Iz objekta pored Suda čuju se zvuci prvih 30 sekundi pjesme “Flowers” od Miley Cyrus koje svira neki, kako zvuči, amaterski bend. Neravnomjerno glasni udarci bubnjeva koji povremeno gube ritam također sugeriraju da je i bubnjar početnik.

Vođeni radoznalošću, ulazimo u objekat iz kog dopire muzika, a koji se zove ‘Kuća dobrih tonova’. Hilda Đozić, menadžerica ‘Kuće’, kasnije nam je objasnila da je ono što smo čuli bila proba jednog od njihovih najmlađih bendova, a da je bubnjar sedmogodišnja djevojčica.

“‘Kuća dobrih tonova’ radi s djecom i mladima s područja općina Srebrenica i Bratunac, imaju organizovan prijevoz da dođu ovdje, imaju hranu, a sami biraju koje aktivnosti će da pohađaju”, kaže Đozić za BIRN.

Cilj ‘Kuće dobrih tonova’ je da na jednom mjestu okupi djecu i mlade, pripadnike zajednice koje je podijelio rat u BiH (1992-1995). Od 2010. godine na hiljade njih je pohađalo časove muzike i jezika te nastupalo širom BiH i u inostranstvu.

“Oko 300 do 400 godišnje prođe kroz naše aktivnosti. Kad odrastu, neki od njih ostaju s nama, i čak i nakon srednje škole, pomažući nam sa aktivnostima”, dodaje Đozić.

I sama Đozić je bila izbjeglica nakon genocida koji su nad Bošnjacima počinile srpske snage u julu 1995. godine, kada je na području Srebrenice ubijeno više od 8.000 ljudi. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, opština Srebrenica je imala oko 36.000 stanovnika, ali se njihov broj do 2013. godine smanjio za 63 odsto, odnosno na 13.409.

Procjenjuje se da je trenutni broj stanovnika još manji, ali s obzirom da u BiH popis nije sproveden više od deceniju, stvarni broj stanovništva nije poznat.

Bilo je potrebno mnogo vremena da ovaj kraj ponovo zaživi. Srebrenica privlači veliki broj posjetilaca i jednom godišnje nađe se na naslovnicama širom svijeta, kada se 11. jula obilježava godišnjica genocida. Ali za one koji ovdje žive, situacija je i dalje teška.

Dok objašnjava kako je lokalna zajednica uključena u aktivnosti ‘Kuće’, te priča o zajedničkim naporima roditelja da se projekat i njegove aktivnosti nastave, preplavljuju je emocije.

“Glavna stvar koju djeca ponesu odavde jeste osjećaj pripadnosti. Ne razlikujemo se po imenu, naciji ili vjeri. Ovdje smo da sviramo i da se zabavimo”, kaže ona dok joj suze naviru.

Ali istina je daleko od muzike i zabave. Ono što Đozić i šestoro njenih kolega, kao i mnogi drugi u Srebrenici, zapravo rade jeste stvaranje mogućnosti u ovom malom gradu opterećenom krvavom prošlošću i neizvjesnom budućnošću.

“Trebaju nam veće mogućnosti”

Šetajući ulicama Srebrenice, teško je ne primijetiti da su mnogi mali biznisi ugašeni. A oni koji nisu opstaju iz dana u dan. Na jednom od ovih mjesta, gdje dekor izgleda kao da nije mijenjan par decenija, srećemo lokalnog novinara Mladena Kojića, koji je u Srebrenici poznat pod nadimkom Kralj.

Kojić, koji vodi mali medij eSrebrenica.ba, kaže da izvještavanje o prošlosti, ali i o aktuelnim problemima, može biti težak zadatak.

“Čim objavim nešto, telefon krene da zvoni. To je prokletstvo toga da si novinar u malom mjestu gdje te svi znaju i gdje moraš biti izložen, htio ti to ili ne”, naglašava on.

“Zbog toga sam prije nekoliko godina odlučio da se bavim samo pozitivnim pričama, koje su uglavnom o našim mladima”, dodaje Kojić.

On je svjedočio poslijeratnoj obnovi grada, povratku ljudi koji su otišli, ali i odlaska drugih.

“Mnogo ljudi je otišlo zadnjih godina, a od 2005. otišlo je barem stotinu onih koje sam znao i s kojima sam se družio”, kaže Kojić.

