U novembru se navršava 25 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i malo se ko danas ne bi složio da sistem koji je postavio ovaj sporazum iziskuje promjene. Ali niko se ne može složiti i kako.

Četvrt vijeka od završetka rata u kojem je smrtno stradalo oko 100.000 ljudi, stavovi Bošnjaka, Srba i Hrvata se dijametralno razlikuju kada je u pitanju način reformisanja visoko decentralizovanog i kompleksnog sistema etničke podjele moći koji, kako navode kritičari, drži zemlju u permanentnom stanju etnopolitičke svađe i krize.

“Vidim ga kao mirovni sporazum koji je poslužio svojoj glavnoj svrsi da okonča rat, ali više ne služi važnoj svrsi upravljanja Bosnom i Hercegovinom na način da građani mogu biti sigurni i napredovati”, kaže Daniel Serwer, profesor na Univerzitetu Johns Hopkins i bivši američki izaslanik u BiH koji je prisustvovao mirovnim pregovorima u američkoj zračnoj bazi u Daytonu, Ohio, 1995. godine.

“Bilo je trenutaka kada je to bilo malo manje istinito, ali u osnovi ste vidjeli da se rat nastavlja političkim sredstvima”, istakao je on za BIRN u razgovoru preko Skypea.

Talac nacionalista

Predsjednik Srbije Slobodan Milošević s porodicom nakon slijetanja na beogradski aerodrom po povratku s pregovora u Daytonu. Foto: EPA/Srđan Sulejmanović.

Da bi okončali rat 1992.–1995., pregovarači u Daytonu podijelili su vlast između dva autonomna entiteta i, unutar jednog od tih entiteta, između 10 kantona. Centralne institucije ostale su slabe, a Predsjedništvo je rotirajuće s tri člana, predstavnika sva tri “konstitutivna” naroda – Bošnjaka, Srba i Hrvata.

Kritičari kažu da, iako je okončao rat, nacionalisti eksploatišu Dejtonski mirovni sporazum i da se on mora mijenjati ako postoji želja da država djeluje efikasnije i da se sprovedu reforme potrebne za integraciju u Evropsku uniju i NATO, te da se obezbijede stabilnost i ekonomski napredak, za kojima žude njeni građani.

Godinama Stranka demokratske akcije (SDA), Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) i Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) dominiraju političkim životom.

SDA i HDZ su manje-više na vlasti neprekidno od prvih demokratskih izbora održanih prije 30 godina u tadašnjoj jugoslavenskoj republici, dok je SNSD pod vođstvom Milorada Dodika palicu preuzela od Srpske demokratske stranke (SDS) Radovana Karadžića, ratnog lidera bosanskih Srba i osuđenog ratnog zločinca.

Jedno vrijeme nakon rata, međunarodni faktori su podsticali bosanskohercegovačke lidere da prihvate promjene sporazuma, poput proširenja ovlaštenja centralne vlasti na račun dva autonomna entiteta ili uspostavljanja zajedničkih oružanih snaga. No, ti dani su odavno prošli i BiH više ne kotira visoko na međunarodnoj agendi.

“Međunarodni faktori su u više navrata pokušavali, nisu uspjeli, i moć međunarodnih vlasti je izblijedjela u Bosni i Hercegovini”, nаglаšava Serwer.

On smatra kako jedini način da se stvari promijene jeste da građani BiH ne glasaju za nacionalističke stranke. “Ne nadam se da će se to dogoditi na sljedećim izborima. Znam stvarnost. Ali to je ono što je potrebno.”

“Zapravo ne mislim da je moguće dovesti stranke koje su trenutno na vlasti u situaciju da to promijene na način koji bi ih uklonio s vlasti. Njima se sviđa ovaj sistem i on jako dobro funkcioniše u pravcu njihovog bogaćenja .”

SAD ponovo pozivaju na promjene

Parlamentarna skupština BiH (lijevo) i zgrada Vijeća ministara u centru Sarajeva. Fotografija: EPA-EFE/Fehim Demir.

Godine 2006., “aprilski paket” opsežnih ustavnih reformi koji je imao američku podršku bio je najbliži ojačavanju centralne vlasti. Ali, iako je dobio podršku većine većih stranaka uz tijesan broj glasova, nije izglasan u bosanskohercegovačkom parlamentu.

Četrnaest godina kasnije, prošlog mjeseca, trenutni američki ambasador u BiH Eric Nelson pozvao je na reformu Ustava.

“Zašto? Zato što bosanskohercegovački građani žele biti dijelom transatlantske zajednice”, rekao je Nelson za bosanski servis Glasa Amerike. “Ima jedan cijeli niz ustavnih pitanja kojima se u tom smislu treba pozabaviti da bi zemlja ispunjavala transatlantske standarde. Mnoga od tih pitanja je teško riješiti, ali nijedno nije nemoguće riješiti.”

Kao primjer onoga što politička volja može postići, Nelson je naveo sporazum postignut u maju ove godine između SDA i HDZ-a o okončanju deceniju starog ustavnog i izbornog spora koji je onemogućavao glasačima u Mostaru da biraju lokalne poslanike.

“Naravno, trebala je snažna volja i vrijeme da se kaže: ‘Sada se konačno ide naprijed’”, rekao je Nelson.

Austrijski diplomata Valentin Inzko, visoki predstavnik u BiH više od decenije, smatra da su promjene moguće i bez intervencije u Ustavu.

Neki od Inzkovih prethodnika na funkciji visokog predstavnika smijenili su stotine zvaničnika i nametali zakone kako bi se određeni politički zastoj prevazišao, ali 71-godišnji Inzko ima manje intervencijski pristup. On je krajem augusta za novine Dnevni avaz izjavio da su političke stranke prečesto koristile zaštitne mehanizme u Ustavu da blokiraju napredak i postignu svoje političke ciljeve.

