This post is also available in: English
This post is also available in: English
PTSP u BiH
Oboljeli se osjećaju zaboravljenima u krizi, pandemiji i novom ratu
Ova je stranica proizvod novinarskog višemjesečnog istraživanja o posljedicama pandemije koronavirusa, rata u Ukrajini i političke, ekonomske i socijalne krize u državi na osobe oboljele od posttraumatskog stresnog poremećaja. Sadržaj je podijeljen u dva dijela, jedan koji pruža lične priče o traumama, simptomima i borbi sa oboljenjem i neadekvatnim sistemom, te analitički pregled stanja u Bosni i Hercegovini u pogledu pružanja podrške, nedostataka i zaštite pojedinaca oboljelih od PTSP-a.
Reportaža
Život sa PTSP-om postaje teži u posljednje tri godine
Oboljeli od PTSP-a godinama su se osjećali napušteni i zaboravljeni dok su se suočavali sa svojim traumama. Onda su došli pandemija i rat u Evropi i povećali usamljenost i stare noćne more za koje su mislili da su ih potisnuli.
Rat je već mjesecima bio završen ali Zlatko Ljubić je još uvijek čuo zvukove granate. Dok leži u krevetu u svome stanu ubijeđen je da čuje zvuk njenog ispaljenja i leta. Nekoliko puta je skočio sa kreveta i zalegao da se sačuva. Jednom je tako uganuo nožni zglob i završio u gipsu.
“Tada sam primijetio da nešto nije uredu”, prisjeća se on.
Promjene su počeli primjećivati i njegovi prijatelji. Dok je nakon demobilisanja iz vojske radio u turizmu navikli su da ga vide nasmijanog i raspričanog.
“Počeo sam da se malo povlačim u sebe. Osjetio sam neku tjeskobu”, kaže Zlatko.
Za njega su to bili prvi simptomi koje je jasno vidio nakon što je već ignorisao nesanicu i znojenje. Mislio je da mu se jednostavno ne spava ili da je u stanu vruće.
Sve je manje pričao sa drugima pa su ga u društvu počeli pitati šta je sa njim i je li ljut. Tada je uz podršku supruge odlučio da potraži pomoć ljekara. Završio je na bolničkom liječenju gdje mu je dijagnosticiran posttraumatski stresni sindrom.
Danas vjeruje da je tome doprinijela dužnost komandira čete koju je mlad dobio još na početku rata. Osjećao je ličnu odgovornost prema stotinjak ljudi za koje je odgovarao.
“Bojao sam se, nisam imao nikakvog ratnog iskustva. Sve što smo učili, učili smo u hodu i gledao sam da ne pogriješim”, kaže Zlatko.
U skoro dvije i po decenije nakon rata on je uz terapiju i podršku naučio da se nosi sa traumama. Ali onda je došla pandemija a nakon nje i rat u Ukrajini. U njemu se ponovo pokrenula velika uznemirenost. Kaže da ga pandemija nije toliko pogodila i da se čuvao od zaraze. Ali novi rat u Evropi ga je pogodio gore. Gasio je televizor kada počnu prilozi iz Ukrajine. Danas dnevnik ne gleda nikako.
“Uznemiri me i ne mogu, ne mogu jednostavno. Osjetim se nelagodno, vratim se odmah gore na Majevicu. I prestao sam gledati vijesti iz Ukrajine. Ne mogu”, kaže Zlatko.
O tome često priča sa drugim bivšim borcima na grupnim terapijama u Domu penzionera u Tuzli. Ovakva okupljanja jedina su mjesta na kojima oni zajedno sa ljekarom pričaju potpuno otvoreno o oboljenju koje im otežava život. Tri decenije od početka rata u Bosni i Hercegovini udruženja i pojedinci na tri različite strane države pričaju kako novi okidači aktiviraju stare traume.
Dok pričaju svoje priče jasno je da još stotine sa simptomima PTSP-a ostaju van sistema liječenja zbog stida ili manjka resursa.
Stigma
Tmuran je dan u oktobru 2022. godine u Tuzli. Socijalistička unutrašnjost Doma penzionera nema puno boje ali članovi Udruženja veterana rata 1992.-1995. liječenih od PTSP-a “Stećak” raduju se okupljanjima ovdje. Donose im priliku da u sigurnom okruženju pričaju o svojim traumama. “Stečak” od 2004. godine pokušava pružiti pomoć članovima kojima je dijagnosticiran PTSP.
Enes Dedić, predsjednik ovog udruženja dočekao nas je ispred zgrade da nam kaže za promjenu plana. Dogovorili smo se da prisustvujemo njihovom grupnom sastanku ali Dedić je pomislio da će novinari uticati na rad i da članovi neće biti otvoreni sa nekim ko nije dio njihovog kruga.
Suprotno od njegovog očekivanja, tokom razgovora nakon sastanka 15 članova koji sjede za veliki okruglim stolom rado govore i uglas počinju pričati o svakodnevnim poteškoćama.
Nastoje objasniti šta znači živjeti s PTSP-om i kako on utiče na njihov svakodnevni život njihovih porodica. Ovaj anksiozni poremećaj može se javiti kod bilo koga u bilo kojem periodu života nakon svjedočenja ili proživljavanja opasnog događaja. On nije nužno ograničen na ratna iskustva ali najčešće pogađa ratne veterane.
Bivšim borcima jedno druženje sedmično znači puno a u posljednje vrijeme najviše pričaju o ekonomskoj krizi i kako stalna poskupljenja oživljavaju sjećanja na rat i poslijeratni period. Imaju osjećaj da sredina ignoriše njihove probleme.
“Sve su zatvorena vrata, samo je jedan zid. Evo jedino među ovim kolegama što se može iznijeti ovdje, sve se reći i može se pokucati na vrata u svako doba. Vidite i sami, sve je skupo. Od naše vlasti nemamo nikakve ni potpore”, govori jedan od članova udruženja.
