“Mislim da ipak priča o Srebrenici i genocidu u Srebrenici nije dovoljno obrađena tema. Mislim da je tu mnogo neispričanih priča, puno nesretnih sudbina koje zaslužuju svoj glas kako bi se došlo do neke krajnje istine. Kako bi ljudi i mlade generacije kroz te priče shvatili i u nekoj budućnosti spriječili da se Srebrenica bilo kome više dogodi”, kaže Ler.

Ono što on osjeća jeste da je kroz film Quo vadis, Aida? ispričana jedna ljudska priča na veoma dostojanstven način, s iskrenim namjerama, bez bilo kakve propagande, i čiji je cilj nositi poruku pomirenja, razumijevanja dijaloga, ali i upozorenja za buduće generacije.

“Mislim da ove priče treba pričati iako su ljudi zasićeni pričom o ratu. Međutim, uvijek će vam svi reći da je dosta priča o ratu, a onda, kada uđemo u neku dublju priču, shvatamo da su ljudi zasićeni vlastima koji ih stalno prepadaju ratovima. Onda ti filmovi dođu kao usputna posljedica nečega čime su ljudi zasićeni, a ustvari to nije stvar filma nego je stvar države, vlasti i cijelog ustrojstva u kojem živimo”, kaže on.

Nedostatak igranih filmova o Srebrenici

Boris Ler u filmu “Quo vadis, Aida?”. Foto: Deblokada

Igrani film Jasmile Žbanić Quo vadis, Aida? jedini je do sada snimljeni igrani film o dešavanjima u Srebrenici s produkcijom dovoljno kvalitetnom da učestvuje na velikim svjetskim festivalima. Film je bio nominovan za nagradu Oscar i učestvovao je na brojnim međunarodnim festivalima. Dok je skretao pažnju na počinjeni genocid, film je istakao i mali broj igranih filmova snimljenih o genocidu počinjenom nad Bošnjacima u julu 1995. godine.

Jedan od glumaca filma, Emir Hadžihafizbegović smatra da ovakve priče doprinose nezaboravu te da nikada nije mnogo govoriti o svemu onome što se desilo u BiH, a u Srebrenici posebno.

“Vjerujem da će se o genocidu u Srebrenici napraviti još filmova. Meni osobno nedostaje priča o ‘maršu mira’, tada ‘putu smrti’. Nedostaje mi priča o Kravici, nedostaje mi priča o višegradskom mostu, nedostaje mi priča o kući koju su zapalili braća Lukić i koji su žive ljude stavili na lomaču. Nedostaje mi priča o prijedorskim bijelim trakama. Mnogo je tih priča i smatram da bosanskohercegovački umjetnici imaju zadatak da te priče tematiziraju”, kaže on dok dodaje kako mu je drago da se napravila distanca i da se hladne glave može pristupiti tim temama koje su univerzalne.

“Moramo shvatiti da to nije bio samo pogrom nesrpskog stanovništva, već ljudska sramota u srcu Evrope”, kaže Hadžihafizbegović.

Glumica Mirjana Karanović svojom je ulogom u filmu Grbavica prikazala patnju mučenih i zlostavljanih žena u ratu.

“Uvijek će postojati neko ko će vam reći da je toga i previše, a neko drugi će smatrati da samo o tome i treba praviti filmove. Tako je isto i u Srbiji. Ovdje se isto govori da nema dovoljno filmova o Jasenovcu”, kaže Karanović, za koju je problem veći od nedostatka filmova to “što mi dijelimo ljude na Bošnjake i Srbe i samo se zatvaramo u svoje teme i nikada nema empatije prema onoj drugoj strani”.

Upravo to je jedan od ključnih razloga, smatra ona, što u Srbiji rijetko tko hoće pogledati film o Srebrenici. Nitko zapravo ne želi prihvatiti Srebrenicu kao ime mjesta gdje su stradali nevini ljudi, nego se uvijek govori da su stradali Bošnjaci, a primjerice u Jasenovcu su stradali Srbi, kaže Karanović.

“Mi koji smo ostali živi, mi mrtve dijelimo. Mi ih svrstavamo u kolone. Oni stoje kao neka mrtva vojska iza nekih nacionalnih i nacionalističkih agendi. Za mene je toga više dosta”, kaže ona.
Ratni filmovi bi trebali predstaviti priče koje upozoravaju i koje trebaju ostati kao dokument za budućnost, kaže Ler.

“Mi živimo u prostoru gdje je nacionalni pa i religijski identitet veoma važan. Meni osobno nije, i ja nastojim svoju porodicu i sebe ograditi od toga. To je jako teško, jer živimo u zemlji koja vas stalno podsjeća kako se zovete. Koliko se god vi tome opirete, na to vas stalno podsjećaju. Međutim, mi moramo znati da se Srebrenica dogodila da se jedan narod zbog svog nacionalnog identiteta istrijebi”, podcrtava Ler.

