Novinarka Renata Radić-Dragić, koja je radila na CIN-ovim pričama skoro četiri godine, za Detektor kaže da ih je presuda, ali i samo ročište kojem su prisustvovali, iznenadilo, jer činjenice iz njihovih istraživanja nisu ni spominjane.

“Nisu bili predmet tužbe, mi se nismo ni spomenuli. I u toku procesa da smo, recimo, na bilo koji način spomenuli informacije tipa zagađenje rijeke Blihe, tenderi ili nešto, pa bismo mi rekli da je, ne znam, Sud, sutkinja pomiješala, ali te informacije koje su navedene u presudi, mi ih uopšte nismo spomenuli u svom tekstu“, kaže ona.

Advokatica Ilvana Bijedić, nakon detaljnog analiziranja prvostepene presude, za Detektor navodi da je Sud zauzeo stav da je kleveta počinjena, bez utvrđivanja elemenata kojima se utvrđuje postojanje ovog krivičnog djela.

“Da bi Sud iz provedenih dokaza izveo zaključak o počinjenju klevete, a obzirom da je u postupku tražena naknada štete u obliku novčanog iznosa, Sud je morao izvesti pouzdane zaključke o postojanju i nastanku štete u smislu obligacionog prava, što u konkretnom slučaju nije učinjeno“, kazala je.

Bijedić dodaje da je Sud morao ispitati postojanje namjere kod CIN-a da činjenjem klevete pričini štetu “Lageru“, a da su pri tome postupali izvan okvira novinarske slobode koju štiti Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava.

“Tokom dokaznog postupka Sud nije utvrđivao, odnosno nije ni imao osnovu za zaključak da je sadržaj informacija koje su tuženi prenijeli neistinit. Ostalo je potpuno nejasno da li je istina ili neistina ono što su tuženi prenijeli, a Sud neopravdano ocijenio kao klevetu“, smatra ona.

Uz to, dodaje Bijedić, osim što je CIN uskraćen za razloge osude, presuda se s aspekta zakonitosti ne može ni ispitati – što je dovoljan razlog da bude od strane višeg suda ocijenjena kao nezakonita.

“U konkretnom slučaju, Sud nije uopće dao ocjenu objektivnih – materijalnih dokaza koji su predloženi od strane CIN-a, niti je dao ocjenu subjektivnog dokaza, odnosno iskaza svjedoka“, kazala je o presudi u predmetu koji je sada u žalbenom postupku pred Kantonalnim sudom u Širokom Brijegu.

Radić-Dragić kaže kako su uočili da su osuđeni za navode koje nikada nisu napisali, nakon čega su pronašli još dvije presude protiv drugih medija u kojima su uočili iste zaključke.

“Da li je sutkinja koristila tu presudu kao urnek pa nije izbrisala stvari koje su već bile predmet ranijeg spora, ili se koristila tom presudom pa prepisivala, zaista ne znam kako je nastalo, ali se desilo da su informacije iz ranijih presuda završile u našoj – to je problem“, kaže ona.

Prepisivanje zaključaka iz drugih presuda nije rijetkost u bh. pravosudnoj praksi, smatra advokat Ahmed Efendić, koji ima dugodišnje iskustvo u predmetima za klevetu. On kaže da je presuda CIN-u “plastičan primjer takve prakse” i ne može biti na snazi.

“Bojim se da je ovo više pravilo nego iznimka. I sām sam nekoliko puta zaprimao presude koje su sadržavale određenu elaboraciju koja se očito nije odnosila na dati predmet“, kaže on.

Efendić takvu sudsku praksu objašnjava nedostatkom specijaliziranih sudija i tužilaca u oblasti klevete i postupanja u širokom spektru pravnih sporova, što smatra neophodnim za dobro pravno vladanje jednom sudiji.

“Specijalizacija sudija bi omogućila da sudije mnogo bolje vladaju i normama i sudskom praksom koja se tiče sporova u kojima sude, što bi sigurno za posljedicu imalo i brži rad suda ali, što je suštinski bitno, i kvalitetnije presude“, navodi Efendić.

Ovu presudu ne vidi kao želju da se njome iskaže neka poruka medijima.

“Ona je, naprosto, rezultat propusta u radu sudije pojedinca“, kaže.

Otvorena sezona lova na nezavisne medije

Dženana Alađuz, dugogodišnja novinarka i direktorica Fondacije Infohouse, nije iznenađena presudom CIN-u. Za nju je ona jedan od mehanizama kontroliranja medijskog prostora.