Kompromis, rekao je on, može dovesti do napretka, čak i bez izmjene Ustava.

“Jasno je da bi za Bosnu i Hercegovinu bilo korisno uvođenje veće funkcionalnosti i efikasnosti”, rekao je Inzko. “Nepostojanje funkcionalnosti i efikasnosti posebno je očigledno u odnosu na euroatlantske integracije, te kada je riječ o reformama koje se fokusiraju na ekonomiju i dobro upravljanje, koje bi trebalo da imaju pozitivan učinak na svakodnevni život građana.”

“Ali također je jasno da je za to i dalje ključna politička volja, a napredak je moguć uz postojeći Ustav ukoliko se stranke ne ustručavaju da traže političke kompromise.”

Etnička ili građanska zastupljenost?

Demonstracije protiv Dejtonskog mirovnog sporazuma u Zagrebu 1995. Foto: EPA/Anja Niedringhaus.

BiH se prijavila za članstvo u EU, ali joj je u maju prošle godine rečeno da, prije nego što se može razmotriti njen status oficijelnog kandidata, zemlja mora postići napredak u 14 oblasti, među kojima su pravosuđe, borba protiv korupcije i javna uprava .

Slabost centralne vlade usporava napredak s obzirom da joj nedostaju nadležnosti u mnogim ključnim sektorima, dok čitav proces mora biti koordinisan i sa entitetskim vlastima.

Put do NATO-a još je složeniji, ne samo zato što se bosanski Srbi, slijedeći primjer susjedne Srbije, protive punopravnom članstvu. Dodik, ustvari, kaže da mu ne bi smetalo i da se BiH raspadne. On želi da se Ustav izmijeni, ali samo u dijelu prava entiteta – odnosno njegove Republike Srpske – na otcjepljenje.

Uspjeh takvog koraka, međutim, zаvisio bi od Srbije, za koju je malo vjerovatno da će spaliti mostove sa Zapadom priznavanjem nezavisnosti Republike Srpske.

“To bi Srbiju dovelo u vrlo težak politički položaj”, ističe Serwer. “Ili bi oni priznali nezavisnost Republike Srpske, i u tom slučaju bi izdali vlastite ambicije za pridruživanje Evropi, a to bi bilo nemoguće, ako ne zauvijek, onda bi to značilo odlaganje za koju deceniju ili slično, ili da ne priznaju nezavisnu Republiku Srpsku, u kom slučaju bi nacionalističke snage u Srbiji bile vrlo ogorčene.”

Pored Dodikovih vlastitih ambicija, bosanski Hrvati, koji trenutno dijele vlast s Bošnjacima u drugom entitetu – Federaciji BiH – žele svoj vlastiti, treći entitet, dok Bošnjaci i nenacionalističke stranke žele da se BiH reorganizuje ne po etničkim linijama, već kao građanska država.

“Svaki mali korak i pokušaj rješavanja manjeg problema u BiH dovodi nas do pitanja treba li se BiH temeljiti na etničkoj ili građanskoj zastupljenosti. Dok se ne pronađe odgovor na to pitanje, ne može biti velikog napretka za Bosnu i Hercegovinu”, rekao je Miroslav Lajčak, Inzkov prethodnik na poziciji visokog predstavnika i aktuelni izaslanik EU za Balkan, krajem augusta tokom konferencije u Sloveniji.

Prestanite hraniti “mirovni kartel”

Građani Beograda na TV-u gledaju objavu Billa Clintona o potpisivanju Dejtonskog mirovnog sporazuma. Foto: EPA/Srđan Sulejmanović.

Autori teksta koji je u augustu objavio EUobserver, međutim, navode da veliki dio krivice snosi EU, koja je velikim dijelom finansirala poslijeratni oporavak i ima nekoliko stotina vojnika na terenu.

Kurt Bassuener, saosnivač Vijeća za politiku demokratizacije sa sjedištem u Berlinu, i Senada Šelo-Šabić, viša naučna saradnica na Institutu za razvoj i međunarodne odnose u Zagrebu, napisali su da je Zapad, posebno EU, “sprovodio takozvanu politiku pacifikacije prema BiH i šire prema Zapadnom Balkanu”.

“Ovo je podržano prioritetom izbjegavanja nepredvidivih poremećaja i zaustavljanja migracija na ‘balkanskoj ruti’, podržano egoističnom brigom da bi svaka promjena politike koja gleda u budućnost značila priznanje neuspjeha iz prošlosti”.

“Dakle, lideri zemlje efikasno usmjeravaju agendu EU u BiH i kontrolišu novac koji s njom dolazi”, pišu oni. “Pokroviteljstvo Zapada, u raznim oblicima, ide bosanskim političkim elitama kao, kako ispada, reket za zaštitu – pomažući im u smirivanju sve više frustriranih građana”.

Umjesto toga, Zapad mora uložiti stvarne napore da podrži vladavinu prava, da prestane da uliva novac u korumpirane vladine kase i da osnaži podršku građanskim inicijativama odozdo prema gore za stvaranje alternativnog političkog poretka u BiH, ističu oni.

“Jedini partneri koje EU može da ima u BiH jesu njeni građani”, naglašavaju Bassuener i Šelo Šabić. “Građani moraju predvoditi promjenu kako bi definisali bolju budućnost, ali Zapad, posebno EU, može im pomoći da se oslobode okova mirovnog kartela prestajući ga hraniti i podržavati”.