Većina ih se bori da pronađe posao za sebe ili svoju djecu. Jedan je razočaran jer su mu dva sina otišla živjeti u Njemačku iz zemlje za koju se borio u ratu. Danas osjećaju da su stigmatizirani i da ih ne razumije niko osim njihovog ljekara.
“To što imamo, što nosimo u sebi, to je naše i naš problem, ali ove grupe nama služe da to iz sebe izbacimo i jedan drugog razumijemo, jedan drugog shvatimo, uvažavamo”, kaže jedan od njih dok prostoriju ispunjava dim cigareta.
Grupne radionice pomažu im da se nose sa oboljenjem koje oni smatraju psihičkom povredom nastalom u ratu.
“Mi nismo gledali kako će biti poslije rata – hoćemo li išta ostvariti, šta će nam rat donijeti, nego smo samo gledali kako ćemo ostat zdravi i živi”, kaže Enes.
Kada se rat završio Enes je mislio je da će moći raditi i počeo je na rudniku soli.
“Međutim lagano mi je dolazilo, legnem meni slike dolaze svih poginulih boraca. Sve slike dolaze mojih boraca koji su izginuli, koji su ranjeni, sve je to meni dolazilo i isto kao da sjede meni ispod prozora spavaće sobe”, kaže Enes, koji je u jednom trenutku imao svega 65 kilograma.
Dok se prisjeća dešavanja iz ratnog perioda, Enes priča da je imao susret sa smrću kada ga je snajper gađao skoro sat vremena. Tada je pomislio da će ostati željan svoje djece. Imao je imao nepune 33 godine kada je počeo rat.
Uz pomoć supruge zatražio je liječničku pomoć, ali je u početku oklijevao.
“Sramota me bilo otići. Ta stigma je najgora koja vlada i taj narod… Ako te vidi dole… ja sam znao trčati, znao sam pretrčati dole preko asfalta, stavim kapu da me ne vidi iz autobusa”, prisjeća se Enes.
Podrška i razumijevanje porodice je nešto što svi ističu bitnim dijelom suočavanja sa svojom bolešću. Van porodice oni teško stiću povjerenje, kaže Borislav Mlinarević iz Ljubuškog.
“Čak ni nama dosta ljudi ne vjeruje. Većina još uvijek tone dublje. Jer vidi da ne možemo puno pomoći, država kao takva nam ne pomaže”, kaže on.
Borislav koji je nakon dva moždana udara dobio i epilepsiju, kaže da oboljele od PTSP-a prati nerazumijevanje sredine, pa čak i podsmijeh.
“Ljudi znaju da se mi sastanemo tu na kavi prije seanse i gledaju nas malo sa podsmijehom, malo kao čudake nas gledaju. Oni sa PTSP-em se opet sastaju, skupljaju se. Eno gledaj ih ovakvi su onakvi su. To je tako, moramo s time živjeti”, kaže on.
Društvena stigma pojavljuje se i kada pokušaju pronaći posao. Poslodavci odustaju kada u ljekarskom nalazu vide PTSP, posebno ako se mora raditi u smjenama, kaže Enes.
Simptomi
Kiša pada kroz krošnje grana u parku na Slatini kod Laktaša, dok Mara Milanković sjedi na klupi i popravlja rub jakne prije nego se pali kamera. O svojim iskustvima i problemima sa kojima se suočavala zbog PTSP-a govorila je bezbroj puta, ne bi li podigla svijest o ovom oboljenju i ohrabrila druge da potraže pomoć.
Njena je priča možda ispričana ali je daleko od uobičajne.
Imala je 26 godina kada je kao pripadnica vojske ranjena u septembru 1992. godine. Tada je veliki dio vremena provela u bolnicama, a potom se udala i rodila dvoje djece.
“PTSP se aktivirao 1997. godine, po rođenju mog drugog djeteta, iskombinovano sa postporođajnim stresom”, kaže Mara i dodaje kako je traumu nosila od početka rata.
“Ali ja to nisam znala. Okidač je bio onog momenta kada je beba, druga beba koju sam ja rodila, nije bila bolesna, ali je bio neko kome je bilo potrebno da se mijenja kompletna krv”, prisjeća se ona.
Prvi simptom koji je osjetila bila je razdražljivost.
“Počelo mi je sve smetati. Kada smo izašli iz bolnice počeo mi je smetati i plač bebe. Smetali su mi ljudi, smetali su mi glasovi. Nisam mogla da spavam.
Jednostavno nisam mogla da funkcionišem. U životu se sve okrenulo. Okrenulo se u principu ranije, ali eto, tada je došlo do kulminacije”, dodaje ona.
Dok miluje psa koji se smjestio ispod njenih nogu ona opisuje kako je primijetila da je u početku to bila kombinacija simptoma srčanih oboljenja i da je svaku noć bila u hitnoj pomoći, ali da takvo liječenje nije bilo dugoročno.
Sjećanje na dan kada je ranjena i kada je njena sestra poginula vraća joj se u san i na javu. Trebale su joj godine da stabilizuje svoje zdravstveno stanje.
“Na samom početku mijenjali su se psihijatri. Mijenjali su se psiholozi. Psihijatri su propisivali lijekove. Nijedan od tih lijekova nije odgovarao i onda sam ja te lijekove jedan dan odnijela, otišla na rijeku i bacila ih. I rekla sam: ’Ili ću da živim kao normalan čovjek ili ne treba da živim’”, kaže Mara.
“Veliku pomoć u mom oporavku uz terapeute meni je pružila moja porodica, moja djeca. Oni su me održali u životu”, objašnjava i dodaje da u njenom okruženju neki nisu mogli izdržati posljedice traume pa su spas potražili u porocima poput alkohola ili kocke.
Nije je bila sramota da zatraži liječničku pomoć. Za ljude koji nisu spremni da govore o svom oboljenju, ona kaže da i danas nose traume i da se teško nose s tim teretom.
