Vrlo brzo nakon objave da će UN odlučivati o rezoluciji, snažna zagovaračka kampanja protiv usvajanja pokrenuta je iz Srbije i Republike Srpske. Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije i Milorad Dodik, predsjednik bh. entiteta Republika Srpska, predvode ovu kampanju koja uključuje negiranje genocida i sudski utvrđenih činjenica, veličanje ratnih zločina, te presuđenih ratnih zločinaca.
Reagovale su brojne međunarodne i domaće institucije i organizacije, upozoravajući koliko je ta kampanja opasna i kako njeni promotori podrivaju mir na Zapadnom Balkanu.
U nizu reakcija i objava pojavile su se brojne oprečne informacije. Evo šta trebate znati prije usvajanja rezolucije.
Šta piše u rezoluciji?
Tekst Prijedloga rezolucije isprva nije bio zvanično poznat. Pojedini mediji objavljivali su dijelove rezolucije, među kojima i reporter Al Jazeere Balkans, Ivica Puljić, a Memorijalni centar Srebrenica prva je zvanična institucija koja je objavila Nacrt.
Ono što sada znamo jeste da je dokument napisan na tri stranice. On, kao prvi cilj, predviđa uspostavljanje 11. jula kao Međunarodnog dana sjećanja na genocid u Srebrenici počinjen 1995. godine. Usvajanjem rezolucije, sve članice UN-a bile bi pozvane da obilježavaju ovaj dan.
Drugi cilj jeste bezrezervno osuđivanje svakog poricanja genocida u Srebrenici. U prvi plan tu su stavljene sudski utvrđene činjenice o genocidu, te je naglašena potreba da budu osuđene sve radnje koje veličaju osuđene za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid, uključujući i odgovorne za genocid u Srebrenici. Ovakve akcije u rezoluciji predviđene su kako bi spriječile ponavljanje genocida i revizionizam, odnosnu novu i pogrešnu interpretaciju činjenica o genocidu.
Posebno važan dio dokumenta je poziv svim državama članicama UN-a da u svoje obrazovne programe uvrste sudski utvrđene činjenice o genocidu. Ovakve izmjene obrazovnih programa trebale bi biti napravljene kroz posebne aktivnosti prilagođene djeci i mladima.
Nakon najave rezolucije, Memorijalni centar Srebrenica predstavio je prvi Prijedlog pristupa izučavanju bosanskog genocida u obrazovanju djece i mladih. Navedeno je da je cilj ovog dokumenta ponuditi odgovore na važna pitanja iz prakse, podijeliti iskustva zaposlenika Centra i učiniti temu genocida bliskom djeci i mladim. Na ovaj način, dodaju, žele spriječiti da lekcije iz Srebrenice budu temelj za mržnju i netoleranciju, već da postanu mehanizam za osvještavanje budućih generacija o tome šta netrpeljivost, isključivanje i dehumanizacija mogu donijeti.
Drugi korak iz rezolucije, koji bi trebao obezbijediti zaštitu sudski utvrđenih činjenica, jeste poziv svim državama da se pridržavaju obaveza iz Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, uz poštovanje relevantnih odluka Međunarodnog suda pravde. Na ovaj način međunarodna zajednica bi podržala izmjene Krivičnog zakona BiH, koje je prije gotovo tri godine nametnuo bivši visoki predstavnik Valentin Inzko, a one predviđaju kazne za negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca.
U tu svrhu, rezolucija poziva i na proces pronalaska i identifikacije preostalih žrtava genocida u Srebrenici, te nastavak krivičnog progona počinioca genocida. Broj žrtava genocida za kojima se još uvijek traga iznosi 797, navedeno je u podacima Instituta za nestale osobe BiH.
Posljednja dva poglavlja posvećena su trajnoj memorijalizaciji genocida u Srebrenici, te predviđaju uspostavljanje informativnog programa “Genocid u Srebrenici i Ujedinjene nacije”. Prva aktivnost ovog programa bila bi obilježavanje 30. godišnjice genocida tokom 2025. godine, a svim članicama i organizacijama UN-a, kao i organizacijama civilnog društva, bio bi upućen poziv da aktivnije učestvuju u obilježavanju 11. jula i kreiranju edukativnih i aktivnosti podizanja svijesti o genocidu u Srebrenici.
Važna napomena koju svi analitičari daju tokom pojašnjavanja detalja rezolucije jeste da u njoj nisu navedene ni Srbija, ni Republika Srpska. Ova napomena je važna jer argument da bi rezolucija osudila srpski narod kao genocidan koriste zagovarači neusvajanja rezolucije, a iz samog Nacrta moguće je vidjeti da takav navod nije tačan.
