“SIPA mi je dostavila podatke, usmeno, da su oni završili svoj posao prije deset godina, da imaju sve ‘crno na bijelo’ ko je izvršilac i da je predmet predat u Tužilaštvo, da se samo čeka da Tužilaštvo podigne optužnicu, da ću dobiti poziv da dam izjavu u svojstvu oštećenog, međutim do tog poziva nikad nije došlo”, kaže Stević za BIRN BiH, dodajući da se dva puta pisanim putem obraćao Tužilaštvu BiH, ali da nikada nije dobio nikakav odgovor, osim da je protiv jednog od četvorice osumnjičenih obustavljen postupak zbog njegove smrti.

Sutkinja Korner je, u svom izvještaju o provedbi preporuka koje je dala ranije, na netransparentnost Tužilaštva BiH ukazala na osnovu tvrdnji predstavnika udruženja žrtava koji su za BIRN BiH rekli kako nemaju nikakvu saradnju sa ovom institucijom ili nemaju nikakvu povratnu informaciju o predmetima koji se nalaze kod njih, navodeći kako ih tužioci neće da prime na sastanak.

Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida, kaže da je ovo udruženje podnijelo Državnom tužilaštvu 11 prijava, od čega je samo jedna obrađena.

“Za sve ostale kad su u pitanju ratni zločini, nažalost, nismo nikada dobili povratnu informaciju šta je s tim predmetima i u kojoj fazi se nalaze”, kaže Tahirović za BIRN BiH.

Dok porodice žrtava govore da više godina čekaju na završetak istrage ili pokretanje postupka i da su razočarani u pravosuđe, iz Tužilaštva BiH kažu da je saradnja s predstavnicima udruženja žrtava dobra.

Murat Tahirović. Foto: BIRN BiH.

Godine čekanja na informacije

Iz organizacije TRIAL International navode da je izuzetno važno da žrtve imaju informacije o statusu predmeta koji se odnosi na njih, odnosno na članove njihove obitelji, naročito informacije o tome da li je pokrenuta istraga, o radnjama koje su poduzete u toku istrage, te o ishodu.

“Značajno je da budu upoznate i o kasnijim koracima, kao što su podizanje i potvrđivanje optužnice, da imaju komunikaciju s tužiteljem u vezi načina svjedočenja pred sudom, ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva i slično”, navode iz TRIAL-a.

Aljonka Dželetović, predsjednica nevesinjske Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila, ističe da organizacija nema saradnju s Tužilaštvom BiH.

“Sa Tužilaštvom nemamo saradnju jer pored naših brojnih upita nikakvu povratnu informaciju nemamo. Kao opštinsko udruženje, a takođe i na republičkom nivou, tražili smo sastanke sa Tužilaštvom, odnosno postupajućim tužiocima po predmetima ratnih zločina. Nikad nismo dobili povratnu informaciju da se možemo sastati sa tužiocem, da vidimo dokle su došli u procesu traženja nestalih osoba i, naravno, u odnosu prema počiniocima ratnih zločina”, govori Dželetović.

Kaže da tužioci ne žele da se sastanu s porodicama.

“Tužioci ne žele da nam daju odgovore dokle su došli predmeti ratnih zločina (…) štite ratne zločince, koji su danas slobodni ljudi”, kaže ona.

Boris Grubešić, portparol Tužilaštva BiH, kaže da Državno tužilaštvo ima dobru saradnju sa udrugama žrtava iz svih krajeva BiH.

“Udruge žrtava značajno nam pomažu u procesu dokazivanja u predmetima ratnih zločina, kao i u svim drugim aspektima procesuiranja. Naše osoblje, uključujući i Odjel za pomoć i potporu žrtvama i svjedocima, u stalnom je kontaktu s predstavnicima žrtava”, kaže Grubešić.

Tužilaštvo BiH. Foto: BIRN BiH.

Neizvjesna sudbina predmeta “kategorije A”

Ante Marić 27 godina traga za posmrtnim ostacima majke Ilke, rođene 1921. godine, i sestre Ruže, koja je 1956. godište. Kaže da su ubijene 1993. u Grabovici kod Mostara. Navodi kako je on totalno  razočaran u pravosuđe.

“Haag je slučaj Grabovice nonšalantno odbio i prebacio na sudstvo u BiH, i normalno – čim se tamo ‘napustilo’, vidjeli smo da to ide u krivom smjeru, jer naše sudstvo ama baš ništa nije učinilo”, priča Marić.

Dodaje da su porodice 2017. godine, preko Udruge hrvatskih stradalnika “Grabovica 93”, poslale u Sarajevo dodatne dokaze i tražile objašnjenja, ali da je Tužilaštvo uvijek odgovaralo “nema dokaza”.

Murat Tahirović govori da je njegovo udruženje insistiralo da od Tužilaštva BiH dobije informacije šta je s predmetima na A-listi.

“Obećanja su bila – nakon tri mjeseca, nako šest mjeseci… To se razvlačilo, evo i danas smo svjedoci toga da, nažalost, niko u BiH nema tačnu informaciju šta je s tim predmetima, da li su oni obrađeni i da li su obustavljene istrage, da li su procesuirani, gdje se nalaze, da li su, na kraju krajeva, izgubljeni. To je ukratko o transparentnosti Tužilaštva BiH”, kaže Tahirović.