“Nije me nimalo sram da pričam o tome. Jer ja sebi nisam kriva za tu moju bolest. Ona je došla sticajem okolnosti”, dodaje ona.
Terapija
Bio je sunčan oktobarski dan kada smo stigli u Ljubuški gdje nas je čekao predsjednik Udruge branitelja invalida domovinskog rata liječenih od PTSP-a Ljubuški Borislav Mlinarević.
Dok se upoznajemo na kafi u bašti kafića u blizini prostorija udruženja on priča kako su mu poslije rata bile friške uspomene na akcije, ranjavanja i pogibije. Sjećao se lica, imena, krikova i pucnjave i sve je to vrtio po glavi.
A nije se liječio, niti je bilo kome govorio za svoj problem. Priznaje da ga je možda bilo stid ili strano da ode nekome ispričati šta mu se dešava.
“Ponekad sanjam te situacije, sanjam te ljude, te događaje. To sanjanje događaja i ranjavanja, to je samo jedan segment. Jedan je razdražljivost, netolerantnost. Meni sve smeta, supruga nešto kaže meni odmah počne. Počnu mi nekakvi trnci ići i tlak mi se dizati”, govori Borislav dok opisuje da se u njegovoj kući osjećala napetost.
Kasnije u maloj kancelariji udruženja govori o važnosti druženja ali i o šetnji uz rijeku u blizini svog doma kao jednim od načina sa kojim se nosi sa PTSP-om. Nekoliko kilometara van grada na imanju ponosno pokazuje svoj vrt i stabla voća. Objašnjava da tu svakodnevno provodi vrijeme. Pokazuje nam šetnicu pored rijeke Trebižat, kao mjesto koje ga opušta.
Priroda mu je pomogla da zaboravi na san kojeg je sanjao po četiri puta sedmično – ranjavanje na Kupresu 1994. godine. Godinama nije imao snage da ode na mjesto gdje je pogođen.
“Želio sam to ponovno obići, ali nekakav strah, neka odbojnosti, neka situacija i osjećaj koji me spriječava”, prisjeća se Borislav.
O tome je pričao sa doktorom Markom Romićem koji jednom sedmično dolazi u Ljubuški na grupne terapije. On mu je rekao da se mora suočiti sa svojim strahom jer će čitav život patiti.
“Odlučio sam otići. Obišao sam mjesto gdje sam ranjen. Poslije toga sam još jednom otišao i više nisam imao taj problem. Ja sam se potpuno oslobodio”, priča Borislav.
Danas podršku dobija tokom grupnih terapija za koje se izborio kroz udruženje. Iako je od početka rata prošlo 30 godina on kaže da stigma i dalje udaljava sve koji boluju od PTSP-a da se uključe u grupu.
Na prve seanse Udruženja ratnih vojnih invalida u Derventi teško je bilo okupiti i pet ljudi, prisjeća se Mara koja je uposlenik ove organizacije i pomaže oboljelim od PTSP-a kroz razne aktivnosti.
“To je bio veliki uspjeh”, kaže ona.
“E kad treba da krene grupni rad, onda napuštaju jer nisu spremni da se otvore i da pričaju pred drugima svojim muku”, dodaje Mara.
Ona i drugi oboljeli kažu da bi im radno-okupacione terapije pomogle pri liječenju i oporavku. No one nisu uvijek niti svima dostupne.
Zlatko kaže da udruženje iz Tuzle čiji je član nema takvu terapiju.
“Mi nismo u mogućnosti jer nemamo ni prostor, ni uslove”, kaže Zlatko.
On je ranije u drugom udruženju koristio takvu terapiju.
“Mogu vam reći da su me opuštale”, dodaje on.
Dijagnoza i liječenje
Za razliku od terapija koji su ga opuštale Zlatku lijekovi nisu pomogli sa nesanicom od koje još uvijek pati. Borislav je dugo tragao za lijekovima koji mu odgovaraju. Pokušavao je sa nekoliko vrsta ali su ga umrtvljivali toliko da ne može samostalno u toalet.
Danas u liječenju PTSP-a postoje sve bolji lijekovi ali oni nisu na esencijalnoj listi. Da bi ih koristili oboljeli kažu da postoji posebna procedura koju svakog mjeseca moraju prolaziti, kako bi im se refundirali troškovi. Ta procedura koja iziskuje vrijeme je dodatno mučna.
Kao i česta revidiranja njihovog invaliditeta u Sarajevu i Mostaru. Borislav se žali da je po osnovi PTSP-a maksimalna invalidnost 30 odsto, što je oko 52 marke.
“Ja sam odustao od toga, odustao sam od ivalidnine. Zbog svega toga sam izveden iz prava kao ratni vojni invalid. A ovi ljudi koji to rade pozivaju ih po četiri, pet puta na reviziju”, govori Borislav.
Za njegovog prijatelja koji koristi nekoliko vrsta tableta kako bi mogao zaspati i nije sposoban za radne aktivnosti, čest prolazak kroz reviziju ga ponovo traumatizira.
“Bio je nekada ocjenjen 70 odsto po PTSP-u i povredama. Sad su mu skinuli na 30 odsto. Sad dobija tih 50 maraka. Mora ponovo na sud.
Sud ga vrati na prvostupanjski, on ponovno isti taj proces i to godinama se ponavlja. Tone dublje i dublje. I redovni su takvi slučajevi”, zaključuje Borislav.
Prenos traume
Mirela Osmanović ne pamti rat ali je ubijeđena da joj je PTSP obilježio život. Ona je rođena dvije godine nakon genocida u Srebrenici u kojem su ubijena njena dva brata koje nikada nije upoznala. Pripada generaciji mladih i obrazovanih ljudi koji su svjesniji od svojih roditelja kako se na mentalno zdravlje odrazilo sve što su prošli tokom pada Srebrenice.
