Njen primjer samo oslikava širi problem žrtava ovakvih videa i fotografija. Zbog stigme u društvu i manjka podrške, žrtve ne samo da izbjegavaju dijeliti svoje priče, nego oklijevaju i prijaviti ih policiji i tužilaštvu.
Prema podacima koje je Balkanska istraživačka mreža prikupila ranije u Bosni i Hercegovini, između 2016. i 2020. godine istraživano je više od 100 slučajeva, ali samo 26 osoba je procesuirano, od čega je 18 osuđeno na uslovnu, a šest na novčanu kaznu.
Stručnjaci kažu da veliki broj žrtava nikada i ne prijavi svoje slučajeve. Neki ne vjeruju sistemu zaštite – da će im pružiti razumijevanje i podršku, dok drugi znaju da ne postoji dovoljno precizna zakonska norma na koju bi se pozvali. Određeni broj žrtava nema hrabrosti da se suoči s traumom i stigmom.
Midhat Izmirlija, profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, objašnjava kako u Federaciji ne postoji inkriminacija dijeljenja seksualno ekplicitnog sadržaja – snimaka ili fotografija.
“Prema postojećim zakonskim rješenjima, sada se procesuira kao nedozvoljeno, odnosno neovlašteno optičko snimanje, i tako su vođeni postupci pred sudom u određenim predmetima“, navodi Izmirlija.
Iz Asocijacije za progresivne komunikacije objašnjavaju da nedozvoljena objava intimnih sadržaja još uvijek u mnogim državama nije ušla u zakonski okvir, ali važnije je razvijanje svijesti o problemu i senzibiliziranom pristupu policije i tužilaštava s kojima se žrtve prvo susreću.
Zloupotreba snimaka intimnih odnosa je tek u julu ove godine u Republici Srpskoj postala posebno krivično djelo, dok je u Federaciji izmjena zakona tek na putu od Vlade do Parlamenta.
Prema mišljenju Izmirlije, procesuiranje ovakvih djela, koja su u porastu, donošenjem potrebnih zakona bit će efikasnije.
Tužilac Tužilaštva Kantona Sarajevo Edin Šaćirović naglašava da ne postoji zavidan nivo svijesti o društvenoj opasnosti ove pojave koja je prisutna i vjerovatno utiče na to da se ovakvi slučajevi malo ili nimalo prijavljuju. Dodaje da je u Federaciji neovlašteno snimanje krivično djelo, ali dijeljenje intimnog snimka nije u svim slučajevima kažnjivo.
“Tu je izričito propisano da se radi o snimcima koji nastaju bez pristanka druge osobe, a koji se i dodatno u okviru te zakonske definicije distribuiraju, rasparčavaju, prikazuju, prenose drugim osobama bez pristanka te druge osobe, i u tom smislu imamo primjenu ove pravne kvalifikacije“, objašnjava on.
Izmirlija ističe i da sankcije predviđene u izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Federacije te u Krivičnom zakoniku Republike Srpske nisu harmonizirane.
Prema riječima Šaćirovića, usvajanjem potrebnog zakona u Federaciji proširuje se domen pravne zaštite i na osobe koje su pristale na snimanje određenog sadržaja.
Dodaje kako sadašnji zakoni ne daju mogućnost da se nakon završetka procesa zabrani počiniocima i osuđenima da objavljuju podatke o žrtvama. Dodaje i da svi procesni zakoni ne regulišu pitanje online prostora.
Profesor Izmirlija navodi da se predviđa kako će inkriminacijom ovih djela u entitetskim krivičnim zakonima doći i do osnaženja žrtava da se obrate, odnosno prijave ova djela nadležnim tužilaštvima, kako bi došlo do efikasnijeg procesuiranja.
Pogrešna upotreba termina “osvetnička pornografija“
Objava snimaka intimnog odnosa, bez pristanka, ostavlja velike posljedice na žrtvu. Kazna za počinioce donosi određenu satisfakciju žrtvama, ali one i dalje moraju proći kroz proces vraćanja samopouzdanja. Za ovakva djela se često koristi termin “osvetnička pornografija“.
Psihologinja Tanja Tankosić Girt naglašava da je ovaj termin sporan i neadekvatan.
“Sporan je zbog oba termina – osvetnička i pornografija. Osvetnička nam govori da se radi isključivo o jednom motivu da se takve stvari dešavaju, međutim, to nije istina. A i pornografija sama po sebi, radi se o intimnim ili privatnim snimcima, ili pornografijama koje mogu biti izložene javnosti“, kaže i dodaje da su vrlo ponižavajući za žrtve takve zloupotrebe.
Prema njenim riječima, ova vrsta zloupotrebe se može izjednačiti sa seksualnim nasiljem jer je narušavanje privatnosti, intimnosti, sigurnosti i doživljaja vlastitog tijela nešto što povezuje ove dvije pojave. Navodi i da žrtva ovo doživljava traumatično, te se osjećaj sigurnosti svijeta potpuno urušava.
“Posljedice mogu biti zaista negdje ozbiljne i na emotivnom, psihološkom nivou, socijalnom, na nivou međuljudskih odnosa, na nivou svakodnevnog funkcionisanja“, kaže Tankosić Girt te poručuje da žrtva nakon zloupotrebe njenog povjerenja može vratiti samopouzdanje i kontrolu uz pomoć jačanja psihološke otpornosti, te stvaranju pozitivne slike o sebi i svijeta kao sigurnog mjesta. U tome veliku ulogu imaju porodica i bliski prijatelji.
Objašnjava da živimo u virtuelnom svijetu u kojem je sasvim normalna potreba za dijeljenjem dijela svoje intimnosti sa drugom osobom, posebno u partnerskim odnosima, ali dodaje i da je teško predvidjeti kada može doći do neke zloupotrebe. Ona savjetuje mladim osobama da budu oprezni s kim dijele te materijale, i ipak pokušaju svoju intimnost i privatnost zadržati za sebe.
“Ne u smislu da sad ograničavaju svoju zdravu seksualnost, jer to je dio zdrave seksualnosti, nego da budu oprezniji s kim dijele i na koji način“, zaključuje Tankosić Girt.
