Sabina Mehmedović i Samira Gajević su rodice koje su 1994. godine pošle u školu u Srebrenici, koja je u to vrijeme bila pod opsadom Vojske Republike Srpske (VRS), a koju su Ujedinjene nacije (UN) proglasile „bezbjednosnom zonom”.

„Jedna plava sveska sa logom UNHCR-a (Visoki komesarijat za izbjeglice UN-a) i jedna plava olovka je bilo sve što smo imali”, prisjeća se za BIRN Sabina, danas majka dvije kćeri.

U to vrijeme u Bosni i Hercegovini bjesnio je rat koji je počeo 1992. godine, u kom su bile sukobljene tri strane. U istočnoj Bosni, VRS i Armija Bosne i Hercegovine (ABiH) borile su se za kontrolu nad teritorijom.

Rat u BiH raselio je više od dva miliona ljudi i škole su često korištene kao privremeni izbjeglički centri, zbog čega su nastavnici i školsko osoblje bili prisiljeni  da improvizuju nastavu.

Takav je bio slučaj i u opštini Srebrenica, čija se populacija od početka rata, zbog dolaska hiljada izbjeglica iz drugih krajeva, povećala četiri puta.

„Naša učionica je zapravo bila stari autobus postavljen između drveća koje nas je  štitilo”, kaže Samira za BIRN. „Još se sjećam da sam vodila računa o kartonu (kartonskoj kutiji) koji smo morali koristiti umjesto stola“, dodaje ona.

Nastava u voćnjaku

Pošto su bile raseljene iz svojih rodnih sela, Sabina i Samira živjele su u izbjegličkim kampovima u općini Srebrenica.

Resursi su bili oskudni. Općina koja se borila imala je samo ono što bi stiglo kao humanitarna pomoć. Srpske snage su čak bile prekinule i dovod vode u grad.

No, ratna uprava grada nastojala je, koliko je to bilo moguće, održati život u enklavi, što je uključivalo i obrazovanje djece.

Tri decenije kasnije, 38-godišnja Samira još uvijek pamti te dane „kao da su bili juče”.

„Još se sjećam lekcija koje smo imali kada nas je učitelj izvodio iz autobusa i držao nastavu u voćnjaku”, priča ona.

„Podigao bi komad papira i objašnjavao nam kako da napišemo slova”, dodaje Samira.

Njena rodica Sabina je krenula u školu u izbjegličkom kampu u kom se nalazila njena porodica, koja je pobjegla od srpskih snaga.

„Imali smo improvizovanu učionicu u napuštenoj kući”, sjeća se Sabina.

„Još se živo sjećam plavih najlona UNHCR-a na prozorima kuće“, priča ona.

Obje se sjećaju i kako su se njihove porodice mučile da nabave nešto za jelo.

„Moj otac je satima hodao da dođe do humanitarnih paketa kako bi kući donio nekoliko kilograma brašna, soli i ulja za jelo”, kaže Sabina.

Tokom rata, mnoge porodice su improvizovale kako bi dobile svjetlo tako što bi krpu stavili u šolju ulja za jelo i zapalile je.

„Jedan fildžan ulja mogla je gorjeti sat vremena”, objašnjava Sabina. „I sjećam se kako sam se jedne noći utrkivala s tim kako bih završila crtež za nekakvo takmičenje koje je organizovao UNHCR“, dodaje ona.

Pobijedila je na takmičenju i dobila blok za crtanje i četiri drvene bojice. „Nakon što sam godinu dana imala jednu olovku, imati četiri, i to u boji, bio je vrhunac mog života u to vrijeme“, naglašava Sabina.

„Kada bi me otac mogao vidjeti“

Sabina i Samira, u mjesecima koji su uslijedili, morali su se više puta seliti. U julu 1995. godine, dok je VRS napredovala u nastojanju da zauzmu Srebrenicu, bile su među hiljadama ljudi koji su potražili utočište u staroj Fabrici akumulatora kod Potočara.

U danima nakon pada enklave, srpske snage masakrirale su više od 7.000 muškaraca i dječaka Bošnjaka, što je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) okarakterisao kao genocid.

Obje rodice izgubile su sve muške članove uže i šire porodice, uključujući Sabininog oca i njegovog brata, odnosno njihovog amidžu.

U Memorijalnom centru Srebrenica 11. jula ove godine biće ukopano 14 novoidentifikovanih žrtava genocida. Do sada je u ovom mjestu ukopana 6.751 žrtva genocida. Još 250 žrtava, po želji njihovih porodica, ukopane su na lokalnim grobljima. Kolektivnoj dženazi ove sedmice u Potočarima, bit će prisutne i Sabina i Samira, njihova djeca i ostali članovi porodice.

Obje se sjećaju julskog dana 1995. godine kada su, zajedno sa drugom djecom, ženama i starcima iz Srebrenice koje su protjerale srspke snage predvođene Ratkom Mladićem, napuštale Fabriku akumulatora.

„Utovarili su nas u autobuse i poslali u Kladanj, koji je bio pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine”, ističe Sabina.

Snažna su sjećanja i dana kada su stigle na slobodnu teritoriju.

„Sjećam se kada sam tog dana popila vodu, nikada mi to nije značilo kao tog dana”, priča Sabina naglašavajući: „Nikada više nisam bila tako žedna“.

Sabina i njene dvije sestre su u međuvremenu završile fakultet. Ona je studirala novinarstvo i objavila dvije knjige o svom dosadašnjem životu.

„Zbog te četiri bojice moje kćerke imaju najmanje deset pernica“, kaže ona ističući: „Nastojim da imaju najbolje obrazovanje“.

Samira danas živi u Sarajevu, gdje radi kao glavna sestra u Zavodu za bolesti ovisnosti. Ona je također završila fakultet i njeguje vrijednost obrazovanja za svoja dva sina.

„Svakog dana u školi imala sam samo jednu motivaciju“, kaže ona. Taj motiv bio je njen otac, koji je poginuo u borbi 1992. godine, tri godine prije genocida u Srebrenici.

„Sve što sam radila, radila sam želeći da me je otac mogao vidjeti, bio bi ponosan“, zaključuje Samira.