U izvještaju sutkinje Korner navodi se da otpor koji iskazuju udruženja žrtava i neke političke stranke prema bilo kakvim izmjenama i dopunama Državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina, uglavnom počiva na nedostatku informacija koje im ova institucija pruža o napretku ostvarenom u procesuiranju predmeta ratnih zločina i statusu onih koji još nisu riješeni.

Njen izvještaj objavljen je samo osam dana prije nego je Vijeće ministara na vanrednoj sjednici 24. septembra 2020. usvojilo Revidiranu strategiju za rad na predmetima ratnih zločina iz 2018. godine, koja je predviđala da svi predmeti ratnih zločina budu završeni u roku od pet godina, odnosno do 2023. godine.

U izvještaju sutkinje Korner stoji da je Tahirović naveo da je u decembru 2017. godine održan sastanak s glavnom tužiteljicom, na kojem je bio prisutan i tužilac Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove (MRMKS) Serge Brammertz.

“Udruženje je tražilo informacije o predmetima ‘kategorije A’. Glavna tužiteljica je rekla da će tražene informacije biti dostavljene do kraja marta 2018. godine”, navodi se u izvještaju, u kojem se dodaje da u vrijeme pisanja izvještaja te informacije još nisu bile dostavljene.

U Revidiranoj državnoj strategiji za rad na predmetima ratnih zločina navodi se da se Tužilaštvo BiH obavezuje da će u roku od 90 dana od usvajanja Državne strategije dostaviti podatke o predmetima, odnosno licima, sa ranijom standardnom oznakom “A” čije je vođenje postupka ustupljeno entitetskim tužilaštvima i Tužilaštvu Brčko distrikta.

Glavna tužiteljica Državnog tužilaštva Gordana Tadić je krajem prošle godine u intervjuu za BIRN BiH kazala kako je podizanje optužnica sve teže, te kako je potrebno provođenje duge istrage, ali i da žrtve rata traže da se rade i manje složeni predmeti.

Šef Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini, ambasadorica Kathleen Kavalec (l), sutkinja Joanna Korner iz Velike Britanije i britanski ambasador u Bosni i Hercegovini, Matt Field; Sarajevo, 29. januara 2020. godine. Foto: OSCE

Jasnija prošlost – ljepša budućnost

Ante Marić podsjeća da su u Grabovici ubijena 33 civila, a da se još uvijek traga za tijelima 19 osoba, među kojima su njegove sestra i majka.

“Dokaza milijun ima i već za dvije obitelji priznali su ljudi koji su to učinili. Oni su nešto malo osuđeni i to pola nisu ni odslužili. Sudstvo nije u stanju 27 godina da osudi zločin nad 33 osobe. Ja Grabovicu doživljavam kao Srebrenicu u malom. Normalno, ja suosjećam sa žrtvama u Srebrenici, ali moja je majka isto vrijedna kao ona u Srebrenici”, kaže Marić.

Korner je u svom izvještaju kritikovala način na koji tužiteljica Tadić rukovodi Tužilaštvom, navodeći kako “rukovodna struktura ne doprinosi postizanju maksimalne efikasnosti u radu”.

Istu kritiku upućuje i Josip Drežnjak, predsjednik Udruge hrvatskih stradalnika “Grabovica 93”, koji kaže da je sporost najveći problem.

Zvonko Vidović iz Ureda za pružanje pravne pomoći pripadnicima braniteljske populacije pri Glavnom vijeću Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine (GV HNS BiH), ističe da osobe i udruge koje se obraćaju Uredu za pomoć imaju jako negativan odnos prema Tužiteljstvu BiH, zbog njihovog odnosa prema onima koji od njih traže informacije o stanju predmeta.

“Odgovori koje dobijaju svode se na ono poznato kako je ‘predmet u radu’ i to je onda jedan suprotan efekat prema onima koji čekaju pravdu više od 25 godina”, kaže Vidović.

Kako naglašava, Ured i dalje očekuje pomoć Tužiteljstva BiH, čija je zadaća da goni sve počinitelje ratnih zločina samostalno, neovisno i efikasno sve do podizanja optužnice.

Prema mišljenju Aljonke Dželetović, tužioci ako žele da završe neki predmet, da procesuiraju ratne zločine, treba da imaju najbolju saradnju s porodicama koje su podnijele čitav niz dokaza o tom konkretnom predmetu.

Ona dodaje da kada bi rad Tužilaštva BiH bio puno jasniji i konkretniji i kada bi riješili predmete ratnih zločina, ne samo da bi doprinijeli porodicama da ne osjećaju toliku bol nego bi BiH bila puno ljepše mjesto življenja.

“Puno lakše bi došlo do pomirenja. Veliku kočnicu prave u ovom društvu, jer kad bude jasnija naša prošlost, bit će nam budućnost puno ljepša, a bit će puno ljepše mjesto življenja našoj djeci. Ovako nas uvode u jednu dugu agoniju, koju mi vjerovatno svjesno ili nesvjesno prenosimo i na druge generacije”, poručuje Dželetović.