam je dala Ukrajina?’”, dodaje.

Postoje mnoge prilike koje se nude djeci, posebno onoj s liderskim vještinama, kao što je promocija unutar omladinskih organizacija širom Rusije, koje su pod kontrolom ruske vlade. Čini se da su takve šeme namijenjene da pripreme novu generaciju da radi za rusku administraciju u okupiranim dijelovima Ukrajine.

“Uvijek će postojati tvrdo jezgro aktivne djece koja osjećaju potrebu da nešto postignu, ali neće imati izbora na koji način da to urade – to će biti moguće samo u okviru ruskih projekata. Ovo je veliki problem za nas”, navodi Okhredko.

‘Nijedna se država ne može za ovo pripremiti’

Hanna But je predavala biologiju i njemački jezik na poljoprivrednom fakultetu u Melitopolju tokom 23 godine. Kada su ruske trupe okupirale grad, ona i njena kćerka Chrystyna, novinarka, pridružile su se otporu. Prisustvovale su demonstracijama i po gradu dijelile letke, trake i naljepnice u nacionalnim bojama Ukrajine. Onda su morale pobjeći. Sada Hanna predaje online za melitopoljski fakultet koji je primoran da djeluje van grada.

Iz godine u godinu, sve je manje polaznika sa okupiranih teritorija, a mnogi odustaju na pola puta. Hanna navodi da pokušava biti suosjećajna s djecom sa okupiranih teritorija, jer ne zna da li pate od psihičkih problema.

“Nikada nikoga ne prisiljavam da uključi kameru [na online nastavi]. Ne znam u kakvom je [psihičkom] stanju dijete”, navodi ona. “Ako im postavim pitanje i dođe do tišine, ja ne insistiram. Ako ih zamolim da pišu u chatu, a oni to ne urade – šta ja tu mogu?”, govori But za Detektor.

Objašnjava kako su neki od njenih učenika psihički pogođeni okupacijom: “Zastrašujuće je kada vidite zastave koje nisu zastave vaše zemlje, svuda oko vas vidite naoružane ljude, u školi čujete strašne stvari, koje su zapravo o vama – da su Ukrajinci nacisti, i sve ostalo”, pojašnjava.

Kao i mnoga druga djeca u okupiranim dijelovima Ukrajine, Sofija je pokušala da pohađa online nastavu i u ukrajinskoj školi. To nije dobro prošlo. Ukrajinski sistem online školskog obrazovanja i dalje se prilagođava za slučajeve poput Sofijinog – uglavnom funkcioniše za djecu koja su pobjegla od rata i okupacije, ali bi htjela da nastave školovanje sa svojim starim kolegama i nastavnicima, koji su također otišli i raspršili se unutar i izvan Ukrajine.

“Uspjela sam oko par mjeseci. Nisam se mogla priključiti časovima preko Zooma jer su počinjali u isto vrijeme kad i u mojoj ruskoj školi, ali sam radila domaće zadaće i slala ih nastavnicima”, kaže Sofija.

“Ali bila sam u stvarno lošem psihičkom stanju, nisam mogla učiti, odustajala sam. Mogla sam nešto da uradim jednom mjesečno, ali sam mnogo toga radila odjednom”, nastavlja ona. “Ali nisam uradila sve, i nisam to uradila onda kad sam trebala”, dodaje.

Ukrajinske nevladine organizacije i zvaničnici razvijaju posebne programe za učenike u okupiranim dijelovima Ukrajine, kao i za one koji su izbjegli u inostranstvo, rekao je Okhredko. Postoje opcije za učenike da uče posebno samo ukrajinske predmete, kao što su jezik i historija, kao i da imaju individualne časove s ukrajinskim nastavnicima, sa večernjim i vikend časovima.

Ali već je prošlo mnogo vremena, i sve je teže doći do porodica i djece u okupiranim područjima istoka i juga Ukrajine. “[Rusi] blokiraju sve što je moguće blokirati”, kazao je Okhredko.

Posjedovanje ukrajinskih udžbenika historije i geografije za srednju školu, koji pokazuju okupirane teritorije kao dijelove Ukrajine a ne Rusije, predstavlja veliki rizik za učenike. “Sa stanovišta Rusije, ovo je zadiranje u njen teritorijalni integritet, što se procesuira kao zločin”, objasnio je Okhredko.

“Školovanje u ukrajinskoj školi znači fizičku opasnost i za djecu i za njihove roditelje”, rekao je on.

Mnogi srednjoškolci poput Sofije pobjegli su sa okupiranih teritorija ili namjeravaju da odu kako bi studirali na univerzitetima pod ukrajinskom kontrolom ili u inostranstvu. Sofija sada u Kijevu pohađa svoju posljednju školsku godinu.

Ali mnoge porodice se također vraćaju u svoje okupirane gradove i sela, nesposobne da prevaziđu osjećaj razdvojenosti i siromaštva s kojim su se morale nositi nakon što su pobjegle iz svojih domova i izgubile sredstva za život.

“Ljudi koji su pobjegli sa okupiranih teritorija često su dezorijentisani zbog života pod stalnim stresom pod okupacijom, apatični su, zaista im je potrebna pomoć i računaju na nju. Većina njih sanja o povratku u svoja mjesta i o normalnom životu, i žive u tim snovima”, tvrdi Oksana Likarina, stručnjakinja za mentalno zdravlje i psihosocijalnu podršku pri Ukrajinskoj mreži za prava djeteta.

“Oni ne vode pun život, ne planiraju ništa. Lako ih je ubijediti da se vrate kući ako tamo imaju rođake, posebno ako su se ovdje suočili sa ekonomskim poteškoćama”, dodaje Likarina.

Natalija Mezina, Likarinina kolegica iz Ukrajinske mreže za prava djeteta, navodi da su slučajevi anksioznosti i socijalnog povlačenja široko rasprostranjeni među ukrajinskom djecom koja su direktno pogođena ratom i okupacijom.

“Mnoga djeca su lišena mogućnosti da se igraju, spavaju, slobodno govore i komuniciraju sa svojim vršnjacima na normalan način, što su njihove osnovne psihološke potrebe”, navodi Mezina.

“Mogli bismo gledati učinke ovog rata veoma, veoma dugo, kroz generacije”, zaključuje.