Još tokom osnovne škole primijetila je da ljudi imaju drugačiji pristup kada saznaju odakle su njeni roditelji.
“Ne bih znala je li to sažaljenje, ali uvijek je bila neka reakcija koju ja nisam voljela. I tada sam shvatila, da ono što se desilo mojim roditeljima ljudi nekako pripisuju da se desilo i meni, i da sam ja dio te priče, htjela ili ne”, kaže ona.
Danas je puno više svjesna koliko je oblikovala transgeneracijska trauma, naziv koji se koristi za kompleksan i još uvijek u BiH nedovoljno istražen fenomen prenošenja traume između generacija.
Iako je rođena u Sarajevu 1997. godine gdje danas živi, radi i pohađa master studij, njeno srebreničko porijeklo je dio njenog identiteta. Djetinjstvo joj je bilo izuzetno mirno i dugo vremena nisu slušali muziku, toliko dugo da joj je to postalo normalno. Roditelji su sebi zabranili veselje a glasan smijeh je bio pogrešan.
Od majke nikada nije čula šta se tačno desilo tog dana kada su iz njenih ruku odvedeni sinovi Ahmedin i Velid koji su imali 15 i 17 godina. Njih zna samo sa nekoliko preostalih slika koje u kući nikada nisu bile izložene na vidno mjesto.
Danas pokušava da razumije kako se osjeća njena majka.
“Ona je čitavu noć, kaže, negdje. Sve vrijeme [je] ona negdje s nekim. Pa kad izađe napolje ispred naše kuće u Srebrenici ona sve vidi drugačije, ona apsolutno ne vidi to dvorište kao što ga ja vidim, ona vidi nešto drugo. Ona vidi svoju djecu, ona apsolutno vidi nešto drugo”, govori Mirela.
Često kada joj drugi ljudi kažu kako liči na svog mlađeg brata zapita se šta njena majka misli kada je pogleda, da li je podsjeća na sina – da li se raduje ili rastuži.
“Ako već nisam preživjela direktno, to je itekako indirektno uticalo na mene”, kaže Mirela.
Od trenutka kada smo je kontaktirali Mirela je bila spremna da govori o prenosu trauma. Ipak dok se pale svjetla potrebna za snimanje u njenom glasu može se primijetiti nervoza.
Na trenutak se čini da neće moći govoriti o tome, ali nakon predaha i uz siguran osmjeh govori da možemo početi snimati. Odlučila je govoriti o prenosu traume u nadi da će neko ko ima slično iskustvo shvatiti važnost razgovora.
“Moji roditelji nakon svega što su preživjeli apsolutno je nemoguće da nemaju PTSP. Nikada nisu potražili medicinsku pomoć u tom smislu. Imam osjećaj da im je tada njihovo mentalno zdravlje bilo negdje na kraju pameti”, kaže ona.
Žao joj je što društvo nije pružalo podršku kada je žrtvama to bilo najpotrebnije. Nekada njena mama noćima ne spava. To ne može biti normalno, smatra Mirela.
“Oni govoriti više ne mogu, niti su mogli ali je izuzetno važno da mi ne prestanemo. Jer zamislite kako bi bilo da je naša životna priča stala ovdje, niko više ne bi znao zašto su oni ubijeni, zašto je moj otac proveo takav život, zašto je moja majka preživjela na takav način”, kaže ona.
Pokretači trauma
Dok se u proljeće 2020. godine, kada je pandemija koronavirusa zaustavila život, većini stanovnika činilo da je kraj svijeta kakvog znaju, za oboljele od PTSP-a sve je podsjećalo na početak sukoba od prije skoro 30. godina.
Enesa su prazne ulice i zatvorene prodavnice vratile u 1992. godinu.
“Poslije dvije godine desila se ruska invazija na Ukrajinu. Ona nas je toliko pogodila. Desio se isti slučaj kao ’92 godine kada je kod nas bilo. Počevši od ’91, ’92 samo vidiš u radnjama lagano nestaje ovo, ono.
Tako je i kod nas počelo u gradu Tuzla i u čitavoj BiH”, govori Enes.
On prati sve vijesti i gleda snimke iz Ukrajine ali ne dugo jer mu vraća slike koje je preživio u ratu. Osim slika iz Ukrajine koji ga podsjećaju na ratno iskustvo, Borislava jak zvuk podsjeti na eksploziju bombe.
“Stresem se, prepadnem se, to je neizbježno. I tu nema pomoći”, opisuje Borislav.
Razdražljivost nije neobična za PTSP.
“Mi koji imamo tu ratnu traumu, povredu, PTSP, mi smo takvi. Emotivni smo mi. Nama ne treba puno, dovoljno je znak pažnje, da prođe pored tebe, da se pozdravi, da se nasmije, da popijemo kafu zajedno, da popričamo”, kaže Enes.
Analiza
Manjak ljekara i društvene podrške otežava život oboljelih
Kako su pandemija i invazija na Ukrajinu ogolili propuste Bosne i Hercegovine da u skoro tri decenije od završetka rata osnaži sistem podrške i liječenja za oboljele od PTSP-a.
Rano je oktobarsko sunčano prijepodne u Ljubuškom dok grupa bivših vojnika čeka psihologa Marka Romića. On jednom sedmično dolazi iz Mostara da održi terapije sa oboljelima od PTSP-a jer psiholog doma zdravlja u ovom malom Hercegovačkom gradu nema licencu za grupno liječenje.
Romić dobro zna ratne traume svojih pacijenata sa kojima radi svakog četvrtka. Ali u posljednje vrijeme primijeti nešto što nije viđao ranije.
“Imao sam priliku gledati bliske osobe koje gledaju scene iz Ukrajine i samo plaču. Ne govore ništa. I to satima”, kaže on.
“To je za mene bilo vrlo šokantno”, dodaje ovaj iskusni psiholog.