Nakon brojnih konsultacija u vezi sa tekstom Nacrta rezolucije, koje su održane širom svijeta, usvojena su dva amandmana koja je predložila Vlada Crne Gore. Prvi amandman naglašava da je odgovornost za genocid u Srebrenici individualna, te da ne može biti pripisana bilo kojoj etničkoj, religijskoj ili nekoj drugoj grupi, kao ni nekoj zajednici u cjelini. Drugi se odnosi na očuvanje stabilnosti i jedinstva u različitosti u Bosni i Hercegovini, što je jedan od europskih principa koje baštini i Europska unija.
Ostatak teksta Nacrta rezolucije o genocidu u Srebrenici, iako redefinisan, ostao je neizmijenjen u svojoj suštini.
Ima li dovoljno podrške za usvajanje rezolucije?
Nacrt rezolucije su prvi put zvanično predstavile Njemačka i Ruanda 18. aprila u zgradi UN-a u New Yorku, a u prezentaciji su učestvovali i predstavnici BiH. Dvije zemlje koje su inicirale rezoluciju najveći su sponzori njenog usvajanja, a do sada je još 14 zemalja zvanično potvrdilo da će biti kosponzori dokumenta.
Pitanje koje postavljaju i zagovornici i protivnici rezolucije uoči zasjedanja u UN-u jeste da li ima dovoljno podrške za usvajanje.
Generalna skupština, koja bi trebala glasati o rezoluciji, sastoji se od 193 zemlje članice, koje imaju jednako pravo glasa. Za usvajanje rezolucije potrebna je prosta većina, odnosno 97 glasova zemalja članica koje bi podržale usvajanje.
Dodik je u izjavama objasnio da postoji mogućnost da se za odlučivanje o većini glasova računaju samo glasovi za i protiv, nakon što se iz brojanja isključe zemlje koje budu suzdržane. On smatra da će broj suzdržanih biti značajan.
Postoji i mogućnost da ovaj dokument bude proglašen “važnim pitanjem”, te bi u tom slučaju bila potrebna dvotrećinska većina glasova za usvajanje. U tom slučaju, 129 zemalja moralo bi glasati za usvajanje rezolucije.
“Važnim pitanjima” u Generalnoj skupštini UN-a najčešće se proglašavaju odluke o miru i sigurnosti, prihvatanju novih članica te podaci o budžetu, pa je malo vjerovatno da će rezolucija o Srebrenici biti tako okvalifikovana.
Vijeće sigurnosti UN-a je u julu 2015. godine odbilo rezoluciju o Srebrenici, kada je Rusija, kao stalna članica ovog tijela, vetom spriječila usvajanje rezolucije. Tada je ovaj dokument predložila Velika Britanija, za je glasalo deset članica Vijeća sigurnosti, a Nigerija, Angola, Venecuela i Kina su bile suzdržane. U Generalnoj skupštini ne postoji mogućnost veta kao u Vijeću sigurnosti.
U zvaničnom pojašnjenju UN-a o glasanju u Generalnoj skupštini navedeno je da većina rezolucija, unatoč protivljenju pojedinih zemalja, bude usvojena konsenzusom, jer ovakvi dokumenti nisu obavezujući za sve članice nego predstavljaju generalno opredjeljenje.
Govoreći o podršci koja je do sada osigurana, iz Memorijalnog centra Srebrenica ranije su saopštili da su podršku rezoluciji već garantovale Albanija, Čile, Francuska, Finska, Irska, Italija, Jordan, Lihtenštajn, Malezija, Nizozemska, Novi Zeland, Slovenija, Sjedinjene Američke Države i Turska.
Javno su se očitovali i predstavnici Sjeverne Makedonije, čiji predstavnici su najavili podršku rezoluciji, a posredstvom svoje ambasade u Sarajevu to je još učinila i Češka. Osim toga, predstavnici Hrvatske u svjetskoj organizaciji su za medije potvrdili da će njihova država biti sponzor rezolucije, dok Crna Gora još čeka smjernice iz Podgorice.
Osim zemalja članica UN-a, podršku rezoluciji uputile su bojne organizacije civilnog društva iz regije i svijeta. Beogradski Fond za humanitarno pravo pozvao je predsjednika i vladu Srbije da podrže rezoluciju u UN-u i “prestanu s praksom glorificiranja osuđenih ratnih zločinaca i negiranja ratnih zločina, žrtava i presuda međunarodnih sudova”.
