Ciljevi organizacije “Svitac”, čije je sjedište u malom gradu Brčko, odmah preko puta rijeke Save, koja dotiče iz Hrvatske, jesu da pomognu u izgradnji održivog mirovnog centra poticanjem antirasizma, pomirenja i tolerancije kroz zajedničko uključivanje mladih različitih nacionalnosti u razne kreativne projekte.

Distrikt Brčko je tokom rata doživio ozbiljno nasilje, a svoj poseban status je dobio Dejtonskim mirovnim sporazumom, kojim je okončan rat u BiH, u pokušaju da se očuva etnička raznolikost. Formalno je dio entiteta Federacije, u kojem dominantno živi bošnjačko i hrvatsko stanovništvo, ali i entiteta Republika Srpska, u kojem živi većinsko srpsko stanovništvo, mada njime ne upravlja nijedan od njih, već je posebna administrativno-upravna jedinica.

Distrikt, s populacijom od oko 80.000 ljudi, ujedno je i jedino mjesto u zemlji koje ima etnički integrisane škole. Visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt je nakon prošlomjesečne posjete distriktu izjavio da “snaga Brčkog leži u njegovom multietničkom karakteru. Ono svaki put iznova dokazuje da ostaje opredijeljeno za mirnu i zajedničku budućnost svih svojih građana, kao jedne zajednice”.

Međutim, i pored ovoga, prisutna su međuetnička pitanja, čak i među onima koji su premladi da bi se sjećali rata ili nisu u to vrijeme uopšte ni bili rođeni.

Sedamnaestogodišnji Đorđe Bratanović kaže da iako je odrastao u poslijeratnom periodu, “svi još uvijek, znate, biraju strane i drže se svojih”.

“To je na neki način kod mene izazvalo jezivi osjećaj paranoje bez obzira na to misli li druga osoba kao ja ili ne, jer će vas neki ljudi zaista diskriminisati zbog stvari koje ne možete birati”, naglašava on.

Adin i Đorđe su dvojica od trojice mladića koji se pojavljuju u video-serijalu “Mladi Brčkog” (Youth of Brcko), čiji je autor volonter Rike Stollenwerk, a koji je “Svitac” početkom aprila objavio na svom YouTube kanalu.

U ovom serijalu tinejdžeri i mladi ljudi iz Brčko distrikta iznose svoje mišljenje o savremenim temama. Na pitanje da li svoju budućnost vide u BiH, sva trojica odgovaraju “ne”.

Konstantin (16) kaže da namjerava “da prvom prilikom ode”. Đorđe ističe da, iako ne želi da ode, to mu je možda jedina opcija.

“Kao i svi ostali, ne želim baš da odem odavde, ali jednostavno nema puno mogućnosti za ljude koji žele da nešto rade, nešto malo modernije osim možda fizičkog posla ili nekih slabo plaćenih poslova – mislim, svi poslovi su na neki način slabo plaćeni”, navodi on.

Adin u serijalu objašnjava da ne planira da zauvijek živi u BiH.

“Ne vidim svoju budućnost u Bosni; Ovdje živim cijeli život, ali posao nisam mogao da nađem.”

Nakon snimanja serijala, odlučio je da radi na projektu u Velikoj Britaniji.

BiH je suočena s dugoročnim demografskim padom; 1991. godine, neposredno prije rata, u ovoj je zemlji živjelo oko četiri miliona ljudi, dok danas, prema procjenama, samo 3,3 miliona.

Istraživanje, koje je u novembru prošle godine objavio Fond Ujedinjenih naroda za stanovništvo, pokazalo je da 47 odsto bh. građana u dobi od 18 do 29 godina razmišlja o odlasku iz zemlje, privremeno ili trajno, jer su razočarani besperspektivnošću u svojoj zemlji.

U istraživanju se navodi da su glavni razlozi zbog kojih oni razmišljaju o odlasku pronalazak pristojnog posla i bolja perspektiva, te želja “da žive u manje korumpiranom društvu”.

“Stariji ljudi šire te užasne stvari”

Adin Midžić. Foto: Adin Midžić.

I Đorđe i Adin smatraju da je problem u starijim ljudima koji mlađoj generaciji pokušavaju nametnuti osjećaj podjela.

Đorđe kaže da se brčanska omladina želi fokusirati na sadašnjost, ali da ih stariji podsjećaju na prošlost koju oni ne poznaju.

“Mlade zaista ne interesuje (etnička podjela) … samo su stariji ljudi ti koji na neki način i dalje predstavljaju problem, jer još uvijek na neki način šire te zaista užasne stvari koje su se prije događale i utiču na mlade ljude”, naglašava on.

“Mislim da ne treba biti važno nešto što se događalo prije nego što sam se rodio… Nisam učestvovao u tome i to me se zapravo previše ne tiče”, dodaje on.

Smatra da o ljudima ne treba suditi na osnovu njihove etničke pripadnosti: “Ja jedino pravim razliku na osnovu toga je li neka osoba dobra ili ne, i mislim da je to jedino bitno – druge stvari su potpuno irelevantne.”

Adin kaže da mlađoj generaciji stariji ulijevaju osjećaj nelagode.

“(Mladi) se drže svojih etničkih grupa i izlaze samo u paru, jer još uvijek kod starijih postoji strah u smislu da se ne ide s ‘drugima’, a to je direktno povezano s ratom”, objašnjava on.

Schmidt je u intervjuu za Al Jazeeru u decembru prošle godine rekao da “iskreno računa na mlađu generaciju” da transformiše BiH na bolje.

Đorđe, Konstantin i Adin naglašavaju da žele pozitivne promjene za svoju generaciju i za BiH, zemlju čija su nefunkcionalna politička struktura i etno-političke elite uništile mogućnosti za budućnost.

“Stvarno bih volio da postanemo, znate, prava država – jer je čak i politički sistem čudan, i ljudi su čudni, i ekonomija je čudna; ona je stvarno samo država koja nazaduje”, navodi Đorđe.

“Iskreno se nadam da će se pojaviti jedna mlađa progresivnija politička partija koja će promijeniti državu”, kaže Konstantin.

Adin ističe da želi da se promijeni Predsjedništvo BiH, koje ima tri člana – bošnjačkog, hrvatskog i srpskog.

“Volio bih da BiH ima samo jednog predsjednika, da se bosanska politika može poboljšati i da mladi ljudi ne odlaze iz ove zemlje”, objašnjava on.

“Kada mladost odlazi, zemlja u suštini umire”, zaključuje on.