Desilo se to 19. maja 2017. godine. Nakon što je taj čovjek uhvatio jednu od žena za vrat, ona i njena kolegica pobjegle su u stražnje prostorije, dok je napadač uzvikivao riječi koje se mogu čuti na tribinama nogometnih stadiona u Srbiji – “Ubij, zakolji, da Šiptar ne postoji”.

Pet mjeseci kasnije, nakon što se izjasnio krivim, taj je čovjek osuđen na deset mjeseci kućnog pritvora uz elektronski nadzor. Bio je pijan, navodi se u presudi.

Taj čovjek – koji je, prema sudskoj kaznenoj evidenciji, rođen 1970. – bio je jedna od 24 osobe osuđene u proteklih pet godina u Srbiji za poticanje na nacionalnu, rasnu i vjersku mržnju i netrpeljivost ili rasnu i drugu diskriminaciju, prema podacima koje je prikupio BIRN.

Grupe za zaštitu ljudskih prava navode da taj broj ni u kom slučaju nije reprezentativan za razmjere tog problema u Srbiji, gdje se takav rječnik može redovno čuti na tribinama sportskih stadiona, protestima desničara, pa čak i u političkom i javnom govoru. To se jednostavno ne procesuira, tvrde oni.

“Ključni problem je što, kao i u drugim slučajevima, tužilaštvo ne djeluje nezavisno, nego je u mnogo slučajeva zavisno od djelovanja policije i pod velikim političkim pritiskom”, kaže Marko Milosavljević, programski koordinator pri Inicijativi mladih za ljudska prava (YIHR).

Hrvatski trener dao otkaz u beogradskom klubu

Grafit osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića sa natpisom “Heroj”, jedan od mnogih iscrtanih na glavnoj pješačkoj ulici u Beogradu u decembru 2021. Foto: BIRN.

Od 1. januara 2017. do 16. februara ove godine sudovi u Srbiji osudili su 21 osobu za poticanje na nacionalnu, rasnu i vjersku mržnju i netrpeljivost. Osam osoba je dobilo uvjetne kazne, sedam ih je poslano u zatvor na period od tri mjeseca do godinu dana, četvero je osuđeno na kućni pritvor, a za dvije osobe su izrečene neodređene dodatne mjere.

Tri osobe su osuđene za rasnu diskriminaciju u istom periodu – dvije od njih su dobile uvjetne kazne, a treća je osuđena na kućni pritvor.

Pitanje netrpeljivosti ponovo je dospjelo na naslovnice u februaru ove godine, kada je Mirko Vičević, dobro poznati vaterpolista iz jugoslovenske ere, dao ostavku na mjesto trenera beogradske “Crvene zvezde” nakon samo tri sedmice. Hrvat iz Crne Gore, Vičević je dao otkaz četiri dana nakon što je grupa navijača “Crvene zvezde” istakla transparent s natpisom “Šiptar, Hrvat, Balija – nisu moja bratija”.

“Balija” je pogrdan naziv za muslimane Bošnjake.

YIHR u Srbiji je podnio prekršajnu prijavu, pozivajući se na zakon kojim se zabranjuje korištenje neonacističkih ili fašističkih simbola i Zakon o javnom redu.

“Odlučili smo se za takav korak jer želimo konačno da vidimo sudski epilog za takvo nasilno ponašanje huliganskih grupa”, kazao je Milosavljević.

Organizaciji tek ostaje da čuje da li će vlasti postupati po pritužbi.

Samo je nekoliko slučajeva koji se tiču neonacističkih ili fašističkih simbola razmatrano pred sudovima u Srbiji tokom proteklih pet godina. U slučaju narušavanja javnog reda i mira, bilo je više od 16.000 presuda i nemoguće je reći koliko se njih odnosilo na zločine iz mržnje.

‘Loša poruka’

Palata pravde u Beogradu. Foto: BIRN.

Marina Barbir, članica Upravnog odbora Udruženja sudija Srbije, navodi da vjerovatno postoje dva razloga za broj osoba osuđenih za poticanje na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju i netrpeljivost ili rasnu i drugu diskriminaciju.

Prvo, kako kaže, “u Republici Srbiji uglavnom postoje pozitivni međuetnički, vjerski i rasni odnosi”, a to je nešto što bi neke organizacije za zaštitu ljudskih prava dovele u pitanje. Kao drugo, Barbir je za BIRN rekla da su neki incidenti u stvari procesuirani kao drukčiji prekršaji, kao što su nasilno ponašanje na sportskim događajima ili javnim okupljanjima, “što je ozbiljniji zločin”.

Teret dokazivanja može se takođe pokazati teškim, navodi ona, s obzirom da tužitelji moraju pružiti dokaze da su mržnja, netrpeljivost ili diskriminacija predstavljali osnov za ponašanje optuženih. Uvjetne kazne su česte za prvi put kažnjavane prestupnike, “kao mjera upozorenja”, tvrdi Barbir za BIRN.

Međutim, grupe za zaštitu ljudskih prava navode da se dojam nekažnjivosti koji neke navijačke grupe osjećaju, može preliti na ulice.

Neki se ugledaju na političare, uključujući i one na vlasti, koji su na javnim događajima dočekivali osuđene ratne zločince. Veliki sportski klubovi su često potpuno ili djelimično u državnom vlasništvu, sa političarima na mjestu direktora i navijačkim grupama nezvanično povezanim sa određenim političkim strankama.

“Nedostatak institucionalnog odgovora na rasističke incidente u sportu je razumljiv, s obzirom da su visokorangirani izvršni dužnosnici u više navrata dočekivali osuđene ratne zločince na organizovan način, šaljući lošu poruku”, navodi istraživačka ustanova Beogradski centar za bezbjednosnu politiku (BCBP) u izvještaju iz decembra 2019. godine.