Tsaplienko je već bio iskusan ratni reporter; više od dvije decenije izvještavao je o sukobima u Sijera Leoneu, Afganistanu, Iraku i Sjevernoj Makedoniji. Ali aneksija Krima od strane Rusije 2014. godine i zauzimanje dijelova regiona Donbasa od strane separatista vratilo ga je u njegovu domovinu.

No za ovog 54-godišnjeg višestruko nagrađivanog novinara izvještavanje o ratu koji se dešavao kod kuće bilo je drugačije. Nakon što je u martu ranjen, morao je na tri operacije i ugradnju proteze.

“Ono što sam shvatio, iz sopstvenog iskustva, jeste da bilo koja vrsta ratnih rana ne prolazi lako bez posljedica, i fizički i emocionalno”, kaže Tsaplienko za BIRN.
“Mislio sam da moja trauma nije ozbiljna. Ali to je bila iluzija”, dodaje on, uz duboki uzdah.

Tsaplienko je jedan od novinara koji su pratili masovna ubistva ukrajinskih civila i vojnika u gradu Bucha prošle godine. Nakon što su se u aprilu ruske snage povukle iz tog područja, pronađene su na stotine tijela, uključujući i tijela nekoliko djece; za mnoge se vjeruje da su postrojeni i pogubljeni.

“Kada sam otišao u Buchu i snimio masakr i zločine, nisam imao puno vremena za razmišljanje. Ljudi moraju imati brže informacije, bukvalno iz minutu u minut”, ističe on.

Njegova trauma nije samo fizička, već i psihička: “To je neka vrsta PTSP-a. Ponekad odem na kliniku i sretnem vojnike, prijatelje. To je neka vrsta zajedničke psihoterapije. Ali opet je teško. To je nešto što te ubija iznutra.”

Razdvojenost od porodice kod njega takođe izaziva stres. “Poslao sam svoju porodicu u Poljsku. Ali moj 16-godišnji sin je takođe bio suočen s anksioznošću. Htio je doći ovdje i boriti se”, objašnjava on.

“Pojačan je pritisak na novinare”

Andriy Tsaplienko na zadatku za TV “1+1”. Foto: Andriy Tsaplienko.

Kao i Tsaplienko, i mnogi drugi ukrajinski novinari su pretrpjeli psihičku traumu kao rezultat izvještavanja s bojnog polja ili kao posljedica svjedočenja scenama masovnih ubistava, ranjavanja, gubitaka članova porodica ili zatočeništva od strane ruskih snaga.

Jo Healey, osnivačica i direktorka nevladine organizacije Trauma Reporting sa sjedištem u Ujedinjenom Kraljevstvu, koja je nedavno organizovala obuku za ukrajinske novinare o pokrivanju trauma i stresnih situacija, ističe da i novinari koji su izloženi užasnim situacijama i moraju izvještavati o ljudima koji su time pogođeni, mogu stradati.

“Pojačan je pritisak na novinare da izvještavaju o traumi i nevolji ljudi i da isporuče emocionalno vođen sadržaj”, kaže Healey.

“Zaista je važno da se novinari nauče da budu svjesniji traume u svakoj fazi procesa izvještavanja. To im omogućava da rade svoj posao, da ga rade dobro i sa nadom da neće naškoditi žrtvama i preživjelima, a ni sami sebi”, dodaje ona.

Nacionalna unija novinara Ukrajine pokušava obezbijediti veću pomoć i podršku novinarima.

“Mentalno zdravlje je postalo veoma ozbiljan problem. Prisutni su anksioznost, poremećaji spavanja, negativne misli i strah”, objašnjava za BIRN Lina Kushch, generalna sekretarka sindikata.

Ona priča da se čak i zvaničnik sindikata suočio s psihološkim problemima kada su nakon duge i krvave opsade ruske snage zauzele grad Mariupol. “Kada smo bili uključeni u evakuaciju novinara iz Mariupola, a utisak je bio užasan, jedan od kolega nije mogao da nastavi s radom”, kaže Kushch.

Sindikat je pokrenuo program koji nudi psihološku podršku i uspostavio prvu 24-satnu “direktnu liniju” za mentalno zdravlje u Ukrajini za medijske profesionalce.

“Glavni izazov je uvjeriti naše kolege da nas pozovu jer među Ukrajincima ne postoji tradicija da se konsultuju s psihologom. Novinari nisu izuzetak”, objašnjava ona.

“Iscrpljenost i bijes”

Fotoreporter Andriy Dubchak. Foto: Andriy Dubchak

Andriy Dubchak, fotoreporter, dopisnik i šef projekta u nezavisnom mediju Donbas Frontliner, snimio je mnoge šokantne slike rata u Ukrajini.

