S obzirom da nije išao istim putem kuda i dugačak konvoj srpskih izbjeglica koji su iz Knina bježali ka Bosni i Hercegovini, mogao je, kako je izjavio, vidjeti zračni napad na dugu kolonu vozila.

“Približno 7. ili 8. avgusta 1995. godine, dok je bio u Bosanskom Petrovcu, svjedok 56 je vidio dokaze da je konvoj bombardovan dok se kretao prema Bravskom (u Bosni i Hercegovini)”, kaže se u sažetku njegove izjave koji je pročitan na suđenju pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

Izjava svjedoka 56 citirana je na suđenju generalima HV-a Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku, koji su bili optuženi za ubistva, deportacije i nečovječno postupanje prema srpskim civilima tokom operacije “Oluja”. Svi su oslobođeni krivice.

Međutim, bombardovanje konvoja izbjeglica kod Bravskog 7. avgusta 1995. nije bilo dio njihove optužnice; kao ni bombardovanje drugog konvoja izbjeglica sljedećeg dana kod sela Svodna, također u Bosni i Hercegovini.

Identifikovano je 12 civila koji su ubijeni u ova dva napada, među njima i četvoro djece.

Dokaze o ovim zločinima su uglavnom prikupljale antiratne nevladine organizacije. Ali Hrvatska nikada nikoga nije procesuirala za ovaj zločin, a nedavno je bivši hrvatski ministar Mate Granić pokušao da napade opravda kao legitimnu vojnu operaciju koja je izazvala “kolateralnu štetu”.

Srbija je u maju ove godine odlučila da procesuira četvoricu oficira Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, što je izazvalo oštre reakcije vlasti u Zagrebu i desničara, koji su prekinuli tribinu koja se o ovim incidentima održavala u glavnom gradu Hrvatske. Odluka je također pokrenula pitanje da li se za ovaj zločin može sprovesti adekvatna istraga i suđenje bez suradnje između pravosudnih institucija sve tri zemlje povezane sa slučajem.

Nikola Vukobratović iz Arhiva Srba u Hrvatskoj, koji radi na očuvanju srpske baštine u Hrvatskoj, kaže da je Hrvatska ta koja jedina može da sprovede pravu istragu o zračnim napadima na konvoje, “u saradnji, naravno, i sa Bosnom i Hercegovinom i sa institucijama Srbije”.

“Žrtve i svjedoci i obitelji žrtava su bili u Srbiji, neposredno nakon toga, sam događaj se dogodio u Bosni i Hercegovini, počinitelji su na teritoriju Republike Hrvatske”, objašnjava Vukobratović za BIRN.

“Dakle, u situaciji kada ne postoji nikakva intencija ni volja da se uspostavi suradnja između institucija triju država da se istraži taj zločin, jasno je da on, da će svaka istraga biti vrlo manjkava”, naglašava on.

Da li su civili bili namjerno gađani?

Konvoj srpskih izbjeglica iz Hrvatske kod Bosanskog Petrovca (BiH) tokom operacije “Oluja” u avgustu 1995. Foto: Ranko Ćuković.

U septembru 1995. godine, mjesec dana nakon bombardovanja, izbjeglica iz Knina, identifikovan inicijalima S.V., istraživačima Fonda za humanitarno pravo (FHP) u izbjegličkom kampu kod Šapca u Srbiji rekao je da se nalazio u koloni izbjeglica koja je 7. avgusta išla prema Bosanskom Petrovcu.

S.V. im je kazao da se u koloni nalazio šleper sa hranom koju su dijelili izbjeglicama.

“U jednom trenutku, jedan od naših oficira je viknuo onima koji su stajali okolo i čekali hranu da se moraju skloniti brzo u šumu, jer je primijetio da hrvatski avion nadlijeće iznad njih”, rekao je on FHP-u.

Ljudi su počeli da bježe i pokušavali su da se sakriju i “u tom trenutku, avion je izbacio bombu pravo na šleper, koji se odmah zapalio”.

