Bademi Delić sinovi Nihad i Zijad pomažu da sjedne dok iz ruku ne ispušta fotografiju trećeg djeteta – Ismeta, koji je nestao tokom rata, kada je imao 16 godina.

“Kada ste nazvali jučer, ona je mislila da su ga pronašli“, kaže Zijad novinarima Detektora u dvorištu njihove porodične kuće u Rakovici.

Badema nema snage da govori, teško se kreće i slabo vidi. Umjesto nje, stariji sin Nihad govori o bratu Ismetu, koji ga je pratio na svakom koraku u djetinjstvu.

“Ja sam bio stariji od njega tri godine. Kada sam išao u ribu, hvatao ih na ruke, on je volio biti uz mene. Ja sam mu inače branio jer je bilo zmija i svega gdje sam lovio, pa mu nisam dao. Bili smo bliski nas dvojica“, prisjeća se Nihad dok pokazuje i ostale Ismetove fotografije.

Na jednoj je Ismet s kapom Jugoslovenske narodne armije (JNA). Objašnjava nam da je nastala 1990. godine u Skoplju, kada ga je posjetio dok je služio vojni rok.

Nihad se svoga brata Ismeta sjeća kao crnokosog dječaka smeđih očiju, koji je iznad svega volio druženje i fudbal. Zajedno su bili u izviđačima. Najviše su se, kaže, družili na liniji prvih nekoliko mjeseci rata tokom 1992. godine.

“Kada se zaratilo, on se prijavio dobrovoljno na Košćanu u Devetu brdsku brigadu i gore je bio kurir u jedinici. Prilikom prvog pokušaja deblokade Sarajeva, 6. juna, bio je u akciji u Vrelima. Bio je ranjen u glavu, predao se zajedno s još jednim momkom. Zarobila ih je srpska vojska i negdje su ih odveli. Od tada mu se gubi svaki trag“, kaže nam Nihad.

Porodica je više puta dobijala informacije o potencijalnim mjestima gdje bi njegovo tijelo moglo biti. Tragali su za njim, ali bezuspješno.

“Da se makar ukopa i zna se gdje mu je mjesto, da mu se dženaza obavi, da se smiri majka i mi svi, da se to jednom riješi. Ovako je sve u nedoumici. Nema ga, a nema mjesta ukopa i dženaze, da mu čovjek Fatihu prouči, ništa“, priča Nihad dok gleda u groblje koje se nalazi preko puta njihove kuće.

Nihad je saznanja o bratovoj smrti i potencijalnim izvršiocima ratnog zločina dostavio Sudu Bosne i Hercegovine, ali nikada nije dobio odgovor.

U Bosni i Hercegovini ne postoji jedinstven podatak o broju maloljetnika koji su se priključili ratnim formacijama, kao ni o broju maloljetnika koji su tako poginuli. Udruženje u Sarajevu procjenjuje da ih je samo u glavnom gradu bilo više od 200, od kojih je više od 50 poginulo.

Na spisku Udruženja boraca “Maloljetni dobrovoljci odbrambeno-oslobodilačkog rata ‘92-‘95“ nalazi se ime Elvedina Avdibegovića koji je rođen 1975. godine. I on je imao 16 godina kada je nestao.

“Nije mu niko mogao zabraniti da ide s babom i rođacima, komšijama, oni su kobajagi čuvali straže mjesec dana“, priča njegova majka Zekija Avdibegović koja više od trideset godina traga za sinom i mužem.

S ocem i drugim članovima porodice Elvedin je odveden iz svoje kuće u Ilijašu 9. juna 1992. godine.

“Bio je zatvoren u osnovnoj školi u Ilijašu koju je pohađao, zajedno s ocem, amidžama i drugim muškim članovima porodice. Negdje u noći s 4. na 5. juli su odvedeni kamionom u nepoznatom pravcu. Odveden je zajedno s ocem, negdje su ubijeni“, kaže Zekija.

Dok su bili zatočeni u školi, ona im je svakodnevno donosila hranu. Elvedin nije bio u istoj prostoriji kao otac Omer i njegova braća. Zekija kaže da se još sjeća zadnjeg razgovora koji su vodili.

“Rekao mi je: ‘Hajde, ako nema ko kositi, izaći ću ja da kosim’. Ostala je bila stoka, nije imao ko kositi. Rekao je da ja pitam da izađe i da kosi. Volio je puno raditi, to je bilo zadnje što je rekao“, prisjeća se Zekija.