Nakon dvije godine pandemije i godinu dana rata u Ukrajini on primijeti da njemu i kolegama stručnjacima za mentalno zdravlje koje poznaje dolazi značajan broj ljudi jer ih ratne scene podsjećaju na ono što su preživjeli.
Ali zbog nedostatka kadrova, novca i male posvećenosti političara BiH se suočava sa poteškoćama da prilagodi svoj sistem podrške mentalnom zdravlju novim pokretačima trauma poput pandemije ili najvećeg rata u Evropi u posljednjih 80 godina. Osim toga, analiza Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) pokazuje da BiH u skoro tri decenije od završetka rata nije razvijala posebne centre za oboljele od post-traumatskog stresnog sindroma niti da ima jasne i jedinstvene podatke o tačnom broju oboljelih i njihovim potrebama dok za značajan dio rada na terenu očekuje da ga urade nevladine organizacije uz sporadično finansiranje bez jasno razvijenih strategija.
“Podrška u liječenju od institucija postoji. Samo je pitanje je li ona dovoljna – ja bih rekao da nije”, smatra Romić.
Za njegov dolazak u Ljubuški morala se izboriti organizacija oboljelih od PTSP-a. Danas kantonalni Zavod zdravstvenog osiguranja plaća terapiju lokalnom udruženju koje broji 57 bivših vojnika.
Čini se da je slučaj poput Ljubuškog gdje nedostaje specijaliziranih ljekara za oboljele od PTSP-a više je pravilo malih gradova u BiH nego izuzetak. I u Vitezu ljekar dolazi jednom sedmično uprkos tome što se broj oboljelih u protekle tri godine povećao za deset posto. Nisu sve manje sredine dobijale novčanu podršku pa u obližnjem centru za mentalno zdravlje u Travniku kažu da nikada nisu dobijali posebna sredstva za rad sa oboljelim od PTSP-a. Desetine upita i razgovora novinara BIRN-a BiH otkrivaju neujednačeno finansiranje ali i rad sa oboljelima.
Dok je u nekim poljima ratnog naslijeđa poput deminiranja ili traženja nestalih BiH stvarala specijalizovana tijela koja danas svoja iskustva i znanja dijele sa ukrajinskim kolegama ali i drugim zemljama, država nikada nije razvila instituciju ili agenciju specijalizovanu za pomoć i izučavanje PTSP-a kao jedne od značajnih posljedica traumatičnih ratnih iskustava.
“Država ništa ne poduzima”, kaže Borislav Mlinarević, predsjednik Udruge branitelja invalida domovinskog rata liječenih od PTSP-a Ljubuški.
On objašnjava da je udruženje registrovano na državnom nivou.
“Oni uopće ne doživljavaju nas nikako. Tu ne postojimo za njih. Sve što imamo je od županije i općine”, kaže Mlinarević.
U državnom budžetu PTSP kao stavka jedva da se spominje. Romić smatra da je raniji pogrešan pristup napravio dugoročne posljedice. Poslije rata veliki je broj oboljelih penzionisan u svojim 30-im godinama, objašnjava on, što je dovelo do drugog problema jer su “ti mladi ljudi sjedili, pili i kockali se”.
“Umjesto da su taj novac usmjeravali za stvaranje i kreiranje novih radnih mjesta, oni su kupovali mir tako što su ljudima dali nekakve beneficije”, dodaje Romić.
U državnom budžetu stavke pomoći u kojima se u nazivu navodi PTSP rijetke su i odnose se na po nekoliko hiljada maraka podrška nevladinim organizacijama koje rade sa oboljelim. Nešto više novca izdvajaju kantoni ali ti se iznosi kreću do nekoliko desetina hiljada maraka i najčešće se direktan rad sa oboljelima prenosi na nevladine organizacije poput boračkih udruženja.
Tako u Ministarstvu branitelja Posavskog kantona kažu da izdvajaju novac za oboljele od PTSP-a putem podrške udruženja ali su dodali da konkretan iznos koji se izdvaja za oboljele od PTSP-a nije poznat.
Odgovori na upite koje je BIRN BiH poslao na desetine institucija koje bi mogle izdvajati novac za oboljele od PTSP-a te analize budžeta pokazuju da su izdvajanja mala i da se razlikuju po područjima.
Ministarstvo za pitanje boraca Hercegovačko-neretvanskog kantona izdvojilo je po pojedinačnim zahtjevima za pomoć u troškovima liječenja i stanja socijalne potrebe u posljednje tri godine 48.000 maraka a po grantovima udruženjima PTSP-a izdvojeno još 77.704 maraka.
Suprotno tome, u Centru za mentalno zdravlje koji je dio Doma zdravlja u Travniku kažu da nikada nisu dobili novčana sredstava posebno namijenjena za liječenje oboljelih od PTSP-a.
Podaci koje je prikupio BIRN BiH pokazuju da kantoni za pomoć udruženjima izdvajaju po hiljadu ili do nekoliko hiljada maraka godišnje, kao što je slučaj u Zapadnohercegovačkom kantonu gdje sa 1.800 maraka pomažu rad udruženja branitelja liječenih od PTSP-a.
Poput Federacije, u Republici Srpskoj se novac također usmjerava udruženjima. Bivši ministar rada i boračko invalidske zaštite Republike Srpske Duško Milunović pojašnjava kako ovo ministarstvo nema zakonsku obavezu da izdvaja posebna sredstva za nekadašnje borce oboljele od PTSP-a. On objašnjava da su novčano podržali rad udruženja oboljelih od PTSP-a kroz sufinansiranje projekta Republičke organizacije boraca i civila sa PTSP-om “Jedinstvo”.
Predsjednik Udruženja veterana rata liječenih od PTSP-a “Stećak” iz Tuzle Enes Dedić kaže da često dobijaju obećanja za sistemska rješenja problema ali da podrška bude slaba kada ta obećanja treba ispuniti. On ističe da imaju dobru saradnju sa centrom za mentalno zdravlje i klinikom za psihijatriju.
