U odluci o obustavi istrage bijeljinskog Tužilaštva, u koju su novinari Detektora imali uvid, navodi se da je ispitan jedan svjedok koji je rekao da mu je poznato da je postojala Vojna komisija za razmjenu ratnih zarobljenika, ali ne zna da je Đurković bio predsjednik neke komisije u tom periodu, niti kakve su bile njegove aktivnosti u toku rata. U odluci se ne navodi da li je ispitan neko od oštećenih.

Iz Tužilaštva pojašnjavaju da pretragom u arhivi Grada Bijeljina nisu uspjeli doći do podataka da je neki od organa imenovao Vojislava Đurkovića zvanog Vojkan za predsjednika Komisije za razmjenu civila i ratnih zarobljenika. Ni Generalni sekretarijat Vlade Republike Srpske, kako stoji u odluci, ne raspolaže podacima da je Đurković imenovan za predsjednika ove komisije.

“Kod činjenice da nema podataka da je osumnjičeni Vojislav Đurković imenovan za predsjednika Komisije za razmjenu stanovništva sa FBiH, evidentno je da imenovani nema ovlašćenja da izdaje naređenje licima koja su mu podređena te, prema tome, u radnjama osumnjičenog nisu stečena sva bitna obilježja bića krivičnog djela ‘ratni zločin protiv civilnog stanovništva’“, navodi se u odluci Tužilaštva u Bijeljini.

Đurković se sumnjičio i za odvajanje muškaraca, njihovo zatvaranje u logore, te maltretiranje i silovanje civila, a bio je pod istragom da je, dok je čuvao grupu zatvorenika bošnjačke nacionalnosti na prinudnim radovima, rafalom iz automatske puške usmrtio 22-godišnjeg Nedžada Korajčevića iz Janje.

Advokat Slobodan Cvijetić, koji je zastupao Đurkovića, nije želio dati komentar.

Novac za prevoz do slobodne teritorije

Mehmed Đezić priča za Detektor kako je 11 mjeseci proveo u logorima, a nakon što je među onima koji su ga zarobili bio Đurković, završio je u “Batkoviću“.

Prema Đezićevim riječima, Đurković je noću prisilno kupio bošnjačko stanovništvo Janje u prvim danima augusta 1994., da bi potom osnovao svoju agenciju, gdje su se vršile uplate od 200 maraka po osobi za prevoz do slobodne teritorije – Majevice.

“Ja sam bio jedan od tih koji je uplatio 200 maraka za sebe, suprugu, djecu, roditelje i sestru. Bili smo na kamionima. U Brijestu pod Majevicom, na putu Priboj – Tuzla, skinut sam s kamiona, zajedno s mnogim Bošnjacima iz Janje odveden u logor ‘Batković’. On i vojnici Vojske Republike Srpske (VRS) su me opljačkali i oduzeli 1.800 maraka“ kaže Đezić i navodi da su mu oduzeti i uništeni dokumenti.

U školi u Brijestu, gdje je prvobitno doveden, Đezić kaže da je na stolu za kojim je Đurković sjedio bila vreća novca koji je prikupio od konvoja izbjeglica koje su iz Janje i Bijeljine trebale doći do Banj brda, mjesta koje je bilo kod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) i na kojem je vršena razmjena.

Većina stanovnika Janje je tada bila u strahu da će svaku večer po njih doći. Fatima Mustafić je s majkom i ocem izvedena u pola noći iz porodične kuće i prebačeni su u Fazaneriju u Suhom polju, gdje su opljačkani i prevezeni u Tuzlu. Ona kaže da je to prva tura ljudi koja je iz Janje, nakon što ih je Đurković opljačkao, prešla preko Majevice u Tuzlu.

“Ja sam bila medicinska sestra. Imala sam neku radnu obavezu, potvrdu za kretanje. Oni su upali u kuću i to je bilo u 15 minuta. Naredili su da se spremimo. Ni ta potvrda ni molbe mi nisu ništa pomogle. Oni su nas izveli u auta. Bio je lično Vojkan i još dva vojnika, koje sam poznavala iz viđenja, i sada ih srećem u Janji. Bili su uniformisani“, priča nam Mustafić.

Prema njenim riječima, po tom sistemu se radilo dvije noći, da bi ljudi kasnije sami plaćali da napuste Janju.

Predmet iz Haga

Predmet protiv Đurkovića je Tužilaštvu Bosne i Hercegovine dostavljen iz Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), a Sud BiH je rješenjem iz novembra 2020. donio odluku o prenošenju vođenja krivičnog postupka na Okružni sud u Bijeljini, zbog krivičnog djela “ratni zločin protiv civilnog stanovništva”.

Tužilaštvo u Bijeljini je, kako navode u odgovoru Detektoru, početkom 2021. pokrenulo istragu, kada su ispitivani svjedoci i pribavljana potrebna dokumentacija, te su utvrdili da u konkretnom slučaju nema obilježja krivičnog djela “ratni zločin protiv civilnog stanovništva” za koje je nadležno Okružno tužilaštvo, već bi eventualno moglo biti riječi o krivičnom djelu “zločin protiv čovječnosti”, za koje je nadležno Tužilaštvo BiH.