Zekija kaže da su ove godine članovi Udruženja nestalih općine Ilijaš s predstavnicima Instituta za nestale BiH pretraživali širu lokaciju masovne grobnice Žerovanj, iz koje su 1996. godine ekshumirana 32 tijela. Više posmrtnih ostataka nisu pronašli.

U presudi Momčilu Krajišniku, bivše predsjedniku Skupštine Republike Srpske, koji je u Hagu osuđen na 27 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti, progon, istrebljenje, ubistva i deportaciju nesrba širom BiH, te učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu s drugim srpskim liderima, navodi se da su srpske snage u maju i junu 1992. u opštini Ilijaš ubile najmanje 22 muslimana, napale nekoliko većinski muslimanskih sela i uništile brojne historijske i vjerske spomenike, tjerale seljane iz njihovih kuća i mnoge od njih držale zatočene u lošim uslovima u zatočeničkim centrima u toj opštini.

Prema spisku iz Udruženja boraca, tokom rata u vojnim formacijama Armije BiH u Sarajevu poginula su 223 maloljetnika.

Rusmir Piralić, predsjednik Udruženja, navodi i da je spisak djelimično tačan jer nisu radili provjere zbog manjka reursa i sredstava. Više su fokusirani, kako kaže, na rehabilitaciju i resocijalizaciju.

“Mi smo dobrovoljno pristupili i sasvim je to normalno da, kada vas neko napada, vi se branite. Što se tiče angažovanja, neko je bio kurir, neko je bio vojnik, neko je bio u logistici, neko u manevarskim, neko u pješadijskim jedinicama za čuvanje linija“, objašnjava Piralić.

Detektor je od ministarstava za boračka pitanja – kantonalnog i federalnog, tražio podatke o broju angažovanih maloljetnika u vojnim formacijama, te koliko je njih poginulo za vrijeme rata. U Ministarstvu za boračka pitanja Kantona Sarajevo su nas u odgovoru uputili na Federalno ministarstvo – iz kojeg do objave ovog teksta nije odgovoreno.

Prema podacima Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica na teritoriji BiH, u periodu 1992–1995. godine poginulo je 78 maloljetnih lica koji su imali status vojnika u Vojsci Republike Srpske (VRS), Teritorijalnoj odbrani (TO), Ministarstvu unutrašnjih poslova (MUP RS). Od tog broja, još jedno lice se vodi kao nestalo.

”Treba naglasiti da je vojni status ovih žrtava utvrđen na osnovu činjenica da su oni obavljali određene poslove za vojsku, ali najčešće nisu bili borbeno angažovani, odnosno nisu bili na prvim borbenim linijama”, navode iz Republičkog centra.

Kroz projekat ”Djeca rata – djeci mira“, Piralić danas s bivšim maloljetnim pripadnicima VRS-a i Hrvatskog vijeća obrane (HVO) razgovara s mladima o svim negativnim posljedicama nasilnog načina rješavanja konflikta i važnosti izgradnje zajedničkog povjerenja, kao temelja za bolji i kvalitetniji suživot. Nastoje dati doprinos izgradnji međusobnog povjerenja i unapređenju međuetničke tolerancije, u poruci mira koju žele da pošalju mlađim generacijama.

”Poenta je da smo u tim godinama bili drugi, treći i četvrti razred srednje škole. Prekinuto nam je školovanje, mladost, najbitniji dio razvoja života koji smo preživjeli u onoj neimaštini. I nakon rata nije bio nijedan program koji je skupio tu mladu generaciju pa njih ili školovao ili zaposlio kao portire negdje, pa ko koliko dobaci. Jednostavno se nije desilo ništa slično“, kaže Piralić.

Robert Marić iz Busovače, bivši maloljetni pripadnik HVO-a, kaže da su ga nedavno pitali šta misli o izgradnji zajedničkog kulturnog centra koji bi doprinio pomirenju.

“Zgradu je lako napraviti, koliko god koštala. Najteže je izgraditi mostove među ljudima. Jer, krv je puštena – to je bila njima poenta“, kaže Marić, čija je majka ubijena tokom rata.

*Ova analiza je napisana uz pomoć projekta Podrška EU izgradnji povjerenja na Zapadnom Balkanu, koji finansira Evropska unija, a sprovodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP). Sadržaj ove analize je isključiva odgovornost BIRN-a i ne odražava nužno stavove Evropske unije niti UNDP-a.