“Mi jedino što imamo podršku, imamo finansiranje od Grada Tuzle. Isto tako imamo podršku od boračko – invalidske zaštite”, dodaje on.
U Ministarstvu zdravstva Kantona Sarajevo kažu da do sada nisu izdvajali novac za PTSP oboljenje ali naglašavaju da u narednoj godini planiraju uvrstiti u screening program koji će biti obuhvaćen u budžetu.
Nedostatak evidencija otežava praćenje trendova
Među deset ministarstava za boračka pitanja i zdravstva koje je BIRN BiH kontaktirao, većina je odgovorila da ne vode statistiku o broju oboljelih od PTSP-a jer nemaju zakonsku obavezu ili zbog nedostatka resursa.
Nedostatak podataka otežava praćenje trendova odnosno povećanja broja oboljelih.
Od početka pandemije i rata u Ukrajini trendovi u kantonima se razlikuju. U Tuzli su zabilježili značajan porast broja oboljelih u posljednje tri godine. Zavod za javno zdravstvo Tuzlanskog kantona je 2019. godine imalo evidenciju o oko hiljadu osoba oboljelih od PTSP-a. U naredne dvije godine taj broj se udvostručio, prema podacima Zavoda.
Prema evidenciji Centra za mentalno zdravlje Vitez u protekle tri godine za deset posto je porastao broj oboljelih od PTSP-a.
U drugim područjima iz kojih su odgovorili na upite BIRN-a BiH nisu primijetili povećanje broja oboljelih. Ali i stvarni broj oboljelih bi mogao biti veći. Tako u Bosansko-podrinjskom kantonu pretpostavljaju da je stvarni broj oboljelih znatno veći od onoga koje je zabilježilo udruženje Svjetlost Drine čiji rad pomaže Ministarstvo za boračka pitanja. Prema tim podacima na ovom području je registrovano 80 oboljelih ali se pretpostavlja da je oko 150 oboljelih koji zbog stigme ne žele da se obrate stručnim službama.
Tome kažu da nerijetko svjedoče u Udruzi branitelja invalida domovinskog rata liječenih od PTSP-a Ljubuški koja je osnovana prije više od 20 godina kako bi branitelji i oboljeli mogli ostvariti svoja prava i trenutno broji 57 članova. Mlinarević kaže da je to mali broj, te da dosta ljudi neće da se priključi, bilo da je riječ o strahu ili nepovjerenju.
Jedan od razloga zbog čega u BiH ne postoji tačan broj oboljelih od PTSP-a jeste da ljudi ne prijavljaju, odnosno ne traže ljekarsku pomoć, najčešće zbog straha da će biti negativno obilježeni.
“Sigurno da se veliki broj ljudi nije nikada javio, bježeći, negiraju probleme koje su imali”, kaže Goran Čerkez, pomoćnik ministra javno zdravlje u Federalnom ministarstvo zdravstva.
On kao glavni razlog navodi stigmu ali dodaje da ona postoji i u drugim zemljama prema mentalnom zdravlju. Navodi procjene prema kojima svaka sedma osoba ima PTSP u BiH, neovisno od kojih trauma je nastao.
Prema riječima neuropsihijatrice Amre Delić, rezultati istraživanja o učestalosti PTSP-a u BiH upućuju na prisustvo simptoma u oko 30 posto ispitanika čak i dvadeset godina nakon rata.
“Prepreke zbog kojih traumatizirane osobe ne traže stručnu pomoć su neznanje ili nedovoljna svijest da su njihovi simptomi vezani uz traumatsko iskustvo, ali i zabrinutost da će biti stigmatizirani psihijatrijskom dijagnozom. Pri tome je veoma važno naglasiti da je posttraumatski stresni poremećaj normalna reakcija na abnormalnu situaciju”, pojašnjava Delić.
PTSP je bolest od koje može oboliti praktično bilo ko ko doživi traumatska iskustva koja su izvan njegovog uobičajenog iskustva. Ono što je posebno karakteristično za PTSP su prisilne slike i misli, odnosno sjećanja na bolna iskustva i to je stalna borba sa kojom se oboljeli suočavaju.
U odnosu na intenzitet rata i procjene o broju stanovnika sa simptomima PTSP-a čini se da su istraživanja njegovog uticaja na društvo i pojedince u BiH rjeđa od očekivanog. Neke od njih koje je danas moguće pronaći online pretragama radile su nevladine organizacije i stručnjaci van zvaničnog sistema uz sporadično finansiranje iz budžeta. Kao zemlja izašla iz rata BiH je uložila značajne resurse i tražila međunarodnu pomoć za uspostavljanje Instituta za traženje nestalih i agenciju specijaliziranu za deminiranje BHMAC. Uz sve poteškoće sa kojima su se susretale ove organizacije pomogle su BiH u ubrzavanju pronalaska nestalih i deminiranju. Stručnjaci iz ovih institucija danas pomažu drugim zemljama da razviju ovakve specijalizovane institucije.
Ali uprkos tome što je PTSP još jedno značajno naslijeđe rata, BiH nikada nije imala državnu strategiju za pomoć oboljelima i istraživanju načina na koji ovaj poremećaj utiče na cijelo društvo ali i ekonomiju.
Niti jedna od institucija koja je odgovorila na upit BIRN-a BiH nije navela da ima razvijenu strategiju posvećenu posebno PTSP-u.
Dok je u Hrvatskoj formiran poseban Nacionalni centar za psihotraumu sa tri regionalna centra koji posebno brinu o oboljelima od PTSP-a i drugih psihičkih poremećaja povezanih sa učešćem u ratu, BiH nema posebnu instituciju pa je rad sa oboljelim rascjepkan kao i komplikovani sistem uređenja države.
