“Imao sam priliku s njima da razgovaram. Još se sjećam uplašenih očiju tih ljudi. Taj strah je neopisiv, a gledali smo ga svaki dan”, kazao je Pargan na početku razgovora za BIRN BiH.

On se prisjeća da je početkom 1992. u jednom danu na području Bijelog Potoka i dolini rijeke Sapne ubijeno 650 civila. Odveli su ih naoružani ljudi, mahom komšije koji su “obukli uniforme”.

“Među zarobljenima je najmanje 150 bilo mojih bližih i daljih rođaka. Jedan od tada ubijenih je otac Edina Hasanovića, danas najboljeg mladog glumca Njemačke. Kosti njegovog oca nikada nisu pronađene. Zamislite koliko je to ljudi, a preživjeli su takva mučenja i zlostavljanja. Imao sam priliku razgovarati sa svjedokom tog streljanja. Imao sam priliku razgovarati s jednim od Ibrahimovića u Snagovu koji je preživio opće klanje porodice i koji su zapaljeni. Zamislite kako je u tim trenucima bilo [teško] biti objektivan”, prisjeća se Pargan svojih ratnih novinarskih zadataka.

O ratnom reporterstvu Pargan gotovo da nije ništa znao u tom periodu. Zajedno sa svojih nekoliko kolega Meša je, kako su ga zvali, želio pružiti nadu ljudima, kroz pisanje u novinama i kroz izvještavanja.

Izvještavao je iz Podrinja, ali i drugih područja BiH u koja se tokom rata moglo doći. Bio je i u Sarajevu krajem 1993. godine zajedno s fotoreporterom Ahmetom Bajrićem. Bilo je, kaže, stravično, jer su zajedno u Podrinju gledali privođenja ljudi, te maltretiranja koja su kasnije ti ljudi prolazili.

“Gledao sam bol u njihovim očima. Gledao sam ljude koji umiru. Bio sam na tuzlanskoj Kapiji nekoliko trenutaka nakon pada granate i vidio desetine mrtvih i stotine ranjenih mladih ljudi. To vas kao novinara mora oblikovati”, priča Pargan.

Ratna mudrost

Mehmed Pargan. Foto: BIRN BiH

Kao ratni reporter prve tekstove je počeo pisati za list “Tribina”, koji je do rata izlazio u Zvorniku, a nakon što je grad okupirala Vojska Republike Srpske (VRS), redakcija je premještena u brda Podrinja u okolini Sapne. Ista ekipa, koju je predvodio Hasan Hadžić, uređivala je i kreirala program Radija Glas Drine, koji je jedno vrijeme nosio ime “Slobodni Radio Zvornik”.

Kasnije je počeo pisati za Slobodnu Bosnu – ratno izdanje, a povremeno su reportaže objavljivali Oslobođenje, Ljiljan, Prva linija, Večernje novine.

Pargan se prisjeća i savjeta kojeg je dobio od sagovornika koji ga je podsjetio da će rat jednog dana proći.

“Ti se trudi da ostaneš čovjek. Jer, kasnije ili će ti biti žao ili ćeš biti ponosan na ono što si radio. To je meni bilo jedno od najvažnijih predavanja koje sam čuo. Trideset godina poslije nemam niti jedan tekst kojega se stidim. A svjedočio sam svemu i kao novinar o tome pisao”, kaže Pargan.

Novinar kojeg danas mnogi smatraju i mirotvorcem, nikada nije prestao pisati o onome što se događalo Zvorniku, Srebrenici, Bratuncu, Vlasenici i cijelom Podrinju.

“Motivisan ideologijom zla, počinjen je pokolj u Zvorniku, desilo se ubijanje, silovanje. Pratio sam jedno suđenje na Sudu u Beogradu za zločine u Zvorniku. Ljude su, kako je rečeno u sudnici, nabijali na kolac, na Diviču”, govori ovaj novinar.

Nakon što je svjedočio zločinima u okolini Zvornika i uništavanju vjerskih objekata, kao novinar se ne može pomiriti sa činjenicom da za sve žrtve pravda i tri decenije od zločina nije zadovoljena.

On smatra i da je današnji kolektivni zavjet šutnje o zločinima koji su se događali, “ponavljanje zločina”. Pribojava se, da zbog činjenice što pravda nikada nije zadovoljena, danas bosanskohercegovačko društvo itekako pati.

“Samo ću podsjetiti da u Zvorniku imate dvije hiljade ljudi koji su ubijeni i više od 40.000 ljudi koji su protjerani, a od toga se njih više od 25.000 nikada nije vratilo na svoja prijeratna ognjišta”, govori Pargan.

Traume i posljedice

U svojoj karijeri objavio je na stotine novinskih tekstova, dvije knjige ratne dokumentaristike, jedan dokumentarni film ratnog sadržaja.

U knjizi “Grad u cvatu magnolije” on prikazuje besmisao rata i razmjere ratnih strahota. Kaže kako uvijek sebi postavi pitanje da li autor, koji je bio sudionik rata, može da se distancira od subjektivnog gledanja na te događaje i da li njegov rad zaista oblikuje trauma.

“Svi smo mi žrtve ratne traume, kao i generacija poslije nas. Trauma se, kako nauka kaže, transgeneracijski prenosi i tako traje. Objektivnost se postiže razlučivanjem bitnog od nebitnog, istine od svega drugoga. To mi je bio način da kroz svoj roman, izbjegnem patetiku i subjektivizam. Kao pisac, tragam za odgovorom: ‘Ako se trauma prenosi transgeneracijski, zašto ne bismo transgeneracijski prenosili ljubav?’ Moji likovi pripadaju generaciji koju je rat uništio. Oni su protjerani, silovani, izgubljeni. Tragaju za vlastitim identitetom, ali ga ne nalaze”, govori Pargan.