“Interesuje me sjećanje i kako ljudi danas žive živote sa teretom sjećanja na prethodni konflikt. Prvi projekat koji sam radio ticao se ‘mrtvih’ sjećanja iz Prvog svjetskog rata jer više nije bilo živih svjedoka, a u ovom novom projektu govorimo o prvoj generaciji i kako se sada sjećanje prenosi, kakav je uticaj na živote ljudi i kako može evoluirati s generacije na generaciju”, kaže Dekoninck u intervjuu za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

Pojašnjava da je oduvijek bio zainteresovan za područje Balkana i da je kao mlad pratio dešavanja početkom devedesetih godina.

“Sjećam se opsade Sarajeva i kako nisam razumio šta se dešava pred mojim očima. Čitao sam kako su ginula djeca i bio sam jako uznemiren i ljut. Nisam razumio [sve to] i to je nešto što me pratilo tokom godina istraživanja”, priča 54-godišnji fotograf.

Dekoninck je prvi put u BiH došao u februaru 2020. godine, kada mu je predloženo da ide na obilježavanje stradanja na Markalama. Kaže da je tada nastala možda i jedna od njegovih najboljih fotografija iz ovog projekta.

“U pozadini neko polaže cvijeće, vidi se Sarajevska ruža i neko kako prolazi iznad nje”, govori on.

Dio Dekoninckovog projekta se odnosi na portrete osoba koje su pričale o svojim sjećanjima na opsadu Sarajeva. Druga dva dijela čine fotografije i priče iz Srebrenice i Prijedora. Kroz ovaj projekat, kako kaže, ostvario je bliske veze i prijateljstva sa ljudima iz Srebrenice i Prijedora.

On ističe kako se projekat sastoji od portreta, te fotografija prirode i tragova. Govoreći o tragovima, on pojašnjava kako je svako jutro iz kuće u kojoj je boravio u Srebrenici kroz prozor gledao drugu kuću koja je bila razrušena i pitao se gdje je ta porodica, da li su živi, zbog čega je neko uništio tu kuću sa takvom brutalnošću da su od nje danas ostale samo zidine. Dodaje da je on lično preosjetljiv na mjesta i tragove koje vidi.

Neočekivan prizor na Tomašici

Dekoninck se trudio da posjeti što više mjesta sa područja na kojima je radio fotografije i to ne samo jednom, već se često i vraćao na te lokacije. Prisjeća se kako mu je trebalo dva dana da pronađe lokaciju Tomašice, najveće masovne grobnice otkrivene u BiH. Razgovarao je sa šumarima koji su se zadesili tu i koji su negirali da se tu nalazila grobnica.

Ne postoji grobnica Tomašica? Kako možeš reći to, samo ukucaj u Google, prisjeća se Dekoninck tog razgovora.

“Očekivao sam grozno mjesto od kojeg ću se naježiti, ali je to bilo mjesto na kojem sam mogao ostati cijeli dan. Kao da je priroda odlučila očistiti svo nasilje koje su ljudi napravili i pretvoriti to mjesto u mali raj iz razloga što niko tamo ne ide jer je otežan put. Nalazi se malo jezero, vegetacija, dosta ptica. Toliko je mirno. I to je bilo tako pozitivno iznenađenje za razliku od onoga što sam čitao”, govori on.

Posebno su ga dirnule posjete Pilici kraj Zvornika, Kravici kod Bratunca kao i škole u kojima su bile zatočene ili ubijene osobe.

“Kako možete mučiti i ubijati ljude u školama? Poput škole u Pilici. Kada sam došao tamo, pozvali su policiju. Kako možete mučiti i ubijati ljude kao u školi ‘Vuk Karadžić’ ili u drugoj nekoj školi? Jer ja kada sam posjetio ta mjesta vidio sam djecu”, kaže Dekoninck.

Postoje stotitne mjesta gdje su zločini počinjeni, ali se on trudi posjetiti mjesta koja su se spominjala u presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

Dekoninck je pokušao ući i na lokaciju u kojoj je bio logor Omarska. Čak je kupio dio dionica Arcelor Mittala iz razloga što mu nije bilo dozvoljeno da uđe i fotografiše.

“Ući ću u skupštinu njihovih dioničara i uzet ću mikrofon i reći ću da sam dokumentarni fotograf i da postoji mjesto koje je njihovo vlasništvo gdje je ubijeno na stotine ljudi, ne samo ubijeno nego i mučeno, i da je porodicama uskraćeno pravo na komemoraciju osim par sati jednom godišnje – kako to vidite?”, govori Dekoninck te dodaje kako će to uraditi dok ne dobije odobrenje da uđe na lokaciju i uradi svoj posao.

Osim lokacija u Bosni i Hercegovini, Dekoninck je prisustvovao i izricanju konačne presude Ratku Mladiću u junu prošle godine, gdje je radio portrete članova udruženja žrtava i logoraša i obećao intervju za BIRN BiH.

“Moj projekat me nije odveo samo u BiH već i u Haag. Odveo me i na granicu Holadije i Danske gdje sam upoznao Gerryja Kremera, koji je istinski heroj. Holandski doktor koji je spasio tolike živote i odbio naređenja”, opisuje tokom intervjua u jednom sarajevskom hotelu i dodaje da se planira sastati sa svjedocima koji ne žive više u BiH.

San o izložbi u Srebrenici

Dekoninck kaže kako tokom ove godine planira kompletirati svoj projekt, te se nada objavljivanju knjige za koju govori da bi vjerovatno bila zanimljivija bosanskim nego francuskim ili belgijskim čitaocima.

“Izložba u Memorijalnom centru je za mene san. Ne za mene zapravo koliko bih volio to za Srebreničane koji su proveli toliko vremena sa mnom, bili tako ljubazni da su otvorili svoja vrata i vrata svojih sjećanja, svoja srca”, kaže Dekoninck.

Lični cilj ovog projekta za Dekonincka, kako navodi, već je postignut jer su njegova djeca upoznata sa ratnim dešavanjima u BiH.

“Cilj mi je da ljudi neće gledati na genocid u BiH kao na statističke podatke, kako se to inače dešava. Želim prikazati djelić onog što je bilo, onoga kako je danas, ne bi li podigao svijest ljudi o onom što se dešavalo u Evropi. Svi čujemo šum nacionalizma u dosta evropskih zemalja i možda će ljudi reći: ‘Pa ovo se može desiti bilo gdje.’ I može se desiti bilo gdje”, kaže on.

U vrijeme kada se negira genocid i ratni zločini, Dekoninck govori da ljudi u Evropi govore o genocidu kao o prošlom vremenu, ali da je u Srebrenici i sam bio svjedok provokacijama i negiranju zločina.

Iako se, prema njegovom mišljenju, zločini ne mogu izjednačavati niti porediti, on smatra da je važno da ljudi u BiH sjedu zajedno i prihvate tugu i bol jedni drugih.

“Svi čuvaju svoju bol za sebe i ne žele pričati o tome. Sve se svodi na lažne informacije i djeci se prenose loša sjećanja. Imam osjećaj da zbog svega toga današnja djeca bi se mogla pretvoriti u veće nacionaliste od svojih roditelja”, smatra on te dodaje da uprkos svemu vidi budućnost za ovu zemlju.