“Odnos prema traumama rata 90tih do danas i teška situacija ekonomska u kojoj se odvija ova tranzicija ostavlja trag na pojedince. Zbog toga je pitanja javnog zdravlja moralo biti davno prioritet institucija. Ali dolazite u situaciju složene strukture entiteta, kantona, Distrikta Brčko, nadležnosti. Da to zapravo polje biva prepušteno samo i isključito gotovo nevladinim organizacijama koje su uže fokusirane na ta pitanja”, kaže profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Dino Abazović.
Čerkez objašnjava da BiH nije odlučila praviti posebne centra za oboljele od PTSP-a kao neke druge zemlje. Umjesto toga razvijen je decentralizovani sistem sa više od 50 centara za mentalno zdravlje širom zemlje. Ovi centri bave se cijelim nizom mentalnih oboljenja a PTSP čini samo dio tok spektra. Danas se većina njih suočava sa manjkom osoblja i nedovoljno finansiranja.
“Da li je dovoljan broj profesionalaca? Ja mislim da za ovu državu nije, da bi ova država morala imati puno veće standarde i puno veći broj zaposlenih koji će se baviti problemima mentalnog zdravlja djece usljed transgeneracijske traume”, kaže Čerkez.
Dok hvali napore zdravstvenih radnika on priznaje da se suočavaju sa problemima. Centri se u Federaciji finansiraju iz kantonalnih fondova zdravstvenog osiguranje preko domova zdravlja. Direktori domova na osnovu potreba određuju koliko će se pažnje posvetiti oboljelim od PTSP-a. U praksi se osim izazova sa novcem susreću i sa nedostatkom kadra dok balansiraju potrebe.
Kao dio zvaničnog sistema i ljekar koji svakodnevno radi sa oboljelima od PTSP-a Romić iz iskustva kaže da domaće institucije nemaju dovoljno kapaciteta za borbu sa problemom.
“Ja mislim da mi nemamo dovoljno resursa, mislim najprije na ljudske stručnjake, koji su dovoljno motivirani i kvalificirani da se nose s time”, kaže on.
Delić vidi sve veći interes za specijaliziranje u oblasti mentalnog zdravlja i sve veći broj psihologa, psihijatara i socijalnih radnika koji se educiraju iz psihoterapije. Njihovo edukovanje je skupo i traje dugo a BiH se još suočava sa velikim odlivom obrazovanog kadra.
Dok na 60.000 stanovnika imamo jednog psihologa, psihijatra, socijalnog radnika i četiri medicinske sestre, Čerkeza brine sve veća kriza mentalnog zdravlja. Oni sigurno “nisu dovoljni i ne drže stanje pod kontrolom”, kaže on.
“A kamoli da učine što više. Jer svakim danom se javlja sve veći broj ljudi. Mi često govorimo – u ratu nije bilo toliko te traume. Ovo je odgođena trauma.”, dodaje Čerkez.
Danas uz sve veću inflaciju nakon pandemije i rata u Ukrajini pritisak na zdravstveni sistem pokazuje koliko je posvećenost mentalnom zdravlju važna.
“Pandemija koronavirusa stvarno je napravila ogromnu štetu na području mentalnog zdravlja, pogotovo kod osoba koje su oboljele od PTSP-a”, kaže psiholog Romić.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) pandemije koronavirusa ozbiljno je uticala na mentalno zdravlje stanovništva, koji je bio posebno izražen među onima sa već postojećim narušenim mentalnim i fizičkim zdravljem.
Romić je mišljenja da politička situacija u zemlji negativno djeluje na osobe koje imaju PTSP jer se produciraju tenzije, konflikti i ljudi žive u napetosti.
Usljed vanrednih mjera tokom koronavirusa koji su stupili na snagu i rata u Ukrajini mnogi su morali korigovati lijekove koje koriste za liječenje.
Zlatko Ljubić iz Tuzle kaže da ga scene rata na televiziji uznemiruju i da je zbog toga promijenio terapiju za svoj PTSP.
“Eto kako je taj rat u Ukrajini pojačao sam. Doktor mi je pojačao terapiju jer sam mu pričao da ne mogu da gledam i on mi je sam pojačao terapiju”, kaže Ljubić.
Iz Zavoda za javno zdravstvo Tuzlanskog kantona navode da je od 2019. do 2021. godine došlo i do povećanja potrošnje lijekova koji djeluju na nervni sistem.
“Problem mentalnog zdravlja, ne samo PTSP-a, je u porastu i to je trend u cijelom svijetu. Procjena je da se samo kovidom za 27 posto povećala depresija i akscioznost. To su vrlo ozbiljne stvari”, kaže Čerkez.
On kaže da centri za mentalno zdravlje reaguju na ova povećanja ali da se suočavaju sa nedostatkom kapaciteta.
Za PTSP karakteristični simptomi su vraćanje slika i misli, odnosno sjećanja na bolna iskustva, što je stalna borba sa kojom se oboljeli suočavaju.
Delić navodi da ratna dešavanja u Ukrajini i pandemija dovode do značajnih psihičkih odnosno anksioznih reakcija osoba sa PTSP-om, koji se odražavaju kao stanje pojačane pobuđenosti.
“Slike ratnih dešavanja i stalna izloženost informacijama sa ratišta, strah od mogućnosti nestašica hrane i drugih potrepština, mogu djelovati kao podsjetnici i okidači za ponovno proživljavanje traumatskih iskustava. U svakodnevnoj praksi, većina pacijenata, bez obzira na dijagnozu, žale se na anksioznost, zabrinutost i uznemirenost”, objašnjava Delić.
Manjak ostvarivanja statusa i prava po osnovu PTSP-a
Osim socijalnih problema sa kojima se suočavaju oni kojima je dijagnosticiran PTSP, veliki dio njih ne mogu ostvariti status invaliditeta zbog zakonskih, odnosno datumskih ograničenja.