Drugi ljudi sa kojima je FHP razgovarao, a čija su svjedočenja objavljena u izvještaju ove organizacije predstavljenom prošlog petka, kazali su da u njihovoj koloni nije bilo vojnih, već samo civilnih vozila.

Human Rights Watch (HRW) je 1996. godine objavio izvještaj o zlostavljanjima počinjenim tokom operacije “Oluja” u kojem se navodi da je “napad koji se dogodio u blizini grada Bosanskog Petrovca ​​izgleda uključivao jedan ili dva hrvatska aviona”.

“Ako su hrvatski vojnici direktno napali civile koji su bježali u blizini Bosanskog Petrovca, Dvora ili na drugom mjestu, takav čin ne bi predstavljao samo ozbiljno kršenje međunarodnog humanitarnog prava, već i ‘tešku povredu’ ili ratni zločin”, naglasio je HRW.

Neki od svjedoka napada 7. avgusta čije je iskaze objavila ova organizacija bili su pripadnici snaga hrvatskih Srba koji su govorili o postojanju vojne opreme u konvoju koja je bila prebačena srpskim snagama u BiH. Ukoliko je doista u konvoju bilo vojne opreme, onda bi moglo da se tvrdi da je hrvatski napad bio legitiman.

HRW naglašava da, ako su “vojno osoblje i materijal bili u koloni izbjeglica… smrt civila možda nije bila kršenje zakona rata, već ‘kolateralna’ ili ‘incidentna’ (šteta) napada na inače legitimnu metu”.

“Međutim, čak i pod tim okolnostima, potrebna je dalja istraga kako bi se utvrdilo da li su snage koje su napadale ispunile svoju obavezu da preduzmu sve izvodljive mjere predostrožnosti kako bi se minimizirale civilne štete”, dodaje HRW.

Hrvatski časopis Vojna povijest je 2012. godine objavio članak o aktivnostima Hrvatskog ratnog zrakoplovstva tokom operacije “Oluja”, zajedno s tabelama detalja letova.

Prema pisanju časopisa, borbeni avion MiG-21 je 7. avgusta oko podneva ciljao “oklopno-mehaniziranu kolonu u području Medenog Polja (nedaleko od Bosanskog Petrovca)”. U njemu se navodi da je avion “uništio jedan tenk i usporio kolonu”.

U časopisu stoji da meta leta 8. avgusta oko 18 časova bila je “oklopno-mehanizirana kolona u području sela Svodne”. Ishod – “uništeno više vozila”, navodi se u tekstu.

U knjizi “Oluja”, koju je objavio Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, citirani su izvještaji Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane iz avgusta 1995. o operacijama u kojima su učestvovali avioni MiG-21. U izvještajima se detaljno navodi samo uništavanje vojne opreme 7. i 8. avgusta na dvije lokacije, a civilne žrtve se ne spominju.

Dokument koji su BIRN-u dostavili FHP i Veritas pokazuju da je hrvatsko Ministarstvo pravosuđa Međunarodnom sudu pravde u Haagu dalo podnesak u kojem se kaže da su “…hrvatske oružane snage zaista preduzele određene akcije protiv srpskih mehanizovanih oklopnih kolona na teritoriji Bosne, ali čineći to nisu targetirale srpske civile”.

Hrvatski Novi list je 31. maja objavio da je Mate Granić, tokom rata hrvatski ministar vanjskih poslova, naglasio da su se “u kolonu onih koji su bježali u Srbiju, umiješali tenkovi i kamioni koji su iz Hrvatske vozili naoružanje bosanskim Srbima”.

“Bili su zato legitimna meta”, kazao je Granić te dodao: “Naravno da je bilo kolateralnih žrtava.”

Granić je za Novi list rekao da ne zna detalje zračnog napada na kolonu, ali je istakao da je tada imao informacija “da se nipošto nije radilo o napadu na izbjeglice” i da “nitko nije zapovjedio da se napadne Srbe koji su otišli iz Hrvatske”.

