Svjedočenje kao doprinos preživjelih u procesuiranju zločina

Nedžad Avdić, koji je preživio genocid u Srebrenici, kaže da je za njega Haški tribunal bio jedino svjetlo i nada, te da nije bilo dileme hoće li svjedočiti. Avdić je u nekoliko predmeta svjedočio pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

“Jedva sam čekao da dođe taj trenutak, i to je bio 13. april 2002. godine. Došavši tamo, svjedočeći, morao sam ponovno da prođem traumu i nije bilo jednostavno, i tada sam prvi put imao ispred sebe ljude koji su me s pažnjom slušali. Moja porodica nije znala detalje, a tamo sam prvi put govorio. Bilo je jako stresno. Bilo je teško, ali to je bila moja obaveza. Vjerujem da sam ispunio dužnost”, kaže Avdić.

Posljednji spašeni dječak iz mjesta Ahmići kod Viteza bio je trinaestogodišnji Adnan Zec. U zločinu počinjenom 16. aprila 1993. godine ubijeno je 116 civila, među kojima njegovi roditelji i sestra.

“Za vrijeme svjedočenja bilo je teško, kao dijete sam pokušavao da preživim rat, da ostanem živ. Moje prvo pojavljivanje u sudu mi je ostalo u mislima. Svjedočenje u sudnici bilo je teško, nespremno, neupućeno dijete, naporno. To mi je, u neku ruku, davalo i samopouzdanje i olakšanje da činim upravo ono što trebam, što mi je bilo jedina želja”, prisjeća se Zec tokom prvog panela “Uloga i iskustva žrtava u svjedočenju pred MKSJ-om”.

Novinarka Irena Antić kaže, da nije bilo ovog suda i svjedoka, nikada ne bismo čuli za živu lomaču, masovne grobnice, logore i priče o masovnom seksualnom zlostavljanju, ali da, s druge strane, domaće pravosuđe nije procesuiralo mnoge predmete.

“Domaće pravosuđe 30 godina nakon opsade Sarajeva nema ni jednu optužnicu. Predmeti sa ‘A-liste’ stoje negdje u fiokama Tužilaštva BiH”, govori Antić.

Fatimi Piti je davanje iskaza pred Haškim tribunalom ulivalo snagu, jer je postavila sebi zadatak da će pričati i prepričavati trenutak kada joj je u sarajevskom naselju Širokača ranjena kćerka.

“Preživjela je s mnogo muke. To mi je bila snaga… Zahvaljujem se istražiteljima i Tribunalu. Moja želja je da Haški tribunal ostane bar još deset godina, da sve pohapse. Ako naše tužilaštvo ne valja, nek Haag nastavi svoj rad”, kaže Pita.

Balističar i svjedok Emir Turkušić se prisjeća kako je odgovarao na pitanja Radovanu Karadžiću, doživotno osuđenom za genocid u Srebrenici i druge zločine u BiH.

“Kada se govori o ovim traumama koje su vezane za rat, vidi se koliko su jezici siromašni. Ne postoje riječi koje bi opisale traumu, to samo srce puca unutra. Imam puno iznutra detalja, sjećam se svjedočenja u predmetu ‘Karadžić’, svakog detalja, a ne sjećam se šta sam ručao prije tri dana”, govori Turkušić.

Drugi dan konferencije “30 godina od osnivanja MKSJ-a, naslijeđe i izazovi”. Foto: BIRN BiH 

Na panelu “Značaj i upotreba naslijeđa Haškog tribunala” učesnici su govorili o važnosti korištenja arhivske građe. Rada Pejić-Sremac, koordinatorica Programa Mehanizma za informisanje zajednica pogođenih sukobima, kazala je da naslijeđe čine sudski utvrđene činjenice i ogroman dokazni materijal koji danas predstavlja arhivsku građu.

Direktorica Historijskog muzeja Elma Hašimbegović kaže da postoji mnogo izazova u prikupljanju arhive i kako je prenijeti publici. Ovaj muzej bavi se temama Srebrenice, Ahmića te opsade Sarajeva koristeći materijale kao dokaze.

Denis Džidić kaže da Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH), čiji je direktor, nastoji raditi na način na koji je agencija Sense radila – prateći suđenja za ratne zločine, a kroz istraživanja i veliku arhivu nastoje oživjeti veliki broj sudski utvrđenih činjenica.

“Ono što pokazuje značaj tih priča jeste da smo mi u zadnjih godinu dana imali optužnice protiv više osoba koje su se pojavile u tim istraživanjima. U obrazovnom segmentu smo objavili Bazu sudski utvrđenih činjenica, da se ta baza približi nastavnicima historije kako bi mogli implementirati više narativa zasnovanih na činjenicama”, navodi Džidić, kao i da je upotreba sudskih činjenica upravo alat za prihvatanje presuda.

Glavni tužilac Tužilaštva BiH Milanko Kajganić je kazao da su svi svjesni da postoji nezadovoljstvo kada je u pitanju procesuiranje ratnih zločina, smatrajući da će se postignuti rezultati cijeniti nakon velike vremenske distance.

Kako je rekao, Haški tribunal je prvi sud koji je formiran da sudi svim počiniocima krivičnih djela, a Tužilaštvo BiH je uspostavljeno uz pomoć i podršku i principima rada MKSJ-a. Naveo je da nije bilo iskustava Haškog tribunala, ne bi bilo Posebnog odjela za ratne zločine.

“Tužilaštvo BiH je od osnivanja optužilo više od 1.000 osoba, više od 1.000 osoba osuđeno je pravosnažno na oko 3.500 godina. Od formiranja, Tužilaštvo je u sudnice uvelo više od 13.000 svjedoka da svjedoče o onome što im se dešavalo tokom sukoba u BiH”, naveo je Kajganić.

On je na panelu, na koji se nisu odazvali tužioci iz Srbije, kazao da ima jako puno podignutih optužnica protiv lica koja su pobjegla u Srbiju i Hrvatsku.

“Zašto se ne izručju, to je pitanje za ministre pravde. Mi nemamo problema sa kolegama sudijama i tužiocima, imamo problem sa odlukama dužnosnika zemalja. U Srbiji se ne prihvata pravna kvalifikacija ‘genocid’ i ‘zločin protiv čovječnosti’. To su objektivni problemi koje nije moguće da riješi pravosuđe. Na kraju, politička tijela pojedine zemlje odlučuju koja odluka će da se donese”, kazao je Kajganić o regionalnoj saradnji.

Na otvaranju konferencije 14. septembra učesnici su zaključili da procesuiranje zločina nakon Haškog tribunala moraju raditi tužioci i sudije u Bosni i Hercegovini, ali i Srbiji i Hrvatskoj.