“Pjesma je bila lijek. Bili smo djeca koja su pjevala o miru, o ljubavi, domovini. Branili smo je pjesmom. Sjećam se da nam je profesor Slavko Olujić na svakom nastupu, na svakoj probi tražio osmijeh, ponosni osmijeh. Sada kad pogledam neke stare fotografije i videosnimke, gledam djecu a vidim male odrasle ljude koji su spajali prekinuta djetinjstva”, priča Alilović te dodaje da su sa te vremenske distance bili najveći muzički ambasadori Sarajeva i Bosne i Hercegovine.

Uprkos svakodnevnim granatiranjima i snajperskom djelovanju po Sarajevu, kako kaže Alilović, organizovani su nastupi na raznim kulturnim manifestacijama, priredbe, šlageri, festivali i snimanje spotova. Dva do tri puta sedmično sa sestrom Aidom, Alma odlazi na probe hora u RTV dom.

“I dan-danas kada prođem pored RTV doma sjetim se svakog hodnika, mirisa, starog klavira i velikih željeznih vrata studija iza kojih se odvijao život. Život u pravom smislu te riječi. Život bez gladi, rata… Iza tih vrata smo dijelili radost, ljepotu i slobodu”, opisuje ona.

Doći u RTV dom pješke kroz granatirano Sarajevo i raditi u naizgled sigurnoj zgradi bilo je teško, ali i veoma važno, kaže Sead Šeherćehajić, koji je tokom ratnih godina bio producent na BH Radiju 1.

“Dolazeći na posao mogao si stradati. (…) Rat je bio i za televiziju i za medije”, govori Šeherćehajić, dodajući kako je radio bio od izuzetne važnosti tada, a osim informacija muzika je bila nezaobilazni dio programa.

Muzika je građanima u ratu pomogla da se lakše nose sa životnim izazovima i svakodnevnicom, smatra psihologinja i psihoterapeutkinja Nermina Vehabović-Rudež.

“Muzika, kao i umjetnost samo pokazuju da čovjek bez toga ne može i u najtežim okolnostima. Ako bi možda malo tako pogledali, dobili bi još jedan ugao gledanja na čovjeka kao biće kojem nije samo važno da ima da jede i pije, to je baza, ali je čovjeku važno i da bude siguran, pa je recimo to u ratu bilo značajno, ali i pored toga što su ratna dejstva, čovjeku je bitno i da se kulturno uzdiže i da raste i razvija se”, objašnjava Vehabović-Rudež.

Glasno i gordo, da nas cijeli svijet čuje

Alma Alilović opisujući svakodnevnu snalažljivost sebe i svojih vršnjaka, prepričava kako je jedna od djevojčica na probu došla kamionom za odvoz smeća. Takve situacije su i danas nestvarne i nezamislive, dodaje ona, govoreći kako je bilo i dana kada se zbog granatiranja djeca nisu mogla vratiti kućama.

“Sjećam se da smo jednom ostali cijeli dan u studiju muzičke produkcije u zgradi televizije. Tog dana smo pjevali pjesme ‘Ne dam kamen’, ‘Ja volim Sarajevo’, ‘U domu živi domovina’. To je bio naš krik, naša smjelost, provokacija, naša rapsodija i odgovor na granate koje su padale na grad. Pjevali smo glasno, gordo, stameno, da nas cijeli svijet čuje”, prisjeća se Alma.

Nekadašnja solistica grupe “Ambasadori”, dobitnica brojnih priznanja za stvaralaštvo i muzičke nastupe te ratna urednica i producentica na Radiju i televiziji BiH, Ismeta Dervoz se u razgovoru za BIRN BiH prisjetila saradnje sa dječijim horom “Palčići”.

“Većina nas urednica i urednika je zbog problema sa kretanjem kroz opkoljeni grad ostajala u višednevnim smjenama na radiju i televiziji. Isto se događalo i sa ostalim izvođačima i muzičarima. U toku tih dana i noći su nastale brojne saradnje. Ja sam tako sa djevojčicama iz ‘Palčića’ snimila pjesmu ‘Zlatni ljiljani’, a realizirali smo, istina sa jednom kamerom, i videozapis za televizijsko emitiranje”, opisala je Dervoz.

Tokom 1.425 dana opsade Sarajeva, kako govori Dervoz, autori muzike, tekstopisci, aranžeri, izvođači nisu prestali sa stvaranjem, snimanjem i izvođenjem. Održan je u RTV domu i ratni “Šlager sezone”, tri takmičenja za pjesmu Evrovizije, te brojna pojedinačna snimanja, rekla je Dervoz.

“Zajednička za sve je bila odlučnost da se radeći svoj posao, baveći se muzikom, borimo za naše pravo na život dostojan čovjeka, lično i profesionalno dostojanstvo”, ističe Dervoz.

Vehabović-Rudež kaže da su odrasli radeći sa djecom tokom rata odigrali važnu ulogu, jer su socijalni kontakt i bliskost ljudi u teškim situacijama izuzetno važni.

“Upravo su odrasli pomažući djeci koja su negdje bila pritisnuta i koja nisu bila razlogom tih takvih situacija, pomagali da se okupljaju, da dijele emocije, da razgovaraju i budu jedni drugima podrška”, govori Vehabović-Rudež.

“Još uvijek nosimo plamen”

Tada trinaestogodišnja Tijana Vignjević bila je članica ženskog vokalnog ansambla “Sarajevske pahulje”, kojeg je na Bjelavama 1992. godine osnovao pokojni Slobodan Dodo Kovačević kako bi ispunio vrijeme djeci skrivenoj u podrumima.

“Kad su probe počele da se održavaju u Akademskom kulturnom centru Univerziteta u Sarajevu – Seljo, popularna Sloga, probe su bile redovne – tri puta sedmično, ponedjeljak, srijeda i petak i rado smo na njih išle. Bile su oaza u kojoj smo učile pjesme koje nisu bile iz našeg svakodnevnog pop-rock repertoara”, prisjeća se Vignjević, nabrajajući kako su pjevali tada “Djevojka iz moga kraja”, “Vela Luka”, “Ribara starog kći”, “Pokraj grada Sarajeva” ili dječije pjesme poput “Gle, putuju mravi po zelenoj travi”.

“Sarajevske pahulje” koje su u ratu brojale 11 članica, današnji ansambl “Corona”, sljedeće će godine obilježiti 30 godina postojanja.

Ovih 11 djevojčica u ratu je snimilo i pozdravnu pjesmu olimpijskog Sarajeva 1994. “We still carry the flame” koja je poslana na Olimpijadu u Lillehammer. Spot za pjesmu simboličnog naziva “Još uvijek nosimo plamen” djelimično je sniman u “Sivom domu”.

“Sjećam se da smo išle do dolje i nazad pješice, jer nije bilo gradskog prevoza. Tada nam je to bio ogroman poduhvat, a i danas bi bio”, kaže ona, dodajući kako su nastupale u hlačama i košuljama i ljubičastim zimskim jaknama iz donacija.

“Nekako smo, vjerovatno vođeni željom da živimo ‘normalan’ život uprkos opsadi, išli za životom onako kako bismo išli u mirnodopsko vrijeme”, zaključuje Vignjević.