Ali iako su njegove fotografije i videozapisi privukli veliku pažnju, on ne smatra da je njegov rad bio uspješan. Umjesto toga, ono što osjeća jesu “iscrpljenost i bijes”.
Kao mnogi drugi ukrajinski novinari, i Dubchak smatra da je razvio oblik PTSP-a.

“Razgovaram s mnogim mojim kolegama i mnogi od njih posjećuju psihologa”, kaže on.
Dubchak je u novembru izvještavao o borbi i evakuaciji civila iz Bakhmuta, grada na liniji fronta.

“Najteži trenutak je vjerovatno bio kada sam vidio eksploziju koja je ubila cijelu porodicu”, podsjeća se on za BIRN.

Dok je bio u Bakhmutu, ranjen je. Čuo je eksplozije i kako mu krhotine lete iznad glave, ali nije mogao ništa da vidi.

“Nešto me je udarilo u nogu. Nisam to ni osjetio. Ali onda sam shvatio da mi je to slomilo nogu”, priča on i dodaje: “Ne sjećam se, možda (je to bio) komad nadgrobnog spomenika jer je tu bilo groblje.”

“Možda ćemo ostati živi”

Uništena apoteka u Bakhmutu, januar 2023. Foto: EPA-EFE/Oleg Petrasyuk

Ricardo Gutierrez, generalni sekretar Evropske federacije novinara, ističe da je Ukrajina prošle godine bila najsmrtonosnija zemlja za novinare i da je rat uticao na sve aspekte života novinara.

“Situacija u Ukrajini psihološki pogađa mnoge novinare koji nastavljaju da rade u Ukrajini i mnogi od njih se psihički lome”, kaže Gutierrez za BIRN.

On navodi da dezinformacije koje dolaze s ruske strane i pritisak da se mediji povinuju pravilima koje su ukrajinske vlasti nametnule u okviru vanrednog stanja takođe “uveliko otežavaju rad novinara”.

Evropska federacija novinara pomogla je da se uspostavi šest centara novinarske solidarnosti širom Ukrajine, da se omogući ljudima pristup psihološkoj podršci, obezbijedi zaštitna oprema i osigura obuka, dodaje on.

Olena Pankratova, psihologinja koja radi sa novinarima iz Ukrajine, objašnjava da se ljudi koji izvještavaju iz zona sukoba teško nose s emocijama koje isplivavaju na površinu kada svjedoče zločinima.

“Novinari stalno posmatraju patnju i ljudski bol”, objašnjava ona. “To može dovesti do izgaranja, depresije i anksioznih poremećaja”, dodaje ona.

Tsaplienko priča da je posebno teško bilo nositi se s gubitkom bliskih prijatelja. “Jedan od njih je bio veoma popularan muzičar i pjesnik u Ukrajini. Otišao je u svoj grad Izium nekoliko dana nakon što je oslobođen (u septembru) i poginuo je od mine prije tri mjeseca”, priča on.

“Svaki put kada sjednem u auto, puštam njegove pjesme. Ne mogu prestati plakati”, navodi on dok mu glas prelazi u šapat a suze počinju da naviru. “Znam napamet svaku riječ, svaki ton njegovog glasa”, kaže on.

Prošlog ljeta, kako ističe, suočio se i s etičkim dilemama kada je radio na dokumentarcu o Wagner grupi, privatnoj vojnoj kompaniji koja obezbjeđuje plaćenike za ruske ratne napore.

“Razgovarao sam s plaćenikom kojeg su zarobile ukrajinske snage. Nije žalio zbog onoga što je uradio. Bilo je previše teško slušati ga a biti uzdržan i raditi svoj posao”, prisjeća se on.

Dubchak priča da ga proganjaju hodanje praznim ulicama u zonama sukoba i leševi ostavljeni nakon borbi koje je vidio. “Poslije toga nisam mogao noćima da spavam”, govori on.

Ipak, osjećao je da mora pomoći ranjenima ili premjestiti tijela žrtava. “U takvoj situaciji ne možete samo snimati”, navodi on.

Svjestan je i da je kraj rata daleko: “Najstrašnije vrijeme vjerovatno je pred nama, a možda ćemo i ostati živi.”

Ovaj izvještaj je omogućila mreža za razvoj medija n-ost.

Više o tome kako je rat uticao na rad i lični život ukrajinskih novinara, pogledajte iz BIRN-ovog videoprojekta usmene historije Eyewitness Ukraine.