Novinari Detektora su sudove u Bosni i Hercegovini pitali da li dostavljaju brisane presude po zahtjevu za slobodan pristup informacijama. Njihovi odgovori pokazali su neujednačenu praksu i izostanak jasnih pravila o transparentnosti.

Na upite upućene 16 kantonalnih i okružnih sudova, polovina sudova je dostavila odgovore navodeći kako ove presude ne dostavljaju, ili nemaju određenu praksu s obzirom da dosad nisu imali ovakve zahtjeve.

Jedini koji bi brisanu presudu dostavili jesu Kantonalni sud u Mostaru i Kantonalni sud u Novom Travniku.

Većina sudova u Federaciji koji su odgovorili na upit – Županijski sud Široki Brijeg, Kantonalni sud Odžak, Kantonalni sud u Livnu i Kantonalni sud u Doboju – navela je da do sada nisu imali zahtjeve za brisanje presuda.

Kantonalni sud u Sarajevu, Okružni sud u Istočnom Sarajevu te Kantonalni sud u Zenici ne dostavljaju ranije brisane presude. Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) objavio je ranije priču kako je sadašnji ministar unutrašnjih poslova Federacije pred Općinskim sudom u Zenici 2013. osuđen na uvjetnu polugodišnju kaznu, a tri godine kasnije na još jednu uvjetnu kaznu od dva mjeseca.

Rekao je da “ima urednu potvrdu da nije osuđen”, a CIN je potvrdio da su presude brisane iz evidencije 2016. odnosno 2019. godine.

Renata Radić-Dragić, novinarka Centra za istraživačko novinarstvo, navodi kako propisi za nedostavljanje presuda podrazumijevaju “brisanje povijesti”.

“Postavljam pitanje i sebi i javnosti: Kakva je svrha krivične sankcije? Zar nije to krivična sankcija kao preventivno djelovanje da bi se utjecalo na javnost da nešto nije dozvoljeno, zar to nije neka sankcija da se spriječi novo krivično djelo?”, kaže Radić-Dragić.

Delegat u Parlamentu Federacije u prethodnom sazivu Boris Krešić također je, prema podacima CIN-a, tražio brisanje presude iz 2005. godine u Živinicama kojom je osuđen na uslovnu kaznu.

Tatjana Savić, advokatica iz Banje Luke, pitanje smatra jednostavnim i navodi kako je zakon propisao da se podaci o brisanim kaznama ne dostavljaju, prema čemu ni sud ne bi trebao dostavljati one presude koje su brisane iz kaznene evidencije.

“Zakon tako kaže i njime nisu predviđene opcije ‘osim ako’”, navodi Savić.

Krivični zakonik Republike Srpske, u dijelu koji se tiče davanja podataka iz kaznene evidencije, definira da se podaci o brisanoj osudi ne mogu dati nikome, te da brisanjem osude prestaju njene pravne posljedice.

U Krivičnom zakonu Federacije ovako striktne odredbe nema, te se u zakonu navodi kako se brisanjem osude iz kaznene evidencije počinitelj krivičnog djela smatra neosuđivanim.

Na ovu odredbu pozvali su se u Kantonalnom sudu u Zenici navodeći kako “ovaj sud ne dostavlja novinarima presude za osude koje su brisane iz kaznene evidencije, a po podnesenom zahtjevu za slobodan pristup informacijama”.

S druge strane, Kantonalni sud u Mostaru odgovorio je kako “dostavlja sve odluke donesene pred ovim sudom, u skladu s Uputstvom za anonimizaciju sudskih odluka izdanim od Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV), što znači da se podaci kao što su osobna imena i ostali osobni podaci u odlukama anonimiziraju”.

Iz Kantonalnog suda u Novom Travniku navode kako su u svojoj strategiji odnosa s javnošću iz 2008. godine jasno naznačili da dostavljaju podatke iz brisane presude.

Esad Fejzagić, bivši sudija i tužilac, za Detektor kaže kako pitanje dostavljanja brisane presude nije imao ni u sudskoj ni u advokatskoj praksi.

“U principu, šta bi bilo sporno – zna se kada bi bila presuda nedostupna javnosti, kad se tiče seksualnog delikta, a što se tiče ostalog, ne vidim razlog da se to ne dostavi, s tim što postoji pravo da se ne ističu podaci koji bi mogli identifikovati počinioca tog krivičnog djela”, kaže Fejzagić.