Prema Zakonu o osnovnim pravima boraca Federacije za određivanje procenta invaliditeta uzimaju se okolnosti pod kojima je kod ratnog vojnog invalida nastupilo oštećenje organizma usljed psihosomatskih oštećenja i poremećaja i manifestiralo se do 23. decembra 1997. godine. Što znači da nakon ovog perioda oboljeli ne mogu podnijeti zahtjev za pomoć po osnovu ovog oboljenja.
“Manifestacija bolesti poslije ovoga roka nije relevantna za ostvarivanje prava po važećim zakonima”, objasnili su iz Službe boračko-invalidske zaštite i civilnih žrtava rata Vlade Brčko distrikta.
Prema Zakonu o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca Republike Srpske, od 2012. godine ne postoji mogućnost ostvarivanja statusa i prava po osnovu ove bolesti.
Udruženje “Stećak” godinama pokušava inicirati da se izbriše datumska granica do koje se moglo ostvariti određena prava po osnovu invalidnosti. Iz udruženja su nekoliko puta slali dopise federalnom parlamentu kako bi se izbrisala ta datumska odrednica, ali to se drži u ladicama, kaže Dedić.
“Mi smo tražili da se uvede ratna povreda, a ne oboljenje i tražili smo pomjeranje granice”, dodaje on, pojasnivši da su tražili pomjeranje za deset godina, odnosno do 2007. godine, iako se ratna trauma može pojaviti i nakon 20 godina.
Sociolog Esad Bajtal objašnjava da institucije moraju pomoći oboljelima da savladaju teškoće sa kojima se suočavaju.
“Ako sve to izostane, ili nema zakona, ili se oni ne provode, onda se čovjek, odnosno cijeli sloj grupacije osjeća napuštenim, bespomoćnim, i naravno da je nezadovoljstvo ono što izbija u prvi plan”, kaže Bajtal.
Bez dovoljno kapaciteta za borbu sa PTSP-om
Romić navodi i problem sa kojima se porodice oboljelog suočavaju smatrajući da su oni uvijek žrtva PTSP-a, te stradaju u većoj i manjoj mjeri.
“Ta osoba budući da je nefunkcionalna, ona ne može biti ni dobar muž. Ne može biti ni dobar otac. Dakle ta osoba zakazuje na neki način. Često te osobe počnu tražiti lijek na neki pogrešan način, a to onda zna otići u neku ovisnost ili u narušavanje nekakvih odnosa u smislu agresivnosti”, pojašnjava Romić.
Delić navodi da osobe oboljele od PTSP-a često imaju poteškoće u ispunjavanju svojih porodičnih uloga, a neki se žale na bračne nesuglasice ili učestalije svađe, osjećaj nerazumjevanja, poteškoće u održavanju bliskih odnosa, probleme u intimnoj sferi, gubitak interesa i zadovoljstva u zajedničkim aktivnostima, osjećaj otuđenosti.
“U nekim slučajevima može biti prisutno i nasilje, kako u porodici tako i u odnosima sa drugima. Osobe kod kojih se PTSP razvio kao posljedica interpersonalnog nasilja, naprimjer fizičko zlostavljanje djece, mučenje, silovanje gube povjerenje u druge ljude, ranjive su i preosjetljive u odnosima sa drugima, pa je u liječenju PTSP-a jako važno raditi i sa porodicom oboljele osobe”, smatra Delić.
Takvi neriješeni i nagomilani problemi ostavljaju posljedice na porodice. U izvještaju o napretku BiH u primjeni Pekinške deklaracije koja se odnosi na povećanje ravnopravnosti žena iz 2019. godine navodi se kako problem osoba koje su oboljele od PTSP a nije odgovarajuće zakonski i društveno tretiran te ima veliki utjecaj na porodice.
Djeca kao nasljednici traume
Traume roditelja koje su doživjeli tokom svog života, posebno ukoliko nisu liječeni, prenose na druge generacije, odnosno djecu.
Ovaj fenomen je poznat kao transgeneracijski prenos traume, koji je zabilježen i u BiH.
Delić objašnjava da simptomi izbjegavanja i emocionalne otupljenosti direktno utiče na djecu koja mogu to pogrešno protumačiti, u smislu da roditelj nije zainteresiran za njih ili da ih ne voli. Kako kaže, osobe s PTSP-om obično imaju visok nivo anksioznosti i pobuđenosti što se ispoljava kroz smetnje spavanja, smanjenjenje koncentracije, strašljivost, laku razdražljivost i pretjeranu zabrinutost za vlastitu sigurnost i sigurnost svojih bližnjih.
“Zbog toga roditelji s PTSP-om mogu biti i previše zaštitnički nastrojeni. Razdražljivost i snižen nivo tolerancije na frustracije doprinose da se roditelj čini neprijateljski nastrojenim ili distanciranim, što također navodi djecu da preispituju roditeljsku ljubav jer djeca ne razumiju razloge koji su u pozadini simptoma”, pojašnjava Delić.
Društvena zajednica bi morala ozbiljnije shvatiti problem mentalnog zdravlja, kaže Čerkez. “Nama će slijediti povećan broj suicida” upozorava on.
“Mi imamo zadnje dvije tri godine povećan porast. On se može povezati sa višestrukim traumama, svaka trauma vas podsjeća na prethodnu traumu. Mnoge su poplave vratile u ratno vrijeme, sada mnoge ljude ova kriza kovida, zatvaranja, sigurno da ih je vratilo u to doba i reaktiviralo njihove traume”, kaže Čerkez.
Ukoliko se ne osjećate dobro, ako mislite da imate neke od simptoma koje ste vidjeli u ovom sadržaju i želite stručnu pomoć, možete kontaktirati neki od lokalnih centara za mentalno zdravlje koji pružaju psihološku podršku pri domovima zdravlja ili možete kontaktirati udruženja oboljelih od PTSP-a u vašoj blizini. Kontakt podatke domova zdravlja možete naći na ovom linku.