This post is also available in: English
Foto: Gjorgji Ličovski
Iskusni makedonski fotograf i saradnik Evropske novinske agencije (EPA) Đorđi Ličovski je dobro poznato ime u svojoj zemlji i inostranstvu.
Ali on priznaje da je, tokom prvih dana oružanog sukoba u Sjevernoj Makedoniji 2001. godine, njegovo iskustvo malo značilo jer je i on bio uhvaćen u preovlađujućem haosu i adrenalinu koji su ga mogli koštati života.
Jedna od mnoštvo fotografija iz tih dana, za koju kaže da najbolje opisuje konfuziju rata, je ona na kojoj su dva tinejdžera koji žure da donesu kutije sa municijom do mitraljeskog punkta, izlažući se smrtnoj opasnosti.
Fotografija je snimljena sredinom marta 2001. godine, drugog dana rata u etnički mješovitom gradu sa većinskim albanskim stanovništvom na sjeverozapadu države, kada su albanski pobunjenici stacionirani u obližnjim brdima počeli pucati na snage bezbjednosti koje su branile grad.
“Bio sam tamo prvog dana (14. marta) kada je, nakon mitinga u centru grada, počela pucnjava sa obližnjih brda”, prisjeća se Ličovski.
Ali drugog dana uspio je stići do Kultuka na periferiji Tetova, mjesta na kojem su bili stacionirani pripadnici vojske i policije koji su odbijali vatru pobunjenika, koji su se nalazili u brdima. Tada se prvi put našao u jeku bitke.
“Ulica je bila puna praznih čahura. Svi su bili puni adrenalina. Sve je bilo novo za svakoga”, kaže on i dodaje: “Nisam ni bio svjestan koliko je opasno”.
Skriven iza kuće i parkiranog transportera, prvo je uočio grupu lokalnog stanovništva kako, očigledno, pomaže snagama bezbjednosti, puneći ispražnjene šaržere municije teškog mitraljeza.
Malo dalje uz ulicu nalazio se mitraljeski punkt odakle su pucali po brdima.
“Unutra su bila tri vojnika. Odlučio sam otrčati do punkta i pridružiti im se. Kada su me ugledali, prvo su se naljutili i rekli mi da sam lud. Kasnije su se smirili i pustili me da ostanem, uz uslov da držim glavu dolje zbog metaka koji su letjeli”, priča Ličovski.
“To je najčudniji osjećaj – kada neko puca u tvom pravcu. On te čak i ne poznaje, ali želi da te ubije”.
Tada je primijetio dva dječaka kako trče ispod njega, noseći kutije sa municijom do punkta.
“Mora da su imali 14 godina ili tako nešto. Maloljetni su bili sigurno. Nosili su te kutije napunjene prethodno napunjenim šaržerima, očigledno pokušavajući pomoći”, ističe.
“Ulica je bila puna praznih granata. Izrazi na njihovim licima govorili su sve o tim prvim danima, entuzijazmu, nebrizi za njihovu sigurnost… A kuća koju vidite na fotografiji je bila posljednja prije nego što su morali pretrčati nekih 30 do 40 metara na otvorenoj čistini, kako bi došli do punkta“.
U tom haosu, ova prilika za fotografisanje mogla je Ličovskog koštati života. Prisjeća se da se, dok je tražio pravi trenutak za fotografisanje, umalo nesvjesno našao na liniji vatre drugog mitraljeza ispod sebe.
“Jedan policajac me je u zadnji sekund zgrabio za nogu i povukao nazad”, naglašava.
Opsada Tetova, kada su albanski pobunjenici sa brda pucali na grad, a vojska i policija ga branili, trajala je narednih nekoliko mjeseci. Situacija na prvim borbenim linijama se mijenjala, ali pobunjenicima je pomogla Šar planina koja im je dala zakrilu za povlačenje kada su snage bezbjednosti izvele kontranapad.
To je trebao ostati jedan od glavnih frontova tokom oružanog sukoba, koji je okončan u ljeto iste godine potpisivanjem Ohridskog mirovnog sporazuma, u kojem je posredovala Međunarodna zajednica. Sporazum je predviđao veća prava za etničke Albance, koji čine oko jedne četvrtine ukupnog stanovništva u zemlji, u zamjenu za razoružanje koje bi NATO sproveo.
Fotografija dvojice dječaka snimljena je u vrijeme kada je ideja o ratu, haosu i patnji, koje on donosi, bila vrlo svježa u Sjevernoj Makedoniji, kada je – ono što je počelo kao serija gerilskih napada na snage bezbjednosti – prijetilo da se pretvori u veći sukob.
Ličovski više nije vidio dječake, ali je njegova fotografija naširoko objavljivana.
Kasnije, tokom sukoba, priča on, kako su se lične tragedije povećavale, a sahrane nudile više mogućnosti za fotografisanje, postao je mnogo suzdržaniji u pogledu toga šta treba ponuditi za objavljivanje, šta zadržati za sebe, a kada uopšte i ne treba fotografisati.
“Emotivno su me pogodile ove tragedije. Nije lako uplitati se u najintimnije trenutke ljudi kada se opraštaju od svojih najmilijih“, objašnjava Ličovski.
