Nepoznata sudbina 26 ljudi iz Donjih Hadžića odvedenih u ljeto 1992.

Na spomen-ploči poginulim mještanima Donjih Hadžića upisana su imena braće Mehdi – Ismaila i Ibrahima. Oni su, zajedno s drugim mještanima, odvedeni iz svojih kuća prije više od 30 godina. Lejla Mehdi Smajlovski je imala samo dvije godine kada je odveden njen otac Ismail. Nije ga upamtila i za njegovu sudbinu nikada nije saznala.

“Ne smijem ni da zamislim na koji način je ubijen, na koji način je okončan njegov ovozemaljski život. Nismo ga nikada pronašli, ni njega ni mog rahmetli amidžu”, kaže Lejla i dodaje da su ih odvele prijeratne komšije.

“Ja i nisam bila svjesna, zna moja mama kako je bilo živjeti bez oca. Velika praznina, nemate sigurnost kao ostala djeca, vrlo je teško”, kaže Lejla.

Na spomen-ploči ubijenim i nestalim mještanima naselja Donji Hadžići upisana su imena 18 članova porodice Musić. Dževdo Musić tog dana nije bio ovdje. Njegova jedina želja je da nađe posmrtne ostatke članova svoje porodice i dostojno ih ukopa.

“Oni su opkolili naselje, granatirali dio po dio, ulazili i odvodili ljude. U prvom mahu su ostavljali žene i djecu, kasnije su njih vodili u dvoranu i logor. Tu su ih mučili, mnogi su tu stradali, u školskom centru u Hadžićima”, podsjeća Dževdo te dodaje kako su u Hadžićima napadane mjesne zajednice jedna za drugom.

Amila Bužo, predsjednica Udruženja porodica šehida i poginulih boraca općine Hadžići, kaže kako su odvedeni mještani Donjih Hadžića prvo mučeni u logorima, nakon čega su ubijeni. Ekshumirani su posmrtni ostaci 28 osoba, kaže Bužo, dok se za 26 njih još traga. Ona još traga za ocem, koji je odveden, u grupi od 46 ljudi, iz kasarne “Slaviša Vajner Čiča” u Lukavici.

“Traga se već koliko godina, ali još nikakvih informacija nemamo. Znaju se ljudi imenom i prezimenom koji su to učinili, ali nikada nije niko odgovarao, nikada nije niko priveden. Pokušavalo se, tražilo se. U Krupcu sam bila mjesec dana kada se kopalo, svaki se dan tražilo, to su strahote šta čovjek doživi dok iščekuješ jednu koščicu da nađeš od svoga oca. To je teško”, poručuje Amila.

Almin Dželilović, predsjednik Udruženja logoraša “Da se ne zaboravi i ne ponovi 92-95” Hadžići, kaže da u drugoj polovini maja 1992. počinje organizovano zatvaranje i bespravno privođenje muškaraca sa ovih prostora.

“Jedna od prvih žrtava logora koja se nalazi na ovoj spomen-ploči ovdje jeste Hrnjić Midhat, koji je od posljedica premlaćivanja preminuo negdje u maju ili junu mjesecu 1992. godine u logoru magacina Teritorijalne odbrane, kojeg su trojica-četvorica logoraša unijeli u ‘pinzgauer’ i izbacili ovdje ispred džamije. Tu je ukopan i nakon rata je i ekshumiran. Nažalost, Tužilaštvo – i bez obzira što zna imena odgovornih za sve ove zločine – apsolutno nije ništa poduzimalo tokom svih ovih godina”, kaže Dželilović, koji je i sam bio zatočen u logoru.

On navodi da je jedan broj ljudi odvedenih iz Donjih Hadžića odvojen u kasarni “Slaviša Vajner Čiča” u Lukavici, i od tada im se gubi svaki trag.

“Ono što možemo poručiti Tužilaštvu i našim komšijama koji su ovo radili jeste da mi nećemo odustati od istine. Apelujemo na te naše komšije da nam kažu gdje se nalaze kosti ljudi s područja ove mjesne zajednice i još 73 lica koja se još uvijek traže sa prostora Hadžića”, govori Dželilović.

Sud Bosne i Hercegovine je zbog zločina počinjenih u Hadžićima osudio Radeta Veselinovića na sedam i po godina zatvora.

Zločini počinjeni u Hadžićima tokom 1992. konstatovani su u haškim presudama bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću, osuđenom na doživotnu kaznu zatvora, i nekadašnjem predsjedniku Skupštine RS-a Momčilu Krajišniku, koji je osuđen na 20 godina.

Sarajevsko Kantonalno tužilaštvo je prošle godine optužilo Gorana Fifića i Mirjanu Milidrag zbog zločina počinjenih protiv civilnog stanovništva na području Hadžića 1992. godine.