Prema njegovom mišljenju, najveći izazov s kojim se grad suočava jeste kako spriječiti odlazak mladih ljudi. “Trebaju nam veće mogućnosti, to je to”, zaključuje Kojić.

Ali mogućnosti su samo jedna strana problema. Oko 16 sati, kada se završava radno vrijeme, desetine automobila koji su bili parkirani u centru grada, iz Srebrenice kreću ka Bratuncu.

“Ovdje radi najmanje ljudi iz Srebrenice. Ili su iz Bratunca i tog kraja, ili kad dobiju priliku, većinom će kupiti stan ili zemlju u Bratuncu i preseliti se tamo”, dodaje Kojić.

Udaljenost između Bratunca i Srebrenice, opštine locirane u Republici Srpskoj, jeste 11 kilometara. Ali razlike u infrastrukturi i razvoju su ogromne.

U Srebrenici je ostala samo jedna banka nakon što su druge dvije zatvorene u protekle dvije godine. Prodavnice za odjeću, pekare, poslastičarnice i mesnice su također odavno zatvorene.

Jedna bratunačka pekara je 1. juna, dvije godine nakon najave, otvorila svoju prodavnicu u Srebrenici. Za sve ostalo, mještani moraju ići u susjedni grad, koji je više od duplo veći.

“Svako brdo budi loše uspomene”

Dok smo razgovarali s Kojićem, četiri autobusa su projurila tijesnim ulicama grada. Nisu stali; autobuska stanica je zatvorena još u januaru 2019. godine.

Kasnije smo saznali da su to autobusi u okviru školske studijske posjete Memorijalnom centru Srebrenica, koji se nalazi u Potočarima, između Bratunca i Srebrenice, gdje se svake godine ukopavaju žrtve genocida.

Onaj dan kada je BIRN posjetio Srebrenicu, oko 800 učenika iz srednje Bosne došlo je u Memorijalni centar. Ali niko od njih nije došao u sam grad.

Za Sejdaliju Suljića, 35-godišnjeg učitelja koji radi u osnovnoj školi, ova činjenica je poražavajuća. “Kad bi svako od njih potrošio po jednu marku u gradu, ovim ljudima bi to mnogo značilo”, ističe Suljić za BIRN dok s njim razgovaramo u njegovoj kući u Srebrenici.

Suljić je jedan od stanovnika koji su u julu 1995. pobjegli iz Srebrenice. Imao je 23 godine kada je odlučio da se iz Živinica, gdje su on, njegova majka i brat u to vrijeme živjeli kao izbjeglice, vrati u svoj rodni grad. Oca je izgubio 1992. godine, na početku rata.

“Znao sam samo da želim da se vratim. Bukvalno sam bio sam, mladi samac bez posla, koji se bez gotovo ičega vratio ovdje”, priča on.

Ubrzo nakon toga počeo je da radi kao učitelj. Kupio je kuću i dobio dva dječaka, koji danas imaju šest i tri godine.

Ali i pored toga, njegov život nije lak, naglašava on, dodajući: “Gdje god da pogledaš, u koje god brdo, bilo koju šumu, svaka ulica budi loše uspomene. Ne može se pobjeći od toga.”

Dvadeset osam godina nakon genocida, za Suljića, ali i mnoge druge, sjećanja su još svježa. “Ne mislim da će ovdje ikad biti suživota. Čini mi se da još uvijek imamo dvije strane, a da smo u sredini samo napravili nešto kao koridor koji je neophodan za saradnju”, objašnjava on.

Sjećanja se nađu u fokusu svake godine uoči 11. jula, navodi on: “Gledamo te snimke na televiziji, vidimo fotografije u medijima… Nekad čak mogu osjetiti okuse koje sam imao u ustima tada.”

Iako su Đozić, Kojić i Suljić različite nacionalnosti, svi su tokom rata bili djeca koja su stradala ne znajući zašto.

Neke rane nikada ne zacijele, iako su svi morali naučiti kako nastaviti dalje, ali i koje razgovore ne započinjati.

“Bez obzira na to što mi (Bošnjaci i Srbi) živimo i radimo zajedno, posjećujemo se za praznike, ne pričamo o ratu kad smo zajedno. Ali opet, ne možeš to ni izbjeći u potpunosti”, naglašava Suljić.