Nikola Vukobratović navodi da ovaj zločin, kao i mnogi počinjeni tokom i nakon operacija HV-a “Bljesak” u maju 1995. i “Oluja” u avgustu iste godine, nikada nije procesuiran u Hrvatskoj.

“Postoji više desetina poznatih i dokumentiranih zločina za koje ili nije pokrenuta istraga ili, kako to policija domaća voli reći, istraga je u toku, pa je onda istaga u toku 25 godina i nikad se ništa ne događa”, ističe Vukobratović.

Vojni piloti neidentifikovani

Srpske izbjeglice iz Hrvatske kod Bosanskog Petrovca (BiH), avgust 1995. Foto: Ranko Ćuković.

Hrvatski novinar Ivica Đikić kaže, na osnovu svog novinarskog istraživanja, da je djelovanje Hrvatskog ratnog zrakoplovstva u operaciji “Oluja” uglavnom odobravano na visokom komandnom nivou, “onda je o pilotima, kad bi došli do tih ciljeva, iznad tih ciljeva, ovisilo da li će pucati ili neće”.

“U cijeloj priči je jako puno ovisilo o samom pilotu koji je bio u tom avionu, koji je dobio taj zadatak, jer taj pilot je jedini sa 50 ili 20 ili 70 metara nad zemljom vidio šta se nalazi u toj koloni”, objašnjava Đikić.

Imena pilota koji su učestvovali u napadima nikada nisu objavljena u javnosti.

Optužnica protiv četvorice oficira HV-a u Srbiji potvrđena je prošle nedjelje. Optuženi su Vladimir Mikac, komandant zračne baze u Puli, Zdenko Radulj, komandant baze Pleso kod Zagreba, Željko Jelenić, načelnik borbene eskadrile u zračnoj bazi Pula, i Danijel Borović, načelnik borbene eskadrile u bazi Pleso.

Pula i Zagreb bile su jedine zračne baze koje su u svojim flotama imale avione MiG-21.

Đikić ističe da se odgovarajuća istraga o tome šta se dogodilo ne može sprovesti bez suradnje Hrvatske. On smatra da prvo treba identifikovati pilote koji su otvorili vatru i one koji su bili odgovorni na višim komandnim nivoima.

Đikić naglašava da su srpske vlasti ovom slučaju pristupile na drugačiji način, s obzirom da postoje javno dostupni dokumenti o tome ko su bili komandanti Zračne baze Pula i Zračne baze Zagreb, “oni su krenuli sa imenima do kojih su mogli doći u javnim izvorima i koji su javno objavljeni”, objašnjava on.

“Oni su išli lakšim putem, ali, po meni, trebalo je ići ovim težim putem, a tim putem se nije moglo krenuti bez suradnje s Hrvatskom”, dodaje Đikić.

On, međutim, dodaje da bi suradnja između dvije zemlje mogla biti uspješna samo ukoliko Hrvatska želi da surađuje sa Srbijom i ima “poštene namjere” u vezi s tim slučajem.

“Govorim o nekim idealnim okolnostima, dakle da Hrvatsko državno odvjetništvo preuzme tu istragu i da je onda pošteno vodi, da je radi kako treba, a ne da opstruira i zataškava i sakriva”, navodi on.

Hrvatska “nema namjeru” procesuirati zločine

Izgorjeli kamion u konvoju srpskih izbjeglica iz Hrvatske kod Bosanskog Petrovca (BiH), avgust 1995. Foto: Ranko Ćuković.

Srbijanski mediji su objavili da je tužilaštvo u Beogradu tražilo da se četvorici hrvatskih oficira sudi u odsustvu jer “protek vremena daje dovoljno razloga za sumnju da će Hrvatska ili Bosna i Hercegovina pokrenuti krivične postupke protiv odgovornih za krivično djelo”.

