Obilježena godišnjica zatvaranja logora Manjača

Na lokaciji gdje je bio smješten logor, prostor nekadašnje stočarske farme nekoliko kilometara udaljene od kasarne na planini Manjači kod Banjaluke, okupili su se bivši logoraši i članovi njihovih porodica, koji su odali počast žrtvama koje su stradale u ovom logoru, te su se prisjetili ratnih strahota koje su tu preživjeli.

Među njima je i Senad Kugić, bivši logoraš iz Sanskog Mosta. Kaže, u različitim logorima u BiH proveo je 496 dana, a jedan period je proveo i na Manjači.

„Ja sam prvo pošao od Kuće Sime Miljuša, Lušci Palanke, Sanski Most, dvorane Betonirke, Manjače, a kad su nas spustili odavde, mene su prebacili u Batković. Iz Batkovića su me prebacili u Lopare i Majevicu na prisilni rad“, kazao je Kugić.

Tokom današnjeg događaja demonstrirao je i kako je pognute glave morao da hoda pred stražarima.

„Kad si oborene glave, nisi smio pogledati u oči osobu kod koje ideš, kao ni istražara. Dođeš pred čovjeka, ali ga ne vidiš. Sad, kada sam opet ušao ovdje, malo me to sve uzdrmalo. Dolazim ovdje svake godine i kada sam došao pred logor ponovo me prošla jeza“, rekao je Kugić.

O ratnim strahotama u logoru svjedočio je i Mirsad Dervišević iz Ključa, koji je na Manjači proveo oko pola godine

„Doveli su me ovdje na Manjaču. Ovdje su nas tukli i malteretirali. Na tom logoru je pisalo Logor smrti Manjača. Tukli su me ljudi koji su me poznavali, jer ja sam u Ključu bio taksista. Svaki put kada su tukli ljude, izvodili su i mene, dovedu me u ovu bijelu kuću i po cijelu noć nas tuku“, kazao je Dervišević.

Kako je rekao, stražari su od njega i tražili novac, prvenstveno devize jer su znali da ima novca s obzirom daje dosta zarađivao, a i članovi porodicu su mu radili u inostranstvu.

„Izašao sam 16. decembra. Odmah sam otišao za Karlovac, a nakon toga u Švajcarsku. A kada su me privodili rekli su mi da sam ustaša i ‘zelena beretka’, a ja nisam imao veze ni sa čim. Jedno veče kada su ovdje ubili nekoliko ljudi, zvali su i mene da izađem. Da sam izašao, ne bih ostao živ. Pomogao mi je jedan oficir koji je rekao da se pozovem na njega“, prisjetio se Dervišević.

Bivši logoraši su istakli da skoro tri decenije od kraja rata ne postoji zakon koji bi riješio njihov status i da se ne priznaju njihove patnje.

„Najviše doboli to što danas niko ne priznaje to vaše stradanje. Ne priznaju to ni institucije ovog entiteta, ali najviše boli što institucije BiH nisu na adekvatan način obeštetile bivše logoraše. Kada govorim o obeštećenju, ne mislim tu na novčanu naknadu nego da se prizna patnja i stradanje logoraša koji su boili ne samo u ovom, već i u svim drugim logorima“, kazao je Mirsad Duratović, predsjednik Regionalnog saveza udruženja logoraša regija Banjaluka.

Dodao je da još uvijek nisu obilježena mjesta logora i da su logoraši još uvijek jedina kategorija žrtava rata koji su i dalje na marginama.

Zbrojni logoraši ističu da prolaze decenije, te da ne vjeruju u obećanja da će do takvog zakona u skorije vrijeme doći.

„Ja to doživjeti neću. Možda će neko od ovih mlađih, ali kakva je država, kakvo je uređeno, kakvi su političari, ja od toga ne vidim uno“, kazao je i Senad Kugić.

Logoraši su položili cvijeće ispred jednog od objekata u kojem su kako kažu najviše mučeni i ubijani, a kasnije su posjetili i masovnu grobnicu – jamu Bunarevi.

Kazali su da je prema njihovim podacima kroz logor Manjača je prošlo preko 5.000 osoba, pretežno bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.

Prema podacima Međunarodnog komiteta Crvenog krsta, u logoru je bilo 3.737 zatvorenika.