Navodi kako je pitanje brisanja presude postupak koji treba po službenoj dužnosti uraditi ministarstvo unutrašnjih poslova po mjestu prebivališta određene osobe. Ukoliko to ne urade sami, od njih to može tražiti osoba čija je presuda izbrisana iz registra.

Halil Lagumdžija, predsjednik VSTV-a, za Detektor kaže kako je ovakva praksa zabrinjavajuća te da će se o ovom problemu morati razgovarati i na sjednicama ovog tijela.

“Ova praksa trebala bi biti regulisana na entitetskom nivou”, kaže on.

Prema Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine, presude se brišu u više slučajeva po različitim rokovima, podrazumijevajući da osuđeni u roku od jedne godine od pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo.

Presude za novčanu kaznu i kaznu zatvora brišu se nakon tri godine, dok se kazne zatvora preko jedne do tri godine brišu u roku od pet godina od kazne.

Kazne od tri do pet godina se brišu po proteku roka od deset godina, a one od pet do deset godina po proteku roka od 15 godina.

Advokat Ifet Feraget za Detektor navodi kako je problem pitanja dostavljanja presude potrebno normirati.

“Kod nas nije normirano i zbog toga bi trebala odredba da ondje gdje postoji sumnja, treba postupati na način povoljniji za osuđeno ili optuženo lice”, navodi Feraget.

Smatra da je interes optuženog ili osuđenog da se ovakvi podaci ne objavljuju, bez obzira što postoji interes medija i javnosti, te da u ovom interesu treba postupati.

Različitu praksu u entitetima Radić-Dragić vidi kao problem i navodi kako to znači da ne može postojati jednak pristup niti se mogu na isti način tretirati osuđeni za isto krivično djelo zbog manjka informacija.

“To nije profesionalno, nije ni pravično, nije ni uredu da za nekog znamo, za nekog ne znamo. Ne znači da se praksa treba ujednačiti da se sve zatvori. Krivični postupci bi trebali u potpunosti da se otvore za javnost i da javnost ima pravo da zna kome se sudi, za koja krivična djela”, kaže ona.

Prema Smjernicama za objavljivanje tužilačkih i sudskih odluka na službenim web stranicama Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, određeno je da su presude javne i da se objavljuju bez ograničenja u vezi s prirodom i težinom krivičnog djela.

Ovim smjernicama je propisano da se osigura objavljivanje presuda za ona krivična djela za koja se objavljuju optužnice, kao i presuda od značaja za pravnu praksu.

Njima nije određeno brisanje presude sa službenih stranica.

Pravo na brisanje iz krivične evidencije, za novinare, dovodi do još jednog problema. Od BIRN-a BiH i CIN-a ranije je traženo da izbrišu tekstove i dijelove tekstova o osudama nekoliko godina nakon objave, kada su presude izbrisane iz evidencije. Tokom konferencije koju su ove dvije medijske organizacije organizirale 2021. godine zaključeno je da su zahtjevi za brisanje tekstova o počiniocima krivičnih djela vrsta naknadne cenzure i pritiska na medije.

Zbog nedovoljno definiranog ili parcijalnog tumačenja zakona, zahtjevi za brisanje objavljenih tekstova ograničavaju slobodu izražavanja i služe kao sredstvo za nametanje cenzure, bio je jedan od zaključaka konferencije o načinima gušenja nezavisnog novinarstva.

Osobe koje su osuđene zbog krivičnih djela, nakon brisanja iz krivične evidencije na koje imaju zakonsko pravo, traže od medija da uklone objavljene sadržaje. Obično smatraju da objave o njihovim krivičnim djelima, do kojih se lako dolazi jednostavnom pretragom na internetu, štete njihovoj reputaciji.

Iako mediji zahtjeve smatraju neutemeljenim i nemaju obavezu da im udovolje, oni stvaraju pritisak na prošli i budući rad.

“Zato su ovi zahtjevi za brisanje tekstova o počiniocima krivičnih djela nakon brisanja počinilaca iz kaznene evidencije zapravo jedna vrsta post festum cenzure ili pritiska na medije”, rekla je ranije Lejla Turčilo, profesorica s Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.