Policija Republike Srpske je 2010. podnijela prijavu protiv Imre Agotića, ratnog komandanta Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, njegovog zamjenika Josipa Čuletića, komandanta borbene eskadrile Danijela Borovića i dvojice neimenovanih pilota za napad 7. avgusta 1995. godine. Agotić je preminuo 2012., Čuletić 2021., a Borović je jedan od optuženih u srpskoj optužnici.

Tužilaštvo BiH je 27. maja saopćilo da je u toku istraga protiv nepoznatog počinioca ovog zločina.

“Poteškoću u procesuiranju ovog predmeta predstavlja nedostupnost institucijama BiH, kako dokaza i potencijalnih počinitelja, koji se nalaze u Republici Hrvatskoj, tako i oštećenih, koji se nalaze u Republici Srbiji”, saopćeno je iz Tužilaštva BiH, prenosi N1 TV.

Tužilaštvo BiH je predložilo održavanje trilateralnog sastanka tužilaca iz BiH, Hrvatske i Srbije, uz podršku Haškog tužilaštva, “kako bi se razmotrile opcije za buduće postupanje u ovom predmetu”.

Uprkos izjavama koje su haškim tužiocima dali svjedoci poput svjedoka 56, zločini nisu bili dio optužnice protiv generala Gotovine, Markača i Čermaka.

Glavna hrvatska državna odvjetnica Zlata Hrvoj Šipek izjavila je 1. juna medijima da je Državno odvjetništvo “prekopalo sve arhive Haškog tribunala” i da nije pronašlo dokaze o zločinu.

“Da ih je bilo, Brammertz bi to sigurno obuhvatio optužnicom (protiv hrvatskih generala)”, istakla je Hrvoj Šipek.

Međutim, iz Tužilaštva Mehanizma za međunarodne krivične sudove u Haagu, nasljednika MKSJ-a, za Novosti su kazali da je “Tužilaštvo Tribunala službeno predalo Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske i njegovom časniku za vezu dokaze o zločinima počinjenim tijekom akcije ‘Oluja’ koji nisu obuhvaćeni optužnicom protiv Gotovine”.

Dodali su da “nisu obaviješteni da su ti slučajevi ikada istraženi ili procesuirani”.

Iz nevladine organizacije Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, sa sjedištem u Zagrebu, kažu da je srpska optužnica protiv četvorice hrvatskih oficira “posljedica nevoljnosti hrvatskih vlasti i pravosuđa da se temeljito istraže sve okolnosti ovih događaja i da se eventualna kaznena odgovornost za njih nedvojbeno utvrdi”.

Documenta u svom saopćenju od 2. juna poziva sve nadležne institucije “da što prije dogovore u kojoj zemlji će se nastaviti postupak”.

I Vukobratović i Đikić se slažu da je haška oslobađajuća presuda trojici hrvatskih generala dovela do toga da je Hrvatska u suštini prekinula napore suočavanja s ratnim zločinima koje su njene snage počinile tokom rata, posebno tokom operacije “Oluja”.

Vukobratović smatra da je Hrvatska donijela “prilično čvrstu političku odluku” i da sada “zapravo ne postoji nikakva volja, nikakva intencija da se išta od dokumentiranih zločina sa hrvatske strane ikada više procesuira”.

Glavni tužilac MMKS-a Serge Brammertz iznio je slične kritike u svom najnovijem izvještaju Vijeću sigurnosti UN-a u New Yorku, navodeći da hrvatska Vlada “donosi političke odluke koje blokiraju pravosudni proces” u slučajevima ratnih zločina počinjenih 1990-ih godina.

Brammertz je objasnio da BiH i Srbija “imaju velike poteškoće u ostvarivanju saradnje sa Hrvatskom”.

“Danas je raširen dojam da u Hrvatskoj postoji volja da se dođe do pravde za hrvatske žrtve, ali ne i za žrtve drugih nacionalnosti”, kazao je Brammertz.