Matuzović i ostali: Svjedok vidio masakr u Vidovicama

Tunjo Krištić bio je direktor firme “Polirond“ u Orašju, a početkom rata u Bosni i Hercegovini postao je ratni direktor.

Kako je ispričao u Sudu BiH, u aprilu 1992. godine veći dio srpskog stanovništva izašao je iz Orašja te su kod Savskog nasipa postavljene barikade.

Nakon napada na Šamac, svjedok je rekao da je tadašnje Predsjedništvo BiH donijelo odluku o formiranju jedinica Teritorijalne odbrane (TO).

“U Orašju smo formirali dvije jedinice te određenu formaciju rezervne policije“, rekao je svjedok.

Nakon toga je, kako je naveo svjedok, a po odluci Predsjedništva BiH, formirano ratno Predsjedništvo, čiji je bio član i određen da pregovara s predstavnicima Srba.

“Krajem aprila smo otišli na pregovore u vojarnu u Brčko, gdje je zapovjednik iz Šamca, Simić, tražio da protjeramo muslimane i obećao da se nama ništa neće desiti“, rekao je svjedok i dodao da je taj uslov za njih bio neprihvatljiv.

Potom je uslijedio napad na selo Vidovice, koje je srpska vojska zauzela.

“Mi kada smo oslobodili Vidovice, vidjeli smo da se tamo desio masakr“, rekao je svjedok, te naveo kako su sve to snimili i pokazali stanovnicima Orašja.

Nakon toga, a prema iskazu svjedoka, sve srpsko stanovništvo iz Orašja je zatvoreno u osnovnu školu.

Svjedok je naveo kako je u to vrijeme u Orašje pristizalo stanovništvo hrvatske nacionalnosti iz okolnih mjesta, te da je on tražio od generala Matuzovića da mu ustupi zgradu osnovne škole kako bi smjestio izbjeglice.

“General mi je rekao da on nije donio odluku da se Srbi tamo smjeste i da to vidim sa Vinkom Štefanekom“, rekao je svjedok i dodao da nije išao kod Štefaneka jer ga nije poznavao, već je otišao do Vojne policije i razgovarao s Perom Vicentićem, koji je bio zapovjednik Vojne policije u Orašju.

“On je pokazao lucidnost i nasilje, svašta mi je rekao – da sam prosrpski orijentisan, te prijetio da će me ubiti“, rekao je svjedok, nakon čega je zamolio Matuzovića da razgovara s Perom.

“Rezulat tog razgovora je da su Đuri minirali i srušli kuću“, rekao je svjedok.

Prisjetio se još jednog događaja kada su pripadnici Vojne policije opkolili policijsku stanicu u Orašju s namjerom da je otmu od policije, nakon čega su uslijedili pregovori s Perom Vicentićem zvanim Konj.

Na pitanje tužioca Milanka Kajganića – ko je bio na sastanku, svjedok je rekao da je pored njega i Pere bio zapovjednik ili komandir policijske stanice Marko Dominković, Mato ili Todo Oršolić – nije mogao precizirati.

Tokom unakrsnog ispitivanja, svjedok je na pitanje tužioca rekao kako ratno Predsjedništvo nije izdavalo naredbe za formiranje vojske, niti ikakve naredbe.

Tužilac ga je pitao kako je moguće da nisu znali ko je Vinko Štefanek, na šta je svjedok rekao da je on imao zapovjednika iz Hrvatske, te da s Vinkovim strukturama nisu imali nikakve veze.

U ranije datom iskazu, iz istrage 2016. godine, kojeg je tužilac predočio svjedoku, navodi se kako je svjedok izjavio da nije siguran ko je donio odluku o zatvaranju srpskog stanovništva u školu – civilni ili vojni dio struktura, dok je na ročištu naveo da je takvu odluku donijela Vojna policija.

“Tada je to bilo tačno, ali u proteklih pet godina sam razgovarao i došao do novih spoznaja“, rekao je svjedok, na šta je tužilac rekao da je mijenjanje iskaza krivično djelo.

Na tu konstataciju reagovala je braniteljica Ive Oršolića, Senka Nožica, navodeći da će odustati od odbrane, ukoliko se bude prijetilo njihovim svjedocima.

“Ovakvo agresivno ispitivanje i ponašanje tužioca nas brine“, rekla je Nožica.

Za progon srpskog stanovništva – ubistvima, zatvaranjem, mučenjem, silovanjima i drugim radnjama počinjenim u Orašju – optuženi su Đuro Matuzović, Ivo i Tado Oršolić, Marko Dominković, Joso Nedić, Marko Blažanović, Mato i Anto Živković, Stjepo Đurić i Mirko Jurić. Prema optužnici, oni su zločine počinili kao pripadnici komandnih struktura HVO-a, te vojne i civilne policije u Orašju.

Nastavak suđenja zakazan je za 23. novembar.