Od Suda BiH je u dva navrata tražena ocjena nadležnosti, a odgovor je oba puta bio negativan, s uputama da ovo tužilaštvo nastavi sa istragom i donese tužilačku odluku. Sud BiH je svojim rješenjem od 27. septembra 2023. godine obavijestio Tužilaštvo u Bijeljini da se, na osnovu stanja spisa kojim se raspolagalo, ne može zaključiti da se radi o složenom predmetu koji bi zahtijevao procesuiranje pred Državnim sudom, u smislu uslova propisanih Revidiranom strategijom za rad na predmetima ratnih zločina.

Savez logoraša BiH je u aprilu uložio pritužbu na odluku bijeljinskog Okružnog javnog tužilaštva, uz zahtjev za ponovno pokretanje istrage, s brojnim materijalnim dokazima i izjavama svjedoka. Senad Jusufbegović iz Saveza logoraša za Detektor kaže da su prije nekoliko dana poslali novu, te razgovarali s postupajućim tužiocem Murisom Šabićem.

“On nam je rekao da će pregledati dokaze, razmotriti naš zahtjev i nakon toga donijeti odluku“, kaže Jusufbegović i dodaje kako odgovor na pritužbu još nisu dobili.

Među dokazima koje su Tužilaštvu dostavili iz Saveza logoraša, nalaze se dokumenti koji su korišteni u Haškom tribunalu, poput odluke Državne komisije za razmjenu ratnih zarobljenika i civila za područje Semberije, Majevice i Posavine od 18. novembra 1994. godine, kojom se u članove Komisije imenuje Đurković, kao i dokumenti kojima se ovlašćuje da izvrši ugovorenu razmjenu civila između Srebrenika, Tuzle i Bijeljine.

Savez je bijeljinskom Tužilaštvu dostavio i videozapis, razgovor novinara BBC-a s Vojkanom Đurkovićem, koji je predstavljen kao predsjednik Regionalne komisije za slobodno kretanje civilnog stanovništva, a koji je korišten na suđenju u Hagu bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću, osuđenom na doživotni zatvor, između ostalog, i zbog zločina u Bijeljini.

Milorad Davidović, nekadašnji komandant policije u Bijeljini koji je svjedočio na suđenju Karadžiću, rekao je da mu je Đurković 1993. godine pokazao dokument “kojim se on ovlašćuje da izvrši humano preseljenje muslimanskog naroda i da su vojska i policija dužni da mu pomognu.“

“Vojkan Đurković je radio za SDS kao operativac na terenu. Obećao je muslimanima da će da ih prebaci preko Drine za novčanu naknadu i onda je puštao srpske izbjeglice da uđu u prazne kuće muslimana, također za novčanu naknadu. Kada bi neke muslimane trebalo ubijediti da odu, on bi sredio da policija nestane s tog područja, dok su muslimani zastrašivani i prijećeno im je“, rekao je u haškom svjedočenju Davidović.

Detektor nije mogao dobiti komentar Đurkovića. Prema nezvaničnim podacima koje Detektor nije mogao zvanično verifikovati, on se nalazi u Srbiji.

Sporna funkcija

Branko Mitrović, tužilac Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske, koji ima zadatak da kontroliše odluke okružnih tužilaštava, za Detektor kaže da putem arhiva Ministarstva odbrane i entitetske Vlade nisu mogli utvrditi da je Đurković bio predsjednik Komisije za razmjenu.

“On nije bio dio komandnog lanca da može narediti da neko seli. Nismo ga našli u toj subordinaciji u to vrijeme. To su bili razlozi zbog kojih je donesena naredba o obustavi istrage, jer nema dovoljno dokaza“, kaže Mitrović.

On navodi da u nadležnosti Okružnog tužilaštva nisu komandna odgovornost, genocid, zločin protiv čovječnosti, udruženi zločinački poduhvat, te da se iseljavanjem stanovništva iz Bijeljine i Janje treba baviti Državno tužilaštvo.

Mitrović smatra da se jedino pronalaskom novih dokaza ili svjedoka na okolnosti ubistva Nedžada Korajčevića ponovo može otvoriti istraga.

“Ključ je da ako pojedinci iz Janje imaju nešto konkretno vezano za ubistva, premlaćivanja, da je neko vidio on da nekog muči, ubija, o tome se može pričati“, kaže Mitrović, te dodaje da Savez logoraša ne može biti u svojstvu oštećenog lica i ne može slati pritužbe.

U Detektorovoj Bazi sudski utvrđenih činjenica se navodi da su srpske vlasti držale civile hrvatske i bošnjačke nacionalnosti u sedam zatočeničkih centara na području Bijeljine, od kojih se najviše isticao logor “Batković“. Kroz njega je prošlo više hiljada logoraša iz više opština u BiH, koji su bili podvrgnuti premlaćivanju, prisiljavanju da jedni s drugima vrše ponižavajuće seksualne radnje u prisustvu drugih zatočenika te prinudnim radovima, a koji je bio u funkciji do početka januara 1996. godine.

Sud BiH je zbog zločina u logoru “Batković“ osudio Gligora Begovića na 10 godina zatvora, a proglašen je krivim za saučesništvo u ubistvu trojice civila, seksualnom zlostavljanju nekoliko osoba i premlaćivanju više zatočenika.

Haške presude također navode da je veliki broj lokalnih Bošnjaka, koji nisu bili odvedeni u logor “Batković“, odvezen prema teritoriji pod kontrolom ABiH, gdje su ostavljani da se sami snalaze ili su u zamjenu za novac prevoženi preko granice u Srbiju.

Za zločin protiv civilnog stanovništva u Janji je Sud BiH pravosnažno osudio petoricu bivših pripadnika policije na 12 godina zatvora.