“Njima je bilo oko 19 godina, imali su privilegiju da putuju, da upoznaju svijet, otkrivaju, studiraju. Franciska, moja prijateljica koju sam tu stekla za cijeli život, je odabrala doći u ratnu BiH i pomoći ljudima, da bi nama pružila neku nadu, podršku. Posao koji ja danas radim ima temelje iz tog razdoblja”, govori Jurić, koja se danas pronašla u tome da pomaže izbjeglicama.

U razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH), Moll kaže da je napisao knjigu u želji da od zaborava otrgne i oživi sjećanje na ljude i organizacije koji su pomagali tijekom 1992.–1995. godine.

U knjizi “Solidarity is more than a slogan” on opisuje aktiviste International Workers Aid (IWA) koji su mu ustupili bogatu arhivu iz tog perioda, uglavnom u vezi sa Tuzlom “u kojoj je multietnička ideja BiH bila izuzetno jaka”, kao i svoja sjećanja i iskustva.

“Bio sam jako impresioniran, jer su osobe koje sam upoznao skromne i samokritične i ne šetaju se hvaleći se: ‘Vidi što sam radio tijekom rata.’ Neki od njih imali su samo 18 godina kada su 1994. godine odlučili otputovati u Tuzlu. Dok su mnogi u Europi gledali rat na televiziji i mislili da ne mogu ništa učiniti, bilo je onih koji nisu htjeli ostati pasivni. Oni su pronašli konkretne načine za pomoć i rad s Tuzlom, donošenjem hrane rudarima, podržavanjem stvaranja i izdavanja sindikalnog časopisa, podržavanjem otvaranja ženskog centra u Tuzli”, govori Moll.

Aktivisti International Workers Aid u Tuzli 1993. godine. Foto: Kristian Buus

Za njega se važnost knjige koju je napisao ogleda u edukaciji ljudi u Zapadnoj Europi o dešavanjima od 1992. do 1995. godine, ali i inicijativama solidarnosti u BiH tijekom rata.

“Ono što je IWA učinila ne može se kopirati, ali učenje o IWA-i također može potaknuti naše razmišljanje o onome što danas možemo konkretno učiniti za podršku osobama koje su u potrebi, na primjer izbjeglicama”, kaže za BIRN BiH Nicolas Moll.

Također, kako navodi, često se govori o “o saučesništvu međunarodnih vlada i UN-a, koji nisu učinili ništa da zaustave rat i etničko čišćenje u BiH”, a istodobno zaboravljamo na desetke tisuća pojedinaca koji se nisu složili s tom pasivnošću, koji su snažno kritizirali vlastite vlade i koji su pokušali pokazati solidarnost na vrlo konkretan i pragmatičan način.

“IWA je bila jedna od tih inicijativa”, rekao je Moll.

Aktivisti International Workers Aid u Rudniku uglja “Kreka” Tuzla. Foto: Kristian Buus

Knjiga Nicolasa Molla je važno podsjećanje na organizaciju IWA i volontere koji su prije tri godine ponovno posjetili Tuzlu kako bi obilježili 25 godina od prvog dolaska u najtežim vremenima, kaže Viktorija Jurić, bivša članica ove organizacije.

“To su historijske činjenice koje pokazuju da svako od nas može pokazati svoju solidarnost. Ljudima u najtežim trenucima života u BiH je veoma bila važna ta solidarnost iz Europe koja je stizala, ta pomoć sindikata. Oni su riskirali svoje živote da bi došli ovdje i nama pomagali”, zaključila je ona.

Neraskidive veze i životne inspiracije

Viktorija Jurić. Foto: Viktorija Jurić

Viktorija Jurić, ambasadorica mira Međunarodne ženske organizacije International women's Peace Group i profesorica stranih jezika u Njemačkoj, gotovo svakodnevno volonterski pomaže izbjeglicama iz Sirije. Njen životni put djelimično je odredila IWA kojoj se kao tinejdžerica tokom rata priključila u Tuzli.

“Ja sam se uključila u IWA-u zahvaljujući mom tati koji je radio u Centru ‘Moša Pijade’ u Tuzli, gdje je pristizala humanitarna pomoć. Meni je to tada dobrodošlo, da pomažem tati, da izbjegnem tu tužnu tinejdžersku svakodnevnicu i realnost. Ja sam tada znala jezike i bila sam im od pomoći.

Tako su se razvila naša prijateljstva s volonterima u IWA-i. Organizirali smo razne sekcije, druženja u gradu. Iako smo bili okupirani ratom, nas je sve to potaklo da se i mi bavimo humanitarnim, volonterskim radom”, prisjetila se Jurić za BIRN BiH.

IWA je za nju tada predstavljala most i poveznicu sa ljudima koji nisu živjeli u ratu ili u potrebi, što je ona danas za mnoge izbjeglice koje dolaze u Njemačku.

“Moji kursevi jezika su uvijek nekako puni, jer imamo slične životne priče, na istoj smo razini i imamo slične biografije. Ja sam nekada njima nada, jer vide kako sam ja ovdje došla sama i sama uspjela. Također, ja sam osnovala i jednu firmu koja podržava i okuplja djecu iz neobrazovanih porodica i uglavnom se radi o migrantima. Mnoga djeca se više i ne sjećaju svoje domovine, ali njihovi roditelji su došli ovdje da se bore za bolji život svojoj djeci. Nije samo jezična barijera problem, oni se baš moraju prilagoditi, jer se radi o različitim mentalitetima”, priča Jurić.

Dio humanitarne inicijative IWA koja je okupljala sindikalne organizacije iz Švedske, Danske, Holandije, Njemačke, bila je i Lejla Majdančić, tada studentica Rudarsko-geološko-građevinskog fakulteta Univerziteta u Tuzli.

Aktivistima IWA-e je bila desna ruka jer je dobro govorila engleski i pomogla im je da dođu do rudara Rudnika “Kreka” i njihovih obitelji.

Lejla Majdančić. Foto: Lejla Majdančić

“U Tuzli je bilo jako puno organizacija koje su pomagale izbjeglicama. Međutim International Workers Aid je želio pomoći ljudima iz radničke klase, rudarima koji su također imali potrebe, jer je do hrane bilo jako teško doći i sve je bilo veoma skupo. Ja isto potičem iz radničke obitelji i znam kako je nama bilo”, priča Majdančić, podsjećajući da se tada živjelo bez struje i vode, te mogućnosti kontakata.

Ona kaže da je IWA studentima Univerziteta u Tuzli omogućila povezivanje sa 22 univerziteta iz Belgije, Holandije, Njemačke i Francuske, a to putovanje pamti kao veliko i lijepo iskustvo iz tog razdoblja.

IWA je postojala od 1993. do 2000. godine, ali veze i prijateljstva između ljudi iz Tuzle i volontera traju do danas.