This post is also available in: English
Ukupno 114 civila pogubljeno je 13. juna 1992. na deponiji u Uborku i u blizini groblja u Sutini. Za ove masakre još niko nije osuđen. Lider Srpske radikalne stranke (SRS) Vojislav Šešelj je od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Haagu oslobođen svake odgovornosti za ova ubistva.
Hasićevi roditelji ubijeni su na deponiji u Uborku. “Mi smo u to vrijeme bili djeca, nismo ništa mogli uraditi i nismo ništa znali niti razumjeli”, kaže on.
Dok pravosudne institucije koje su navodno odgovorne za rješavanje ovakvih zločina čine toliko malo da izgleda kao da napretka nema, oni koji su preživjeli ratne zločine u BiH postali su eksperti za vlastite slučajeve.
Dok objašnjava djelovanja svog udruženja, Hasić spominje posjetu Memorijalnom centru Srebrenica, gdje se susreo s direktorom tog centra Emirom Suljagićem i predstavnicima Udruženja “Majke Srebrenice”, na čijem je čelu Munira Subašić. Postoji osjećaj zajedništva između ove dvije grupe preživjelih jer su uglavnom vodile borbu za pravdu za ratne zločine u kojima su izgubile članove porodica, muževe ili roditelje. “Ono što su oni uradili za Srebrenicu, mi radimo za Uborak i Sutinu”, ističe Hasić.
Neposredno nakon rata, “Žene Srebrenice” i “Majke Srebrenice” postale su aktivistkinje ekspertkinje koje su se zalagale za akciju. Kada ekshumacije nisu napredovale, predsjednica “Žena Srebrenice” Hajra Ćatić i ostali organizovali su kolektivne ekspedicije u šumama oko Srebrenice kako bi prikupili kosti i lične stvari žrtava.
Deponija smeća u Uborku kod Mostara na kojoj su 1992. godine ubijeni civili. Foto: Armin Graca.
Vlada BiH u početku nije imala namjeru komemorirati genocid iz 1995. u općini Srebrenica, koja se nalazi u entitetu Republika Srpska, već je htjela da podigne spomenik u Kladnju, preko entitetske granične linije u Federaciji BiH.
I ponovo je upravo Ćatić, zajedno sa Sabahetom Fejzić, Hasanom Nuhanovićem i mnogim drugima, organizovala prvu komemoraciju 1999. godine u bivšoj bazi mirovnih snaga UN-a u Potočarima kod Srebrenice, gdje su se civili sklonili 11. jula 1995. godine, kada je grad pao u ruke Vojske Republike Srpske (VRS) na čelu s Ratkom Mladićem. Oni su vodili uspješnu kampanju obilježavanja godišnjice genocida tamo gdje se on dogodio – u Memorijalnom centru Srebrenica, u Potočarima, gdje se danas nalaze grobovi žrtava.
Adnin Hasić ima enciklopedijsko znanje o zločinima u Uborku i Sutini. “Da ste slušali moje izjave od prije 15 godina, vidjeli biste da mi nedostaju informacije, da postoje stvari kojih nisam bio svjestan. Mnogo sam napredovao, mnogo naučio”, naglašava on. “I sve dok sam živ, nastavit ću raditi na obilježavanju sjećanja i pravde.”
Dok Hasić nabraja mukotrpne korake preduzete tokom 17 godina rada Udruženja, koje je osnovano 2005., postaje jasno da proces traženja pravde zahtijeva ogromno strpljenje i upornost.
“Moramo učiniti sve kako bismo se sjećali žrtava Uborka i Sutine. Ovo je prvi i najveći ratni zločin u Hercegovini, prve dvije masovne grobnice ekshumirane u Bosni i Hercegovini. Ekshumirani su odmah tokom rata… Ostale masovne grobnice u zemlji su pronađene i ekshumirane nakon rata”, objašnjava on.
Mnogo je specifičnih aspekata masakra u Uborku i Sutini. Hasić ističe važnost činjenice da su žrtve različite nacionalnosti – 85 Bošnjaka i 29 Hrvata. “Ovo je jedinstveno u zemlji”, kaže on. Iz raznih sela sjeverno od Mostara, te iz gradskih naselja Carina i Zalik odvedeno je 114 civilnih žrtava.
Iako su masovne grobnice ekshumirane, žrtve identifikovane i iskazi prikupljeni, u BiH nikada nije pokrenut nijedan slučaj kako bi odgovorni za ove masakre bili procesuirani. Trideset godina kasnije, uprkos tome što su poznata imena osumnjičenih – od kojih je 12 preminulo nakon 1992. – porodice žrtava i dalje čekaju sudski epilog.
“Predmet je formiran u martu 1993. godine od strane Vojnog suda HVO-a [Hrvatskog vijeća obrane] u Mostaru, ali se vrlo malo šta dogodilo”, objašnjava Hasić.
Ipak, on je uvjeren da će pravda na kraju pobijediti. “Znamo da postoji opći problem s pravosuđem u Bosni i Hercegovini, ali ja sam legalista i želim vjerovati u svoje institucije”, naglašava on.
Nedavni događaji dali su mu razlog da se nada napretku. “Krajem prošle godine uhapšeno je devet bivših pripadnika VRS-a, jedan je još bio u aktivnoj službi u Oružanim snagama BiH, a jedan od njih je bio Damir Miskin”, navodi on.