Filmovi govore univerzalnim jezikom

Komemoracija povodom 18. godišnjice masakra u Srebrenici, u julu 2013. Foto: EPA-EFE/VALDRIN XHEMAJ

Dino Mustafić, režiser igranih i dokumentarnih filmova o posljednjem ratu, smatra da je Srebrenica univerzalna priča te veoma važna za budućnost na Zapadnom Balkanu.

“Pričati na umjetnički način priču o jednoj tragediji znači otvoriti perspektivu onima koji ne znaju o tome mnogo i onima koji nisu razmišljali šta znači jedan takav zločin na prostoru Evrope, na kraju 20. vijeka. Film zbog svog jezika, koji je specifičan a koji podrazumijeva prije svega jedan emotivni pristup pričama, znači da se gledalac identificira s junacima priče zato što dobar film priča mikropriče, tumači mikrosvjetove i to su mogućnosti da se kroz takav vid komunikacije gledalac identifikuje i razvija kod sebe jednu vrlo bitnu komponentu ljudskog bića, a to je kultura suosjećanja i empatije”, kaže on.

Međutim, Bosna i Hercegovina je još uvijek poligon revitalizacije onih politika koje su ‘90-ih dovele do velikih ratnih zločina. To znači da u ovoj zemlji još uvijek postoji jasan revizionistički narativ koji osporava fakte i presude Međunarodnog suda u Haagu, koji još uvijek slavi one koji su zločinci, kaže on.

Onda će svako umjetničko djelo, koje na umjetnički način svjedoči o ljudskoj patnji, koje na umjetnički način traga za jednom suštinskom istinom, uvijek biti rado dočekan od publike bez obzira o kojoj se etničkoj zajednici radi.

“Mislim da smo mi u BiH kao generacija autora itekako determinirani ratnim sukobima, stradanjima, progonima, masovnim ubistvima, i mi ne možemo da pobjegnemo od tih tema. Zato ja smatram da će takvih filmova o Srebrenici i u budućnosti biti potrebno svima, jer upravo umjetnost ima tu sposobnost da približi čovjeku svaku ljudsku sudbinu”, kaže Mustafić.

Zbog društvenih odnosa i politizacije tema poput genocida u Srebrenici, autori nisu ni imali dovoljno prilike da rade filmove o toj temi, smatra on. Film Jasmile Žbanić dijelom je napravljen od međunarodnih koproducenata i na ogromnom entuzijazmu, energiji i upornosti autorice, dodaje.

“Nažalost, u Bosni i Hercegovini je politika učinila sve da takve filmove ne vidi ni publika na cijelom teritoriju u BiH. Film Quo vadis, Aida? će biti značajna tema za ove prostore onda kada bude prikazan na javnom servisu, Radio televiziji Republike Spske, na Radio televiziji Srbije. Nema nikakvog razloga da se velika umjetnička djela koja su govorila o našoj neposrednoj bliskoj prošlosti ne pogledaju, da se upravo na taj način pokušaju razbiti predrasude i stereotipi i sve ono što su uvriježeni stavovi”, dodaje Mustafić.

Tema Srebrenice daleko je od ispričane kroz film, bilo dokumentarni ili igrani, naglašava tuzlanski glumac u filmi Quo vadis, Aida? Siniša Udovičić.

“To je jedna veoma bolna tema, ali o njoj se treba govoriti na jedan fundamentalan način, da ta umjetnička valorizacija bude na visokom nivou”, kaže Udovičić.

Za filmove je važno da otvaraju perspektivu drugog i drugačijeg a kod pričanja priče o univerzalnoj tragediji “ne možemo očekivati da je krivica na strani drugoga, a patnja na našoj strani”, objašnjava Mustafić.

“Upravo ti filmovi govore jednim univerzalnim jezikom šta znači radikalno zlo i koliko je to zlo destruktivno i pogubno, koliko ono razara život i šta takav život u takvom postkonfliktnim ili postgenocidnim društvima nosi”, ističe on i dodaje kako filmovi o Srebrenici nailaze na prepreke dok pokušavaju doći do što većeg dijela publike.

“Zato ovakvi filmovi, poput filma Jasmile Žbanić, imaju jedan veliki potencijal za pad etnonacionalizma, etničkih oligarhija koje su sve učinile da umjesto kulture povjerenja i u krajnosti pomirenja, serviraju kulturu laži, nasilja i poricanja”, zaključuje Mustafić.