Sličan poziv stigao je i vladi Crne Gore u kojem je 61 organizacija civilnog društva pozvala vlasti da sponzorišu rezoluciju u UN-u.
Osim regionalnih, međunarodne organizacije poput “Centra za holokaust i genocid” iz Johannesburga, Internacionalne koalicije “Mjesta savjesti” i Aegis Trusta koje vodi Memorijalni centar genocida u Ruandi, podržale su rezoluciju i pozvale zemlje članice na njeno usvajanje.
Vučić i Dodik su u izjavama o rezoluciji naveli da će “uraditi sve da ne bude usvojena”, ali i da smatraju da postoji dovoljno glasova za njeno usvajanje.
Prema nezvaničnim najavama, podrška za usvajanje je snažna i gotovo je izvjesno da bi početkom maja jedna od najvažnijih međunarodnih organizacija mogla i zvanično usvojiti rezoluciju o genocidu u Srebrenici.
Zvanično će se znati da li rezolucija ima podršku tek nakon glasanja.
Kakve je reakcije izazvala rezolucija o Srebrenici?
Žrtve genocida, organizacije koje se bave tranzicijskom pravdom i veliki broj članica UN-a glasno su pozdravili rezoluciju. Oni koji podržavaju usvajanje smatraju da će rezolucija pomoći u suočavanju s prošlošću i sprečavanju negiranja i relativiziranja genocida.
U isto vrijeme, u Republici Srpskoj i Srbiji, uz podršku Rusije, negativne reakcije se ne smiruju sedmicama.
Na samom predstavljanju Nacrta rezolucije u UN-u predstavnici Rusije iznijeli su prigovor jer predstavljanju nije prisustvovala Željka Cvijanović, članica Predsjedništva BiH. Naveli su da su iznenađeni što se iza rezolucije nalazi Njemačka s drugim zapadnim zemljama, posebno Nizozemskom, zbog uloge njenih vojnika u Srebrenici 1995. godine.
Osim njih, reagirao je i ambasador Srbije u UN-u Saša Mart, koji je ponovio stavove slične ruskim, a protiv rezolucije su se na ovom sastanku izjasnile još Venecuela, Kina, Sjeverna Koreja i Nikaragva.
Ranije, krajem marta, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je na svom profilu na društvenoj mreži Instagram objavio da su pred Srbijom teški dani, nakon čega su uslijedile brojne reakcije protiv usvajanja rezolucije.
“Direktno nam ugrožavaju vitalne nacionalne interese, i Srbije i Srpske. Narednih dana upoznaću narod Srbije sa svim izazovima koji su pred nama. Biće teško, najteže dosad. Borićemo se. Pobediće Srbija”, istaknuo je tada Vučić.
Ubrzo nakon toga, uslijedio je sastanak rukovodstava Srbije i Republike Srpske na kojem je početkom aprila razgovarano o rezoluciji. Vučić je tada jasno poručio da će se boriti protiv usvajanja rezolucije. On je tada, kako su prenijeli mediji, kazao da Srbija i RS rezoluciju “vide kao napad na cijeli srpski narod, koji bi time bio označen kao kolektivni krivac za genocid u Srebrenici”.
Predsjednik RS-a Milorad Dodik je tom prilikom ponovo negirao genocid u Srebrenici, uz dodatak da je “genocid izmišljena forma koja služi pokušajima da se satanizuje čitav srpski narod”. Slične konstatacije ponavljao je i u nizu drugih medijskih istupa.
Poseban skup naziva “Srpska te zove” održan je 18. aprila u Banjoj Luci, kao reakcija na rezoluciju. S ovog skupa poslane su brojne poruke, uz fotografije ratnih zločinaca, a za organizaciju je bila zadužena opštinska organizacija porodica poginulih i nestalih civila iz Srebrenice, uz podršku stranaka vladajuće većine.
I s ovog skupa Dodik je ponovo poručio da je cilj usvajanja rezolucije da “Srbe okvalifikuje kao jedini narod u istoriji koji je počinio takvo nešto” i da će takav dokument dovesti do otcjepljenja RS-a od BiH. Slične poruke s ovog događaja poslali su Cvijanović, kao i predsjednica Skupštine Srbije Ana Brnabić, te Milica Đurđević Stamenkovski, predsjednica proruskog pokreta “Zavetnici” iz Beograda.
Istog dana, Narodna skupština RS-a na posebnoj sjednici usvojila je Izvještaj Nezavisne međunarodne komisije o stradanju svih naroda na području srebreničke općine od 1992. do 1995., u kojem se, između ostalog, navodi da se ne može prihvatiti termin genocid.