Tužilaštvo BiH je u januaru 2022. podiglo optužnicu za ratni zločin protiv Damira Miskina, rođenog u Mostaru 1968. godine. Miskin, bivši pripadnik 5. bataljona Nevesinjske brigade VRS-a, optužen je za silovanje.
Deponija u Uborku. Foto: Armin Graca.
Priznao je učešće u zločinu i zaključio nagodbu sa Sudom BiH. Tužilaštvo se konsultovalo s porodicom žrtve, koja više nije živa, i oni su pristali na dogovor. Miskin je osuđen na kaznu zatvora od četiri godine, koju trenutno izdržava u kućnom pritvoru.
Još jedan osumnjičeni za masakre u Uborku i Sutini, Mladen Kandić, rezervista mostarske milicije, optužen je u februaru zajedno s još osam pripadnika VRS-a za zločine počinjene na području Nevesinja, nedaleko od Mostara.
Optužnica ih tereti za zločine protiv čovječnosti, odnosno u njoj se navodi da su odgovorni za smrt preko 100 ljudi s područja Nevesinja, među kojima su bili i žene i djeca, nedugo nakon ubistava u Uborku i Sutini.
“Nadamo se da će sud uvesti Uborak i Sutinu u ovaj slučaj o Nevesinju koji se dogodio nešto manje od dvije sedmice nakon toga u junu 1992. godine”, rekao je Hasić.
Ali postoji trka s vremenom kako bi se postigla pravda jer osumnjičeni, koji su već ostarili, umiru bez procesuiranja, a umiru i preživjeli i porodice žrtava bez da dočekaju pravdu. Preživjeli Redžep Karišik, koji je svjedočio pred MKSJ-om na suđenju lideru Šešelju, preminuo je u decembru 2021., nakon 30 godina borbe za pravdu.
Karišikovo svedočenje u Haagu u slučaju “Šešelj” otkrilo je poteškoće s kojima su se svjedoci suočavali u pojavljivanju pred Tribunalom bez pripreme i bez ikakve podrške. U jednom kasnijem intervjuu Karišik je izjavio: “Iz dana u dan nađete se u sudu. Zovu vas, kažu da morate ići, i to je to. Niko ništa ne objašnjava.” Njegova konfrontacija sa Šešeljem na sudu bila je oštra, a komunikacija sa sudijama teška – Karišika su često podsjećali da mu nedostaju fokus i preciznost.
Još jedan preživjeli koji je svjedočio na Šešeljevom suđenju, Fahrudin Bilić, suočio se sa istim poteškoćama na sudu kao i Karišik, u smislu fokusiranosti i preciznosti. Bilić, moler iz mostarskog naselja Zalik, 13. juna 1992. godine odveden je u upravne objekte Gradskog groblja Sutina. Zatvoren je u atomskom skloništu u Zaliku od ljudi koji su, kako ih je opisao, bili mješavina “Šešeljevaca” i pripadnika Jugoslavenske narodne armije (JNA).
Bilićevo svjedočenje opisuje život u skloništu i odnose s nekim lokalnim Srbima, članovima SRS-a, koji su od komšija postali mučitelji. To je omogućilo da se shvati šta se dogodilo s civilima odvedenim na groblje u Sutini, uslovi u zatočeništvu i način na koji su izvršena pogubljenja. Bilić je na kraju pobjegao zahvaljujući lokalnom Srbinu kojeg je on imenovao kao Boro, za kojeg je rekao da je živio odmah iza groblja.
Iako je to najveći ratni zločin počinjen u Hercegovini, ubistva u Uborku i Sutini nisu glavna tema u arhivama MKSJ-a. Velika većina svedočenja o masakrima vezana je za slučaj “Šešelj”. Oni su u suštini usmjereni na dokazivanje veze između članova SRS-a, “Šešeljevaca” i masakara.
Međutim, svjedočenja daju i detalje koji upotpunjuju sliku Mostara u ratu i načina na koji su civili preživjeli. Osim toga, spominju se i imena ljudi za koje svjedoci navode da su umiješani u zločine na Uborku i Sutini. Mnogi su bili lokalni članovi Srpske demokratske stranke (SDS), čiji je osnivač Radovan Karadžić, koji su zajedno sa “Šešeljevcima” navodno učestvovali u hapšenjima, mučenjima i pogubljenjima. Čini se da ova lica nikada nisu saslušana niti procesuirana.
To znači da bi se arhive MKSJ-a mogle koristiti kao moćno sredstvo protiv nekažnjivosti. Oni također, kako pokazuje Bilićevo svjedočenje, nude primjere solidarnosti u vremenima nasilja.
Arhive pokazuju mnoštvo aktera koji su bili uključeni u masakre u Uborku i Sutini i potpuni kontekst u kojem su se dogodili, te razotkrivaju različite aspekte rata u Mostaru 1992. godine, koji su uglavnom bili nevidljivi. Oni pružaju jedinstven resurs za svakog istraživača koji želi da prouči ove zločine i daju širu i mnogo precizniju sliku onoga što se dogodilo u Hercegovini 1992. godine, poglavlja rata koje je generalno zanemareno.
Treći dio trodijelnog serijala Aline Cateux o masakrima u Uborku i Sutini bit će objavljen u srijedu. Prvi dio možete pročitati ovdje.
Ovaj tekst je objavljen kao dio projekta “Jačanje odgovornosti i procesa sjećanja na Balkan”, finansiranog od Matra Regionalnog programa vladavine prava (Matra Regional Rule of Law Program).