“Uz rizik da zvučim dramatično onima koji se ne bave medijskom slikom i nemaju potrebe, ja bih rekla da je otvorena sezona lova na medije. Ne direktno na osobu kao novinara ili novinarku, nego više na slobodne i nezavisne medije“, kazala je Alađuz, podsjećajući i na usvajanje Zakona o kriminalizaciji klevete u Republici Srpskoj kojim se, prema njoj, žele ugušiti slobodni mediji.

“Ovo što se desilo, prekopirana presuda CIN-u, to je samo pokazatelj koliko nam je, ne možemo reći loše pravosuđe, nego koliko njih nije briga”, kaže.

“Toliko se malo boje javnog mnijenja, toliko se malo boje građana da se čak ni ne potrude sakriti kako loše rade svoj posao. Nekad su se trudili da sakriju nekompetentnost, pa neko drugi radi za njih“, navela je Alađuz.

Advokat Efendić kaže da javnost može biti iznenađena, pa i zatečena činjenicom da se na ovakav način donose sudske odluke, ali i da se brzom i adekvatnom reakcijom mogu spriječiti ovakvi propusti i stvaranje sudske prakse.

On smatra da, kada su u pitanju sporovi zbog klevete, utvrđivanje mjesne nadležnosti suda, odnosno pred kojim sudom će se voditi postupak, predstavlja izvor većih problema na koji je potrebno ukazati.

“U praksi to znači da – budući da se u tužbama za klevetu u pravilu postavlja i odštetni zahtjev – tužitelji vrlo često podnose tužbe u mjestu gdje oni, a ne tuženi, imaju prebivalište ili sjedište, uz tvrdnju da im je tu nastupila štetna posljedica, što sudovi, prema trenutnoj praksi, prihvataju kao opravdan argument za ustanovljenje mjesne nadležnosti“, naveo je objašnjavajući kako je uvjerenja da je takva praksa pogrešna.

Pojašnjava da je odredba o mjesnoj nadležnosti opravdana gdje nesporno postoji šteta, poput saobraćajne nezgode ili tjelesnih povreda, ali se, ukoliko se odredi mjesna nadležnost u postupcima zbog klevete, automatski pretpostavlja da je do nje i došlo – što smatra posebno problematičnim u situacijama kada su tužitelji ekonomski moćna privredna društva i kada se sve odvija u malim, lokalnim sredinama.

“Moj dojam je da sudije smatraju da takvim odlukama štite, ne samo privredni subjekt koji pokreće postupak, već i cijelu lokalnu zajednicu u kojoj i same sudije žive i rade“, zaključio je.

Disciplinski postupak formiran po službenoj dužnosti

Prema riječima novinarke Radić-Dragić, nakon izrečene presude i utvrđenog kopiranja iz druge presude, CIN se obratio Uredu disciplinskog tužioca Visokog sudskog i tužilačkog vijeća i ukazao na propust.

Iz Ureda su za Detektor potvrdili da su, i prije pritužbe CIN-a, formirali predmet po službenoj dužnosti protiv Mandić zbog, između ostalog, donošenja odluka kojima se očigledno krši zakon ili uporno i neopravdano krše pravila postupka, kao i zbog kašnjenja u izradi odluka ili drugim poslovima.

Protiv nje se ranije nije vodio disciplinski postupak, naveli su iz Ureda u odgovoru Detektoru.

Bijedić smatra da je ovom presudom Općinski sud u Širokom Brijegu uspostavio “veoma opasan presedan”.

“Sud ‘na mala vrata’ ovom presudom uvodi pravilo prema kojem novinari, ukoliko iznose neke tvrdnje, moraju za takve tvrdnje imati dokaz da su iste utvrđene nekom pravosnažnom sudskom odlukom“, kaže ona i dodaje da takav pristup – na neprihvatljiv i grub način – neosnovano pravno ograničava novinare da iznose ili prenose informacije od značaja za javnost.

Alađuz poručuje da ova presuda mora biti poruka svim građanima za reakciju, ali i profesionalnim pravosudnim stručnjacima da hitno i adekvatno reagiraju kako bi očuvali posljednji prostor slobode društva – što su za nju nezavisni mediji.

“Ova zakonska regulativa koja nas prati, ljudi koji nas tuže, koji nam sude, samo to svakim danom potvrđuju. A kada padnu nezavisni mediji i, ako oni ovako nastave, past će, onda nema države, nema demokratije i nema slobode. Neka priča ko šta hoće, neće biti ničega, bit će mrak kao što je bio nekad davno“, zaključila je Alađuz.