Osim ovih događaja, u brojnim medijskim istupima narative protiv usvajanja rezolucije promovirali su i brojni drugi političari iz Srbije i RS-a, poput ministra vanjskih poslova Srbije Ivice Dačića, predsjednika NSRS-a Nenada Stevandića, te ministra vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH Staše Košarca.
Nakon skupa u Banjoj Luci, Dodik je najavio da će 2. maja, na dan kada je ranije očekivano da će biti glasanje o rezoluciji u UN-u, biti održan skup cijelog rukovodstva u Srebrenici, kako bi pokazali da je “to mjesto u Republici Srpskoj” i da se ne stide Srebrenice.
Ove reakcije i najave novih okupljanja dovele su do značajne političke krize u BiH i povećanog osjećaja nesigurnosti građana prije usvajanja rezolucije.
Zašto je rezolucija o genocidu u Srebrenici važna?
Kroz više presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), koji je osnovao upravo UN, utvrđeno je da je u Srebrenici u julu 1995. godine počinjen genocid u kojem je ubijeno više od 7.000 muškaraca i dječaka. Ovaj sud je zbog genocida i drugih zločina u Srebrenici osudio 18 osoba, kojima je izrečeno pet doživotnih kazni i 219 godina zatvora.
Osim toga, Sud BiH je za genocid osudio 14 osoba na ukupno 243 godine zatvora, dok su za druge zločine počinjene u Srebrenici osudili još 14 osoba na 223 godine zatvora.
U Srbiji je osuđeno pet osoba na ukupno 68 godina zatvora za zločine u Srebrenici, od kojih su četvorica bivših pripadnika jedinice “Škorpioni”, zbog ubistva Srebreničana u Trnovu, a dvojica bivših pripadnika ove jedinice su u Hrvatskoj osuđeni na 30 godina zatvora.
Uprkos brojnim presudama i utvrđenim činjenicama, negiranje genocida je nastavljeno u BiH, ali i drugim zemljama. U BiH je negiranje dostiglo tolike razmjere da je bivši visoki predstavnik, nakon godina neaktivnosti, odlučio nametnuti izmjene zakona kojim se zabranjuje negiranje genocida. Nakon prvih pozitivnih efekata zakona, izostanak optužnica doveo je do novog povećanog negiranja.
Rezolucija sada sudske utvrđene činjenice prepoznaje kao važan materijal za uspostavljanje boljeg suočavanja s prošlošću, ali i borbe protiv negiranja genocida i veličanja zločina i ratnih zločinaca. Kampanja koja je pokrenuta protiv rezolucije za brojne stručnjake najbolji je primjer zašto je jedan ovakav dokument potreban.
Posebno su važne namjere da se rezolucijom članice UN-a privole na uvrštavanje rezolucije u obrazovne programe i da sjećanje na genocid u Srebrenici bude institucionalizirano. Uz to, važni su i pozivi za daljnje otkrivanje istine o genocidu, pomoći žrtvama i krivično gonjenje odgovornih.
Na ovaj način međunarodna zajednica pružila bi veću podršku mehanizmima tranzicijske pravde, koja je ključ za borbu protiv masovnih kršenja ljudskih prava.
Iako je riječ o neobavezujućem dokumentu, ključno je opredjeljenje članica UN-a, koje bi bilo istaknuto njegovim usvajanjem, da borba protiv negiranja genocida i podrška institucijama koje se bore protiv takvih pojava bude osnažena. Tako bi bila dodatna osigurana dosljedna primjena međunarodnih dokumenata i domaćih zakona, koji za cilj imaju uspostavljanje pravnih i socioloških okvira, važnih za proces pomirenja.
Udruženje žrtava i svjedoka genocida i Pokret “Majke enklava Srebrenica i Žepa” u svom pozivu zemljama članicama UN-a naglasile su da je usvajanje rezolucije “civilizacijski čin kojim se odaje počast žrtvama teškog kršenja međunarodnog prava, uključujući i genocid”.
“Usvajanjem rezolucije u Generalnoj skupštini UN-a žrtve genocida u Srebrenici će dobiti moralnu satisfakciju i podsjećanje da žrtve nisu zaboravljene. Pored satisfakcije za žrtve, rezolucija daje šansu dijalogu, pruža priliku za pokajanje i stvara preduslove za pomirenje”, objasnili su.
* Ovaj tekst je dopunjen u dijelu koji se odnosi na amandmane Crne Gore, koji su usvojeni nakon objavljivanja članka.
